EU i „vraćanje“ na Balkan

Kako je opstala Republika Srpska

0
1509

To što je Srpska nestala sa zapadnog radara, ustupivši mesto drugim gorućim žarištima, dugoročno joj ništa ne garantuje
U petak 12. maja obeležena je 25. godišnjica od osnivanja Vojske Republike Srpske. Istog dana u medijima se pojavila izjava bivšeg visokog predstavnika u BiH Pedija Ešdauna da je, nakon predsedničkih izbora u Austriji i Francuskoj, kao i parlamentarnih u Holandiji prevaziđen period nesigurnosti, zbog čega je vreme da se EU vrati na Balkan i sredi stanje koje je „haotično”.

mladickaradzic01U intervjuu za sarajevski Dnevni avaz nekadašnji bosanskohercegovački gubernator naveo je da su Makedonija i BiH bure baruta na Balkanu i da veruje da Balkan od jeseni očekuje evropska „diplomatska ofanziva” Pariza i Berlina. Šta bi pomenuta „ofanziva” trebalo da predstavlja i čime da rezultira, nije teško pretpostaviti. Ešdaun je u BiH, a naročito među tamošnjim Srbima, ostao upamćen po brutalnom pravnom i političkom nasilju, kojim se sve vreme svog mandata obračunavao sa Srpskom, kojoj je silom oduzimao nadležnosti, i njenim političkim predstavnicima, koje je smenjivao po svom nahođenju.

Posao, međutim, nije završio, što očigledno ne može da prežali. U svojoj opsesivnoj želji da sahrani srpski entitet Ešdaun, naravno, nije usamljen. Srpska predstavlja svojevrsnu anomaliju najnovije balkanske istorije. Politički entitet koji je dosad mnogo puta bio na zapadnoj listi za odstrel uspeo je da preživi ogromna iskušenja u gotovo nemogućim uslovima. Srpska je opstala, doduše u dosta umanjenom institucionalnom kapacitetu nego nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma 1995. godine, ali opet mnogo jača i stabilnija nego što je trebalo da bude da su se ostvarili planovi SAD, njihovih evropskih saveznica i političkog Sarajeva.

DEJTON, SRPSKA I AMERIČKI PLANOVI
Republika Srpska stvorena je 9. januara 1992. godine, kada su poslanici iz redova srpskog naroda u BiH, kao odgovor na ignorisanje volje i interesa bosansko-hercegovačkih Srba od strane bošnjačko-hrvatske većine, formirali Republiku Srpsku Bosnu i Hercegovinu. Time su udareni temelji zapadne srpske države. Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. godine Srpska je dobila i međunarodno priznanje kao državotvorni entitet u okviru BiH. Bošnjački i hrvatski ratni saveznici, a srpski neprijatelji, Amerikanci su tako dali svoju saglasnost za zvanično priznavanje RS. Da li su, međutim, SAD zaista imale nameru da dvoentitetska, dejtonska struktura bude i konačno rešenje za BiH, i zbog čega su uopšte dozvolile ozakonjenje bilo čega što u nazivu nosi predznak „srpska” kada se zna da je američka i generalno zapadna politika 90-tih bila isključivo usmerena ka lomljenju kičme srpskom narodu i njegovoj potpunoj pacifikaciji, odnosno uništenju van granica uže Srbije i Vojvodine.

Istini za volju, neka vrsta podele BiH na dve celine bila je aktuelna već od 1994. godine. Poznajući američku diplomatiju, međutim, planovi i mape nikada nisu imali preterano jako značenje, slično kao i obećanja američkih diplomata (poput nama dobro poznatog Ričarda Holbruka), tako da je 1995. mogla da bude donesena i drugačija odluka od one dejtonske. U jesen te iste godine jedinice HVO su, uz političku podršku SAD i vojnu NATO saveza, zauzele Mrkonjić Grad i Šipovo, i stigle do predgrađa Banje Luke. Prestonica Republike Srpske, međutim, nikad nije osvojena, a Dejtonski sporazum je potpisan. Istina je da Srpska ne bi pala čak ni da je pala Banja Luka, ali je isto tako istina da Vojska RS ne bi mogla da izdrži duži pritisak da je NATO odlučio da je došlo vreme da se srpski entitet uništi. Američka odluka u tom trenutku bila je strateška i realpolitička. Srbija je već pucala pod teretom stotina hiljada izbeglica proteranih iz Hrvatske u „Oluji” i pokretanje više od milion Srba (što bi se dogodilo u slučaju delimičnog ili potpunog kolapsa RS) verovatno bi nateralo Srbiju da uđe u rat, čiji tok više niko ne bi mogao ni da kontroliše niti da predvidi njegov dalji tok. SAD nisu u tom trenutku želele takav apokaliptični scenario. Želele su kraj rata, i to se dogodilo. Tako je i zato nastao Dejton.

Američki dugoročni planovi za srpski narod i njegovu zapadnu državu bili su, međutim, sasvim drugačiji. U vreme potpisivanja mirovnog sporazuma za BiH Amerikanci su već imali spreman plan za secesiju Kosova i Metohije. Nakon pada RSK i proterivanja Srba iz Hrvatske, na redu je bio sukob u južnoj srpskoj pokrajini, a zatim njeno izdvajanje iz Republike Srbije. Posle toga, prema planovima SAD i njihovih evropskih saveznika, na red bi ponovo došlo „preispitivanje” političkog uređenja BiH.

Da Vas podsetimo:  Šta se krije iza napada na Pavlinu?

SRPSKA POSLE DEJTONA: LAGANO ODUMIRANjE
Šta se zapravo krilo iza „dobre volje” Amerikanaca da svojim srpskim neprijateljima „daju” bar nešto kao kompenzaciju za sve ono što su već izgubili (srpski etnički prostor u Hrvatskoj i Federaciji BiH), kao i za ono što je tek trebalo da izgube (Kosovo i Metohija), postalo je jasno odmah nakon potpisivanja Dejtona. SAD i evropski saveznici uveli su u okupiranu BiH instituciju takozvanog visokog predstavnika (koja uopšte ne postoji u ustavu BiH) i on je preuzeo na sebe ustavotvornu, zakonodavnu, a velikim delom i sudsku vlast, najvećim delom na štetu, naravno, Republike Srpske. Bez bilo kakve zakonske osnove, samovoljom visokih predstavnika stvorene su brojne institucije koje nikad nisu bile predviđene Dejtonskim sporazumom, a od srpskog entita su u ovom procesu (bes)pravnim nasiljem oduzete ukupno 83 nadležnosti.

Proces institucionalnog razvlašćivanja Srpske tekao je brzo i planski. Krajem 1996. godine Predsedništvo Bosne i Hercegovine donelo je odluku da Savet ministara (neka vrsta zemene za Vladu, koju BiH nikad nije imala) ima samo tri ministarstva, odnosno Ministarstvo spoljnih poslova, spoljne trgovine i ekonomskih odnosa i civilnih poslova. Četiri godine kasnije, pod pritiskom SAD i EU, a preko institucije visokog predstavnika, formirana su ministarstva za ljudska prava i izbeglice, za trezor institucija BiH, a zatim i Ministarstvo transporta i komunikacija, Ministarstvo bezbednosti i Ministarstvo pravde. Posebno veliki udarac srpskom entitetu zadat je naknadnim formiranjem Ministarstva odbrane, čime je ukinuta, Dejtonom predviđena Vojska Republike Srpske. Pored novih ministarstava, zajednička država je dobijala, a entiteti gubili, i druge brojne nadležnosti iz oblasti pravosuđa, odbrane i bezbednosti. Formiran je Visoki sudski i tužilački savet, Sud i Tužilaštvo BiH, obaveštajno-bezbednosne agencije, a na centralne organe vlasti preneseni su i carina i indirektni porezi, kao i evidencija ličnih podataka. Izgubljene su i nadležnosti iz oblasti javnih nabavki, energetike, telekomunikacija, statistike, koncesija itd. Visoki prestavnici su, po svom nahođenju i zapadnom (američkom) diktatu, hapsili, smenjivali i proganjali srpske političare, kršili zakone i sprovodili teror nad srpskim narodom i njegovim entitetom. Posebno su, po intenzivnoj antisrpskoj politici, ostali upamćeni Volfgang Petrič i, naročito, već pomenuti Pedi Ešdaun, čija se patološka mržnja prema Srbima ne stišava ni danas, mnogo godina pošto je napustio BiH.

Politika SAD i EU prema Republici Srpskoj u posleratnom periodu vodila je u samo jednom pravcu – sporog ali sigurnog kraja onoga za šta su se Srbi borili i izborili u građanskom ratu u BiH. Srpska je lagano umirala, kao pacijent priključen na aparate za disanje, a visoki predstavnik joj je povremeno opipavao puls u iščekivanju konačne odluke iz Vašingtona i Brisela da se aparati isključe i pacijent umre u miru (kad već nije ubijen u ratu). Ovaj proces trajao je gotovo čitavu deceniju, a onda je došla 2004. godina i početak procesa reforme policije, kojim je Srpska trebalo da bude trajno neutralisana.

REFORMA POLICIJE I KRAJ PRENOSA NADLEŽNOSTI
Nakon višegodišnjeg procesa razvlašćivanja i slabljenja, SAD i evropski saveznici doneli su odluku da zadaju konačni udarac Republici Srpskoj u obliku takozvane reforme policije, koja je zapravo značila kraj postojanja entitetskih policijskih struktura. Za Srpsku, koja je još ranije izgubila vojsku, ova „reforma” predstavljala bi ultimativni kraj i svođenje srpskog entiteta na nivo mesne zajednice ili folklornog društva, prepuštenog nemilost političkom Sarajevu, islamistima, vehabijama i ostalim neprijateljima Srba u BiH i izvan nje. Famozna reforma policije počela je 20. maja 2004. godine i trajala do aprila 2008. godine. Na Vladu Srpske čiju je okosnicu tokom 2004. i 2005. godine činio SDS, međunarodna zajednica vršila je veliki pritisak da se pogubna reforma prihvati, što su srpski političari uporno odbijali, svesni posledica koje bi oduzimanje policijskih snaga imalo na srpski entitet.

Početkom 2006. godine RS je dobila novu vladu, na čelu sa Miloradom Dodikom. Ono što su stranci, predvođeni visokim predstavnikom, radili do tada počeli su da rade i novoj političkoj garnituri u Banjoj Luci. Cilj je bio jasan – ukinuti policiju i Republiku Srpsku poslati u istoriju. Pritisci su se nastavili i postajali jači kako je odmicalo vreme i rasle tenzije. Srpskoj i njenoj vladi prećeno je sankcijama, smenama, izostankom finansijke pomoći. Isticano je da bez famozne reforme nema evropskog puta za BiH, da će se zemlja naći u izolaciji, da tzv. evropske norme (što je bio svojevrstan nonsens) moraju da se ispoštuju ako BiH želi da pristupi EU. Održavani su brojni sastanci, vršena živa diplomatska aktivnost; pretili su i galamili visoki predstavnik, strani ambasadori i razne diplomate. U ofanzivi je sve vreme bio i sarajevski (bošnjački) politički vrh, kojem se najviše žurilo da konačno „slomi kičmu” srpske države na teritoriji koju su smatrali „uzurpiranom”. Politički vrh Republike Srpske, međutim, nije popustio.

Da Vas podsetimo:  „Hoćemo li svi proći kao Ćuruvija?“

Čitava priča sa mnogo poznatih (zvaničnih), a još više nepoznatih (nezvaničnih) detalja trajala je do proleća 2008. godine, a onda je završena gotovo filmski – neslavno za tzv. međunarodnu zajednicu i pobednički za Srpsku i njen politički vrh. Reforma policije u BiH konačno je usvojena 10. aprila, 15 minuta pre ponoći, tesnom većinom od 22 prema 19. Kako srpske i bošnjačke partije nisu mogle da postignu dogovor, u pomoć je pritekao tadašnji visoki predstavnik Miroslav Lajčak, koji je predložio da struktura policijskih snaga odgovara ustavnoj strukturi zemlje. Drugim rečima, ovaj amandman predstavljao je garanciju Srbima da će sve dok je Republika Srpska ustavna kategorija, postojati i njena policija. Ovom odlukom odblokiran je evropski put BiH, međunarodna zajednica je spasila obraz, a reforma, zbog koje su se četiri godine lomila koplja, zapravo nije ni sprovedena, već je odložena na neodređeno vreme.

Postoje spekulacije da je određenu ulogu u procesu reforme policije, u vreme vlade Milorada Dodika, imala i tajna diplomatija nekih država poznatih po bliskim odnosima sa političkim vrhom Srpske. Da li su ili ne pojedine strane diplomate pomogli Banjoj Luci da sačuva ingerencije iz oblasti unutrašnjih poslova, ostaje u domenu nagađanja, ali odlučnost Srba da ne popuste pod pritiscima i ucenama je činjenica koju niko ne može da opovrgne. Uspevši u tome da sačuvaju svoju policiju, Srbi su u gotovo nemogućim uslovima odneli prvu veliku pobedu u posleratnoj BiH. Politički vrh Srpske spasio je policiju, a policija – stub državnosti i bezbednosti srpskog entiteta – sačuvala je Srpsku.

U međuvremenu je propao i paket ustavnih reformi koji je trebao dodatno da centralizuje BiH. Republika Srpska je uspela i opstala, bez gotovo ikakve pomoći sa strane, sve vreme izložena velikim pritiscima, pretnjama i ucenama.

SRPSKA NAKON 2008: PERIOD STABILIZACIJE
Nepunih godinu dana po završetku turbulentnog perioda (ne)uspešne reforme policije na mesto visokog predstavnika u BiH došao je Valentin Incko, koji je još uvek na toj funkciji. Incko će verovatno ostati upamćen kao visoki predstavnik sa najmanje posla i angažovanja u odnosu na sve svoje prethodnike. Ostaće upamćen i po relativno čestim razmenama „teških reči” sa Miloradom Dodikom, kao i po tome što konstantno preti upotrebom svojih ovlašćenja, ali te pretnje nikad ne sprovodi u delo. Sama institucija visokog predstavnika, nekad „strah i trepet” u BiH, postala je ikebana bez gotovo ikakvog uticaja na politička zbivanja u zemlji, a Incko zvaničnik čiji navodni autoritet kontinuirano već godinama podrivaju politički predstavnici Republike Srpske bez ikakve povratne reakcije.

Na ovakvu situaciju nesumnjivo su uticala i previranja na međunarodnoj političkoj sceni. Već 2008. godine, prvo SAD, a zatim i čitavu Evropu zahvatila je velika ekonomska kriza, od koje se još uvek nisu oporavili. EU je u međuvremenu postala poprište čestih terorističkih napada, a poslednjih godina sve više je ugrožava i migrantska kriza, kao i konstantne unutrašnje tenzije. SAD su otvorile nova žarišta na Bliskom istoku i u Severnoj Africi. Kina je postala druga ekonomska sila na svetu, i nezaustavljivo se kreće ka tronu svetske ekonomije. Rusija, koja je 90-tih imala ozbiljne probleme u svim sferama, konsolidovala je svoje pozicije i vratila se na svetsku političku scenu kao respektabilna država i ozbiljna vojna sila. BiH, nekada u fokusu politike zapadnih sila na čelu sa SAD, našla se na samom začelju, što je u određenoj meri rasteretilo Republiku Srpsku. Sve ovo, naravno, ne znači da su prekodrinski Srbi dobili isti tretman od tzv. međunarodne zajednice koji su oduvek imali Bošnjaci i njihova politička elita. Pritisci na Banju Luku iz Sarajeva, ali i iz američke i nekih drugih ambasada, kao i od strane zvaničnika EU su nastavljeni, samo sa smanjenim intenzitetom, a politika vlasti u Srpskoj je ostala ista kao i u vreme reforme policije.

Da Vas podsetimo:  Koga nerviraju grafiti „KAD SE VOJSKA NA KOSOVO VRATI…“

LEKCIJE REFORME POLICIJE U SRPSKOJ
Neuspešna reforma policije u Srpskoj predstavlja jednu od najsvetlijih tačaka u najnovijoj srpskoj istoriji i dokaz za to da mali narodi ne moraju uvek da se povlače pred pritiscima, ucenama i pretnjama, već da u nekim odlučujućim trenucima mogu i sami da pokažu odlučnost i da odnesu političke pobede. Četvorogodišnja borba vlasti u srpskom entitetu protiv oduzimanja ingerencija iz resora unutrašnjih poslova značajna je upravo kao lekcija iz oblasti politike i diplomatije u odnosu malih i velikih. Politički vrh pokazao je da i Srbi – bez obzira što su u poslednjih gotovo 30 godina bili okruženi neprijateljima na čelu sa najvećom svetskom silom i najmoćnijim vojnim savezom, dok istovremeno, najvećim delom nisu imali nijednog jedinog saveznika, bez obzira na to što su vodili ratove „sami protiv svih” i bili žrtve svakog mogućeg pritiska koji se može zamisliti – ne moraju konstantno da saginju glavu i ljube ruke onih koji uporno i sistematski nastoje da ih unište.

Iako samo lideri malog entiteta pritisnutog sa svih strana, srpski političari su smogli snage i hrabrosti da u jednom (odlučujućem) trenutku lupe šakom o sto i kažu – dosta. Možda su rizikovali da narod povuku još dublje u propast, ali su (ispravno) procenili da je propast svakako bila izvesna. Rizikovali su i uspeli. Sačuvali su policiju Republike Srpske, bez koje bi ona odavno otišla u političku istoriju i pridobili poštovanje i svog naroda i svojih protivnika. Postigli su cilj zahvaljujući odvažnosti, a ne servilnosti, iz čega bismo mogli ponešto i da naučimo. Prvo i pre svega to da u svakoj politici moraju da postoje crvene linije i da su diplomatija i pragmatičnost jedno, a pristajanje na svaki diktat „velikih” nešto sasvim drugo.

Da se vratimo na početak teksta i poslednju u nizu izjava zloglasnog Pedija Ešdauna, osvedočenog neprijatelja Republike Srpske i srpskog naroda, jednog u galeriji zapadnih diplomata koji su na Balkan i poslati sa namerom da mrve i usitnjavaju srpski etnički prostor kako bi jednom zauvek uklonili „pretnju” koju bi jaka i stabilna srpska država predstavljala za interese Zapada. Izjava o povratku EU na Balkan kako bi se „završio posao”, odnosno ukinula Republika Srpska, nije prva koju je ovaj bivši visoki predstavnik dao otkako je otišao sa te dužnosti. Naprotiv. Ešdaun je mnogo puta javno izražavao žaljenje zbog toga što sam nije bio u mogućnosti da sahrani srpski entitet, što ga svrstava u red poznatih srbomrzaca poput Madlen Olbrajt i Vilijama Vokera, čija je mržnja prema srpskom narodu odavno prevazišla njihovu profesionalnu i lobističku ulogu i očigledno evoluirala u svojevrsnu patologiju, koja više ne može da se objasni isključivo materijalnim i političkim interesima. Učestalost izliva antisrpskih tirada i pretnji koje se nikad nisu realizovale u praksi u ovom slučaju takođe nam daje za pravo da se ne uzrujavamo previše zbog verovatno još samo jednog „pucnja iz prazne puške” britanskog penzionera koji pomoću marginalne političke stranke koju je osnovao početkom godine pokušava da skrene pažnju na sebe.

Sve ovo naravno ne znači da je opasnost za Republiku Srpsku prošla. To što je Srpska privremeno nestala sa zapadnog radara, ustupivši mesto drugim, gorućim žarištima, dugoročno joj ništa ne garantuje. I Banja Luka i Beograd moraju da budu oprezni i spremni za eventualne nove zapadne „inicijative” u BiH u cilju „završavanja” davno započetog posla – gušenja srpskog entiteta, koji, po američkim i EU projekcijama, nikad nije trebalo da proslavi ni deseti, a kamoli 25. rođendan. A za one koji još uvek smatraju da su Amerikanci ozvaničili Republiku Srpsku u Dejtonu sa namerom da ona postane trajna (mada donekle oslabljena) kategorija, možda najbolji uvid u prave planove naših prekookeanskih „prijatelja” pružaju reči neimenovanog američkog diplomate koji je učestvovao u stvaranju Dejtona, reči izgovorene pre desetak godina, ispunjene nevericom i čuđenjem: „Mi smo je napravili (Republiku Srpsku) samo zato da bismo zaustavili rat, a onda je počela da živi…”

Jelena Vukoičić

www.standard.rs

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime