Kada god u region dođe neki Hojt Ji, a ima ih iz SAD i EU mnogo, i često navraćaju na Zapadni Balkan da nam sole pamet, pitam se zašto im ovi naši ne kažu lijepo i jednostavno: „A, izvinite, šta se vas tiču naši odnosi sa Šiptarima na Kosovu, ili sa muslimanima u BiH. Vaše miješanje pokazalo se za nas štetno i hvala vam lijepo. Naše unutrašnje probleme rješavaćemo ipak bolje sami.“
A onda mi padne na pamet druga varijanta. Prije nego što i počnu o transatlantskim integracijama, o tome kako Srbija ima odgovornost za mir i stabilnost na Zapadnom Balkanu, a kako je Republika Srpska postala remetilački faktor u regionu i bla bla bla, naši bi mogli da ih zaskoče mnogo umjesnijim pitanjima.
„Kada i kako možemo očekivati da se riješi sukob između predsjednika SAD i „duboke države“? To jeste vaša unutrašnja stvar, ali da li ste svjesni da su SAD supersila i da to ima široke reperkusije po cijeli svijet? Predsjednik Tramp je najavio da se SAD više neće petljati u unutrašnje stvari drugih zemalja, kako onda ambasade u BiH i Srbiji nastavlja po starom? Ili: „Zašto EU slijedi politiku SAD prema Rusiji i trpi enormne ekonomske štete?“ „Nisu li SAD postale balast za EU?“
Postoji i treća varijanta. Moglo bi da im se kaže: „Srbija i Republika Srpska su demokratske zemlje i nije dovoljno da politička elita bude blagonaklona prema evroatlanstkim integracijama nego da je neophodno da ista opredjeljenja, manje ili više, dijeli i većina naroda. Domaće i zapadne sondaže javnog mnjenja u Srbiji i Srpskoj godinama pokazuju da ubjedljiva većina naroda nije za ulazak u EU, a pogotovo u NATO, odnosno da postojano daje prednost Evroazijskom savezu, BRIKS-u i sl. iliti Rusiji, pa čak i Kini. I to se ne mijenja uprkos nastojanju političke elite da otvaranje novih poglavlja i Partnerstvo za mir prikaže kao veliki nacionalni uspjeh u uključivanju u međunarodnu zajednicu.“
A da bi se takvi rezultati relativizovali, uz ankete o deficitu podrške evroatlantskim integracijama redovno se kao korektiv postavlja pitanje: „Da li biste radije živjeli u EU i SAD ili u Rusiji?“ I, naravno, dobija se odgovor da bi, naprotiv, gotovo svi dali prednost Americi i najrazvijenijim evropskim državama.
„Aha, evo sad vidimo kako je ta prosječna svijest srpskog naroda nedoslijedna, protivrječna, rastrgana i konfuzna, čas bi jedno, čas suprotno, u stvari i ne zna šta hoće!“- nameće se zaključak. I, kako bi rekao lord Brajs, eto opravdanja da elita odlučuje umjesto tih iracionalnih, inertnih, i zadrtih narodnih masa. U savremenim demokratijama su i ukinuti imperativni mandati, da bi izabrani predstavnici naroda četiri godine mogli da rade mimo volje svojih birača, a za njihovo dobro.
Ipak dva opredjeljenja prosječnog srpskog čove nisu u kontradikciji kako se želi predstaviti. Naravno, ko ne bi preferirao život u bogatijim i uređenijim zemljama, sa višim prosječnim materijalnim standardom itd. Ali uključenje njegove države u evroatlantske integracije ne znači da bi se taj poželjni zapadni kvalitet života iz inostranstva doselio u njegovu domovinu. Naprotiv, jedno je otići tamo, a drugo je da „oni dođu“ ovamo. Životni standard, tržišna ekonomija, demokratija, vladavina zakona, sloboda medija i sl. tamo i ovdje kao da se ni usput nisu sreli. Pravila prave veliki i moćni osnivači i glavni finansijeri transnacionalnih organizacija, pa su i prava i obaveze uvijek hijerarhijski raspoređeni – jedno za njih, a drugo za male i siromašne pridošlice.
Međunarodne organizacije su samo neka vrsta dobro organizovane dominacije, legalizovane pristankom dominiranih. Odavno je ustanovljeno da uslove koji se stavljaju pred Balkance ne bi zadovoljila nijedna od starih članica EU. I u UN postoji nekoliko moćnih stalnih članica SB koji se pitaju, sve ostale ponekad zapadne promjenljivi mandat, i to bez prava veta. SAD pod kapom UN stalno sumnjiče Iran i optužuju Sjevernu Koreju zbog nuklearnog oružja jer ih je Vašington proglasio „osovinom država zla“ koje podržavaju terorizam. A znamo da je islamski terorizam made in USA, a da ni Koreja ni Iran nisu nikada nikoga bombardovali osiromašenim uranijumom, dok SAD, ne samo Srbe, jesu. Kolonijalno i neokolonijalno iskustvo pokazuje da pravila koja važe u zapadnim metropolama ne važe i za provincijske dijelove imperije. U vrijeme procvata liberalizma u Britaniji u kolonijama su istovremeno ubijani lokalni borci za liberalne vrijednosti. U novijoj istoriji SAD, bar do 11. septembra, američki građani, ma odakle došli, zaista su uživali vladavinu zakona, ali organizovano nasilje ta ista država je, uporedo, provodila ekstrateritorijalno.
Srbija je unutar SFRJ, ili zasebno, propustila da uskoči u prvi vagon voza za Brisel kada je EU bila na vrhuncu integracije i prosperiteta. Sada joj prijeti opasnost da opet zakasni da iskoči sa papučice voza koji skreće na sporedni kolosijek. Svojevremeno šaljivo proročanstvo da će Srbija biti primljena u EU dan uoči njenog raspada kao da se postepeno ostvaruje.
Višegradska grupa neće da prihvati migrantske kvote. Njemačka, Austrija i Mađarska, uprkos SAD, hoće da obnove pregovore o Južnom toku i Sjevernom toku 2. Rusofobne baltičke republike, predvođene Poljskom, nasjele su na alarm SAD o ruskoj opasnosti i mole za što više američkog orujžja. Što ih to obavezuje da po duploj cijeni podmiruju tek polovinu energetskih potreba „butan bocama sa američkih kontejnera manje je zlo nego ruska okupacija“. Dotle Putin polaže cijevi za Kineske, Turske i druge gasovodne tokove. Trampovu opomenu za kašnjenje nagomilane NATO članarine, bez koje SAD neće da garantuju odbranu saveznika, kancelarka je spremno dočekala. „EU treba da se okrene sebi i mora da stvori vlastite oružane snage“. Ali, koliko je to realno pri podjeli na „njemačku EU“ i „američku EU“, pogotovo formiranje evropskih oružanih snaga baš u momentu kada SAD uspješno raspaljuju hladnoratovsku histeriju? Bez jedinstvenih odbrambenih snaga EU je osuđena na suvišnu američku zaštitu od izmišljene ruske opasnosti, uvučena u NATO operacije po Bliskom istoku koje joj se vraćaju kao migrantski cunami.
Nije onda čudo što iz te i takve EU, iz koje mnoge članice prijete egzitom, a neki kandidati – velikom Albanijom i vehabijskom Bosnom, slušamo aplauze Srbiji zbog napredovanja prema Briselu. Slaveći otvaranje svakog poglavlja, zvanični Beograd ubjeđuje EU da je bolja nego što misle Junker i Tusk, podsjeća je na`minule najbolje dane, jača joj poljuljano samopouzdanje. A kako EU uzvraća? Beskrajnim ispostavljanjem novih uslova, za koje čak i po dužnosti evroentuzijastična Jadranka Joksimović kaže da nećemo ispuniti još pet godina. A kada će tek oni da se smiluju da nas prime? Kada je NATO-u odnosno SAD trebalo da zatvori istočnu granicu prema Rusiji, Rumunija i Bugarska su ekspresno primljene u EU praktično bez ikakvih uslova i priprema. Sada, opasana „sanitarnim koridorom“ prema Rusiji, Srbija može da bude ostavljena da čeka sve dok ne ispuni dva uslova za koje se kune da neće nikada i ni po koju cijenu. Neće da prizna „Kosovo“ i neće da se okrene protiv Rusije.
Ali, u jednom poglavlju jasno piše da su buduće članice obavezne da slijede spoljnu politiku EU, a to praktično znači i da se pridruže sankcijama prema Rusiji. Kao što niko i ne sumnja da će pregovori o normalizaciji odnosa sa „Kosovom“, uz posredovanje EU, završiti priznanjem kao posljednjim uslovom za članstvo. Ako ozbiljno shvatamo evropsku agendu, kog đavola onda uopšte gubimo vrijeme sa evrointegracijama? Ako pak oni ozbiljno shvataju da se mi nećemo odreći Kosova i Rusije, zašto se oni zamajavaju sa nama?
Po jednom tumačenju, obje strane računaju da će ona druga popustiti. Po drugom, niti Unija u dugoročnom procesu unutrašnje konsolidacije računa na proširenje, niti Vučić vjeruje da će Unija na duži rok da opstane, ali on svojim evrofanatizmom njima dobro dođe kao utjeha i ohrabrenje, a njemu put ka Briselu koristi kao spoljni pritisak da u Srbiju uvede evropske standarde. Po trećem, Uniji je važno da bude prisutna u Srbiji kako evropsko dvorište ne bi zauzela konkurencija – Amerikanci koliko i Rusi, Kinezi ili čak Turci, a Vučić, sa politikom raširenih ruku na sve strane kupuje vrijeme dok se ne vidi pobjednik novog hladnog rata da bi Srbija mogla da izabere dobitnu poziciju. Njegov politički uzor nije Karađorđe nego Miloš, ali je pitanje koliko mu na tri-četiri strane vjeruju dokle će.
No, vratimo se na početak i na našu komunikaciju sa zapadnim mentorima. Čemu sve ove obmane, simulacije i izmotavanja u vremenu u kome je politika lišena ideoloških maski i sve postalo surovo ogoljeno. Vikiliks i Snouden otkrili su na desetine hiljada kompromitujućih dokumenata o tajnim rabotama supersile. Već odavno se zna da je Sadamovo tajno hemijsko oružje bilo izmišljeno kao alibi da anglo-američki naftaši prigrabe prirodne resurse jedne velika zemlja i stare kulture, koja i danas krvari. Danas se zna i da je Gadafi linčovan da bi američki bankari zadržali što njegove, što državne libijske ogromne dolarske depozite. Više nije tajna da su islamski teroristi koji siju smrt po svijetu samo Legija stranaca supersile koja se, navodno, otela kontroli. Probija se istina o motivima bombardovanja Srpske i Srbije, i o mračnoj montaži Srebrenice. A vazalna EU, posebno prije Bregzita, u svem tom jadu je i te kako učestvovala. Treba li još?
Zato kada dođu ovamo, prije nego što počnu da nam drže lekcije, treba ih pitati o tome. Jeste da je odnos snaga nepovoljan, ali ne bismo morali da ih podržavamo time što se još pravimo blesavi da prihvatamo priče o suverenitetu, demokratiji, međunarodnom pravu i sl. anahronizmima. Od nas malih bilo bi dovoljno samo da počnemo da nazivamo stvari pravim imenom. Jeste da zbog toga, kao sa Dodikom, prekidaju zvanične komunikacije i zabranjuju uzvratne posjete, ali treba ih navići sa više strana. Ostalo treba prepustiti globalnim trendovima i velikim igračima.
Nenad Kecmanović
www-fsksrb.ru
