78 dana straha i smrti

0
1034

nato-bombardovanje1Taman kad sam mislio da je Narodna skupština Republike Srbije uhodala i učvrstila demokratiju u svojim klupama, a ono: malo sutra! Ili, što bi rekli našeg premijera mili prijatelji Nemci: Malo morgen!

Posle potpisivanja Briselskog sporazuma, posle čega je gotovo nezaustavljivo počeo naš  put ka Evropskoj uniji, konsenzus naših narodnih poslanika, odnosno koalicije na vlasti i opozicije, umalo nije bio potpun. Samo se pojedini, tu i tamo, nisu saglašavali sa ostalima. Ali njihov broj beše, a i danas je, sasvim zanemariv. Uspešnost pregovora Beograda i Prištine i njih sve brže i sve snažnije demantuje. Jer i srpski će narod na Kosovu i Metohiji imati državu Kosovo i, po svemu sudeći, i svog kandidata za njenog predsednika. I napokon će kao narod u svojoj državi Srbiji, a u svojoj južnoj pokrajini postati, ni kriv ni dužan, nacionalna manjina.

Nego, kad je potpisan taj, Briselski…, a to sam hteo da kažem, u našoj Narodnoj skupštini skoro da je nestalo demokratije. Sve mi je to ličilo, a kao penzioner prilično redovno pratim zasedanja, na jednoumlje. Na onaj jednopartijski sistem, odnosno režim, koji smo pre nešto više od 25 godina bacili na đubrište istorije.

Ali su se onda jednumljanske strasti i ljubavni zagrljaji i hvalospevi počeli postepeno da gase, a razbuktavala se demokratija, odnosno demokratska vatrica potpaljivana uvredama, osporavanjima, prozivanjima zbog školskih i stručnih sprema i sposobnosti, nebrojenim nerazumljivim i narodu nerazumnim zakonima i amandmanima… I tako dalje.

E, to je demokratija! uzviknuo sam sam sebi u svom stančiću. I još sam se drao: Bravo Pavićeviću! Bravo Rističeviću! Bravo Živkoviću! Bravo Vučkovićeva! Bravo Stefanoviću! Bravo Babiću! Bravo predsedavajući, potpredsedniče Bečiću… Presvisnuo bih od tuge i besa da mi niste vratili veru u tu i takvu demokratiju. I još sam dodao: Napred profesori! Napred poljoprivrednici! Napred doktori nauka! Napred advokati! Napred slavni i nepokolebljivi naši narodni poslanici, izabrani u stvari u naše ime od svojih svetih stranačkih otaca…

Da Vas podsetimo:  JEDINSTVENA ŠKOLA U SRBIJI: Nastavnici nose uniforme, đaci ne koriste telefone, a evo na čemu sede!

I sve je tako lepo, napeto, stručno, naučno, vinski, podrumski i farmerski teklo, prepuno demokratskog nadmetanja i natpevavanja oko svega i svačega što Brisel traži, što traže poglavlja koja će nam se uskoro otvarati. I sve je tako lepo i odgovorno teklo oko Beograda na vodi, oko oranica prodatih (?) Arapima u Vojvodini, oko helikoptera i žrtava prilikom njegovg pada, oko smene ministra Gašića…

Baš su se bili lepo i u skladu s dostignutim vrednostima demokratije u našoj zemlji Srbiji prepucavali i vređali iz skupštinskih klupa, sve jedni drugima: Režim ovaj, režim onaj! kad se odjednom kao S neba te u rebra, što kazao naš narod a zapisao Vuk, ponovo pojavi NATO!

Otkud NATO, jebote… što kazao akademik Bećković. Ali ne povodom NATO-a već povodom uništavanja srpskog jezika kojekakvim prostim i tuđim rečima.

I u petak, 12. februara, nesta ponovo u našoj Narodnoj skupštini demokratije. Istom onom brzinom kojom nam se pojavio ne vojni ministar, jer vojnog su pre toga, za svaki slučaj, smenili, uz nebrojene pohavle za njegov samopregoran rad, već jedan drugi koji, kao pravnik, objašnjava zakone čija mi objašnjenja uopšte nisu razumljiva. Ali, dobro što meni… nego i mom prijatelju, starom advokatu…

Jer, eto, mi samo provodimo u delo ono što je režim pre nas potpisao, ugovorio, odnosno taj IPAP (ko ne zna šta je IPAP neka pogleda na Internetu!)… itd.

I šta se dogodi: konsenzus! U stvari – gotovo konsenzus. Osim jednog jedinog glasa. I to poslanika iz Srpske narodne partije.

Dakle, jedinstveno, jednoumno, nepokolbeljivo!

Druge je NATO pozivao, pripremao, proveravao, snabdevao ih oružjem, raketama, lansirnim rampama, poligonima i drugim kojekakvim čudima o kojima ne znam baš mnogo. Drugi su morali da svladaju mnoge prepreke kako bi ušli u NATO. Evo vam primer – Crnogorci! A mi smo svojim zaslugama stekli priznanje u tom zapadnom svetu da su evroatlantske integracije i, verovatno, Vuk Drašković, Jelena Milić, a i zbog silnih pohvala premijeru za reforme, odlučile da NATO uđe, dođe u stvari, kod nas. Jer nismo mi generalnog sekretara NATO-a bez veze dočekali hlebom i solju! Za sve, valjda, što je ta militaristička i zlikovačka (78 dana zasipanja uranijumskim i drugim bombama, 88 ubijene dece mlađe od 14 godina… to se ne zaboravlja!) alijansa uradila kod nas, a oni kažu: Za nas! Za naše dobro!

Da Vas podsetimo:  Spolja zadužbina iznutra legitimacija: slučaj Miodraga Kostića

Pa još kad mi od Rusa dobijemo ili kupimo, svejedno šta, one S-300, pa S-400… gde će nam biti kraj! Imamo NATO i njegove rakete, imamo ruske rakete ali bez Rusa… A možda ćemo imati i Ruse… Ko bi ga znao šta se iza brda valja.

I još ovo: ako su Amerikanci mogli da naplate svaku bombu bačenu 1943. i 1944. godine po gradovima Srbije i Crne Gore kako bi oterali Nemce, koje su ipak morali da teraju i oteraju Rusi i Srbi, što NATO ne bi naplatio…

Ne smem ni da pomislim.

Jer, blago si ga narodu s takvom demokratijom!

Miloš Kordić

Intermagazin

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime