9. mart 1991.

Kako je izgledao i šta je predstavljao

5
3447

photo-srbija-vesti-9_mart_demonstracije-1991_01_u_952499734-640x345Bili smo mladi i verovali u promene i avanturu, a da biste verovali u promene i avanture morate biti mladi. Vremenom se pitate da li ste bili glupi ili izmanipulisani i koja je prava strana bila. No za to vam je potrebno neko iskustvo i vreme. Da parafraziramo Čerčila – ko u mladosti nije bio idealista nema srca, a ko u starosti nije postao konzervativan nema mozga.

Tako smo i došli 9. marta u Beograd iz Novog Sada kao organizovana grupa mladih opozicionara da protestvujemo protiv jednog i dalje komunističkog i rigidnog režima. Barem smo mi tada verovali u to. Iako nismo bili sigurni da bi opozicija bolje vodila zemlju od Miloševića. Među mlađom i studentskom populacijom je već tada Milošević izgubio podršku i bilo je sramno da ga podržavate. Čak ako bi neki od naših prijatelja „ušao u strukture“ izvinjavao bi se „morao sam zbog posla“ ili nečeg sličnog.

Sećam se tadašnjih razgovora sa osnivačima Demokratske stranke Čavoškim, Mićunovićem, Đinđićem i Koštunicom o politici i društvenim temama. Bili su to ozbiljni ljudi i ozbiljni intelektualci za razliku od ovih sada koji nose barjak DS-a i „liberalne Srbije“. Čak i kad se niste slagali sa njima poštovali ste ih zbog biografija i pređenih kilkometara. Moji tadašnji stavovi su delovali ovim iskusnim ljudima pomalo ekscentrično „nema demokratije ako nemate atomske bombe i jaku flotu“ ili „moramo pobediti u ratu da bi smo napravili demokratsko društvo“. Ovakvi stavovi su bili „u inat“ pacifističkim i antidržavnim stavovima tipa „ne treba nam vojska ili služba bezbednosti jer je ona komunistička“, što sam smatrao za besmislicu. Zastupao sam ideje koje su tada smatrane previše militarističke „biti najjači pa onda gledati šta je pravedno u raspadu SFRJ“, ili nacionalističke „ujedinjenje srpskih prostora milom ili silom“.

Smatrao sam naivnim uverenje da će demokratija sama po sebi rešiti i pitanje raspada zemlje i međuetničke konflikte ili pitanje Kosova. Uglavnom vladala je konfuzija u glavama – da li nam treba ili ne vojska ili obaveštajna služba ili u krajnjoj instanci država. Oni koji su odgovarali sa ne otišli su u pravcu onog što zovemo „drugosrbijanskim“, a ovi drugi ka onom što zovemo „desnim“ ili „patriotskim“.

Kako su izgledale te devetomartovske demonstracije? Pa, bilo je demonstracija i pre toga. Mi smo i tokom 1990. učestvovali u protestima dok je još stari komunistički poredak funkcionisao neokrnjeno sve sa Savezom komunista koji je preko noći postao SPS, ali je sve drugo ostalo manje više isto. Prošli smo prve izbore koji su se završili očekivanim debaklom opozicije koja nije imala ni lidera ni jasan i jedinstven program, a stranačka infrastruktura je bila u začetku. No i pored svega toga, 9. mart je značajan jer je bio prvi otvoren sukob vlasti i opozicije i to u predvečerje krvavog raspleta jugoslovenske krize i sukoba među narodima i narodnostima.

Da Vas podsetimo:  Kolonijalni upravnik i kolonijalna demokratija

Odgovornost za taj besmisleni sukob koji je nastao od običnog protesta je bio uglavnom na vlastima. Kada smo tog dana došli na Trg republike u podne nije bilo mnogo ljudi – po mom uverenju tek nešto više od desetak hiljada opozicionara iz cele Srbije. Maksimalno dvadesetak hiljada. No kako je vlast svojom agresijom i arogancijom proizvela haos i ogromni rast demonstranata, on je na kraju bio mnogostruko veći. Šta se desilo – na samom trgu je bio kordon policije koji je pokušao da izgura demonstrante sa trga silom i pendrecima.

Okolo je bilo mnogo Beograđana koji su više iz znatiželje posmatrali „šta se to buni neka opozicija“ no oni nisu bili skloni da se pridruže protestu. Policija je grubim nasiljem izazvala otpor i inat kod demonstranata i došlo je do sukoba. Onda se desilo nešto što je preokrenulo situaciju u korist protestanata – policija je počela masovno da baca suzavac na demonstrante. Bacali su suzavac što sa zemlje što sa okolnih zgrada. Mnogi su bili u šoku od prvog bolnog iskustva sa suzavcem. Ljudi su bili ogorčeni jer mi nismo imali „tradiciju“ sukoba policije i demonstranata kao na Zapadu gde je suzavac deo policijskog „repertoara“. Pored toga kod nas su samoupravljački mentalitet i „narodna policija“ stvarali utisak da građane stvarno ne sme niko da bije. Tako je kombinacija nasilja, batina i suzavca dovela do haosa u redovima demonstranata i do loma po centru grada. To je preokrenulo situaciju i mnogi koji su bili „sa strane“ su se pridružili tvrdom jezgru demonstracija koje je uspelo da uz uzmicanje ipak održi „poredak“.

Tada je usledio bum nezadovoljstva i potiskivanje policijskih snaga, koje i nisu bile toliko velike na samom trgu, prema Narodnom pozorištu i dalje. Velika navala i priliv ljudi sa raznih strana je stvorio kritičnu masu sa kojom se organi represije nisu mogli nositi. U prvim redovima je zaista bilo dosta navijača, sportista i onog što se zvalo momaka sa asfalta koji su mogli da se suprotstave policiji. Obični studenti se nisu mogli nositi sa dobro opremljenim i naoružanim policijskim snagama.

Da Vas podsetimo:  Ne živi se od MMF

Zauzimanjem šireg centra grada se stvorilo „ostrvo slobode“ i to je bila prva pobeda opozicije. Vođe protesta (SPO i DS) predvođenih najagilnijim Vukom Draškovićem su otišle na balkon Narodnog pozorišta da se odatkle pobednički obrate masama.

Posle nekog vremena je usledio novi mnogo veći napad policijskih snaga iz nekoliko pravaca. Sada i sa bornim kolima i vatrogasnim šmrkovima. Takav udar je potisnuo i rasterao sa trga demonstrante. Opozicioni prvaci u Narodnom pozorištu su se odjednom našli odsečeni od mase koje se povlačila ka Knez Mihajlovoj i Terazijama. Tada je Vuk Drašković vikao „u napad u napad, svi, svi, svi“ a zapravo zvao u pomoć jer je bilo izgledno da će policija upasti u pozorište i pohapsiti opozicionare među kojima sam se i ja sticajem okolnosti našao. Sa vrha Narodnog pozorišta se mogao posmatrati sukob policije i demonstranata kao na dlanu ali ne bez brige, jer je od ishoda toga sukoba zavisila i sudbina onih koji su se našli u zgradi.

Ovim udarom je vlast napravila dve greške – prva je što je sa brutalnošću napala demonstrante koji bi se verovatno za nekoliko sati razišli i druga – kad su potisli demonstrante sa trga nisu ih potpuno razbili na krakove i nisu ih „gonili“ do kraja. Jednostavno su ušli na trg i tu su stali. Vuk je vikao sa balkona „juriš, juriš“ a „opoziciona vojska“ je još bežala sa „poprišta bitke“. No kad je policija stala na dostignutom nivou koji im je očigledno bio naređen – mase demonstranata su stale u povlačenju.

9.mart-3Pozivi „opkoljenih“ i stajanje policije na trgu su ohrabrile najogorčenije da kreću u kontranapad. Policijske snage su zbog potiskivanja opozicionara izgubile poredak i predstavljali su jake ali podeljene i pasivne snage. Počeli su napadi na izolovane policijske grupe. Sve jači i brojniji i što je bitno jedna po jedna je bila na udaru i povlačila se bez veze sa drugim policijskim formacijama. To je izazvalo lavinu napada i potpuni poraz policije u centru Beograda. Tako je opozicija „okupirala“ centar.

Da Vas podsetimo:  Od Nemanje do Merlinke

No vlast je znala da mora da štiti televiziju i tamo demonstranti nisu mogli da se probiju. Sada su se demonstranti, kojih je bilo veoma mnogo, jer su im se prodružili brojni „normalni“ građani, razilazili po velikom prostoru centra grada. Protest je postepeno gubio zamajac i snagu. Bilo je i lupanja izloga a neke huliganske i kriminalne grupe su to iskoristile za pljačku. Posle nekoliko sati bez dogovora vođa protesta iz SPO i DS šta dalje i da li išta ima dalje, protest se polako gasio i ljudi su se razilazili. Već je prošlo četri, pet sati uzbudljivih dešavanja u prestonici i mnogi su se umorili i krenuli svojim domovima. Tada je vlast učinila još jednu glupost – dovela je tenkove u centar grada, u centar u kome gotovo nikog više nije ni bilo. Tako je dan završen sa slikom „tenkova protiv demonstranata“ kojim se valjda htela poslati poruka „pazite šta radite, mi imamo i vojsku“. To je verovatno bila najgluplja upotreba vojske, tadašnje JNA koja je još imala petokrake kao simbole, u svrhu zastrašivanja opozicije. Tako se i završio 9. mart.

Šta je bio deveti mart? Opoziciji je bio prvi put uspešno pokazivanje snage i hrabrosti prema jednom komunističkom ili polukomunističkom režimu. To jeste bio udarac za Miloševića i njegov kult ličnosti. Opozicija je prvi put dobila masovnu podršku, ali nije shvatila da je to bio više protest protiv bahate vlasti koja ponižava i tuče svoje građane no podrška Vuku, Mićunoviću ili Đinđiću. Sa druge strane vlast je govorila da opozicija slabi vlast i državu u delikatnom momentu raspada države i početka rata, što nije nikako patriotski već izdajnički. No i vlast je svojim rigidnim i agresivnim ponašanjem gurala opoziciju u naručje onih koji ne žele zemlji dobro. To su bile dve istine dve strane u „građanskom ratu bez krvi“ koji je nažalost imao svoje žrtve. Na žalost nama se stare podele i raskoli ne završavaju a počinju novi. Gde je tačno istina – da li negde između te dve parcijalne istine ili negde drugde nije lako reći ni posle svega šta se desilo. Nekad je teško biti general i posle bitke.

Branko Radun

www.vidovdan.org

5 KOMENTARA

  1. uvek se pojavi neki udbaš da brani komuniste i njihove omladince.ovde se brani ortodoksni komunizam uvijen u neku demokratiju.uvek su krivi neki sa zapada.uvek su oni koji su protiv crvenih zločinaca neprijatelji naroda.pa ti tenkovi su izašli na ulice da brane komunistički poredak,a jna je učena i trenirana,tako su zvanično proklčamovali da se bori protiv stranog neprijatelja koji bi napao jugoslaviju.zar su ti demonstranti bili stranci,p da komunisti izvedu tenkove protiv njih.znači ta jna je bila pripremljena protiv pobune sopstvenog naroda.za to je ta jna sve ratove izgubila,i gde je ona borbu vodila tu više srba nema.ti demonstranti su ustali izmedju ostalčog što je sin marko zaradio milione maraka-noseći gajbice sa višnjama-kaklo reče njegova majka.ti komunisti su aplaudirali titu što je odvojio kosovo od srbije.i danas dan čuvaju grob tog srbomrsca.onog što je kao austropugarski kaplar sa svojima izvršio masovan masakr u mačvi protiv srpske nejači,žena i dece.pa su voljeni titovi doveli titovog unuka u skupštinu ispred sps-a da se izruguje srbima.kako reče kod marića,,malo smo vas pobili posle rata… nije se radilo o draškoviću.mogao je biti neko drugi.uostalom i draškovića je udba dovela.kako reče borisav jović,uzgred to je onaj što je izveo tenkove,prvo smo morali da formiramo opoziciju pa da postavimo im vodje.tako da su sve njihovi.danas se ista igranka nastavlja.imamo izbore,a narod će moći da bira samo nekoga od njinih kandidata.mi srbi svog kandidata nemamo.nema ni jednog od stvarne opozicije,a to su oni koji su stalno bili opozicija čak su mnogi bili na velikim robijama zbog antikomunizma.e to su dokazuani.a ovi svi do jednoga bivši komunisti,ako može da se nazove neki od njioh bivši,ne može jer se taj virus ne leči.

    • Hm,hmm..kao da vise, cepti neka mrznja, a ne komentar. Praviti razliku, izmedju Komunista i komunjara,ne ide sve u jedan kos.A, nevole svi da „jedu sarmu“, koju zaprzi, antikomunista Srdja Popovic..“titin unuk“ je, ravnopravni clan drustva i drzavljanin Srbije,gospodin covek,nije hteo da nosi gajbice ko Marko Milosevic,a, nije ni pretrcao u antikomunisticki SPS,SPO,DS..itd itd

  2. Je li ovo kao ono -za budale se istorija ponavlja? Ha, ha ili kako Lune kaže hm, hmm i danas narod podržava opoziciju „..jer se više bori protiv bahate vlasti koja ponižava …“ i uništava svoje građane. I, iako mi je jasno da Radun, između redova, ubacuje crva sumnje u smislu tako će biti i ovaj put i pitanje je šta ćete postići time što podržavate opoziciju, istina je u činjenici da treba menjati vlast koja nije u interesu svojih građana. A ova sadašnja nije. Istina se krije u činjenici da nam je sve gore, i da nas vlast sve više uništava i zato je treba menjati sve dok ne dovedemo na vlast one koji će da predstavljaju , i da se bore za, interese građana Srbije. A to ovi sadašnji izdajnici nacionalnih interesa i ekonomski diletanti NISU. Optimista sam po pitanju Radunovih nacionalnih osećanja i sigurna sam da bi se i on složio sa ogromnom većinom nezadovoljnih građnana Srbije – menjajte ih, sklanjajte ih sa vlasti i proterajte iz političkog života Srbije. I pretpostavljam da, ako se ta borba ponovo bude odvijala na ulicama, da će biti sa građanima Srbije.

  3. Аутор пише:Da parafraziramo Čerčila – ko u mladosti nije bio idealista nema srca, a ko u starosti nije postao konzervativan nema mozga. Нажалолост се не држи Черчила. Он постаде, не конзервативан, већ „лојалан“. А 1991, пре и после, свако је „ишао“ према Београду. А да су споменути седели и џакали са нашим Бранком, тешко је и замислити.

  4. Hm,hmm…“bili smo mladi“..? i vise ste verovali nekom Vuku Draskovicu..? Belom..? Djordju Bozovicu Giski…?? MI6,CIA..i ostalim „uvoznim socinjenijima“..Bez stida i srama,…?

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime