Albanska crna i kriminalna banda

0
374
Foto: pixabay.com

– Na čelo Partije Rada i Države –

Dana 08. novembra 1941., znači dvije godine nakom italijanske fašističke okupacije zemlje, uz svestranu pomoć Komunističke partije Jugoslavije, albanski komunisti svih triju grupacija sakupili su se u Tirani i formirali Komunističku partiju Albanije. Svi učesnici, pa i oba Jugoslovena (Miladin Popović i Dušan Mugoša), proglašeni su za članove Centralnog Komiteta. Načelnik partije nije izabran, ali se propagandirao kao takav Enver Hodža, koji je do tada bio član Fašističke partije Albanije, pa i nastavnik fašizma u srednjoj školi grada Korča. Poslije nekoliko mjeseci, na jednom plenumu CK, a uz svestranu pomoć pretstavnika Komunistiške partije Jugoslavije, E.Hodža se proturio kao načelnik te partije.

Još u toku rata E.Hodža je počeo da likvidira fizički sve one članove CK koji mu nisu bili naklonjeni. Tako je likvidirao Mustafu Điništi, Vasila Šantića, Ćemala Stafu i druge. 

Poslije oslobođenja zemlje i uspostavljenja narodne vlasti i proleterske diktature, Enver Hodža je nastavio sa čišćenjem CK od onih koji se nisu slagali sa njegovim kultom ličnosti i njegovom samovoljom. Čisteći tako iz godine u godinu CK od komunista, koje je i hapsio pod svakakvim izmišljenim optužbama, on je likvidirao čitav CK koji je formirao KPA. Istovremeno je uvodio u CK lumpen proletere, verne i slijepo odane njemu. Na taj način je skoncentrisao svu vlast u svoje ruke i radio u Albaniji što mu se prohtjelo. Preko svojih vernih slugu uzurpirao je narodnu vlast i proletersku diktaturu pretvorio u svoju, ličnu.

Titoisti su to primjetili odmah, ali se nisu suprotstavili tome sve dok je on bio uz njih. Čim se E.Hodža naklonio SSSR i Stalinu, Tito mu prekida i diplomatske odnose. Tako je Jugoslavija prva “socijalistička” zemlja na svijetu koja je Albaniji prekinula diplomatske odnose. Poslije mnogo godina nju je proslijedio SSSR sa nizom drugih “socijalističkih” zemalja, šta više i Kina.

Što se više usamljivao, to je sve besniji postajao. On je svojom strahovladom dospio dotle da je svu Albaniju opkolio bodljikavom žicom, kao kakav koncentracioni logor, i u jedno vrijeme kad ni gradovi nisu imali električne struje preko cijele godine neprekidno – sproveo je struju i kroz pogranične bodljikave žice, gdje je nisu prekidali ni danju, ni noću. Sela su nastavljala svoj život sa kandilom i svijećom. Koperative su proizvodile pšenicu i hranile se kukuruzom.

Posljednjih godina svoje vladavine, dok su i po predgrađima gradova ljudi živeli po kolibama, pokrio je Albaniju bunkerima od armiranog betona, da bi se odbranio od vazdušnog napada, što ga morilo ne samo u snu. Od vremena je načičkao zemlju zatvorima i koncenracionim logorima, prepuni nevinih ljudi, žena i staraca, pa i djece.

Krajem godine 1960., čim je izašao iz jugoslovenskog zatvora, stiže u Albaniju kao politički emigrant i disidentni književnik akademik, prof. dr Kaplan Burović, koga, pošto je nekoliko mjeseci odležao u zatvor, bez ikakavog rešenja za to, tresnuli su ga u koncentracioni logor jugoslovenske emigracije, opet bez ikakavog rešenja, kao i sve druge emigrante.

Iz tog logora Akademik Burović je poslao nekoliko pisama Enveru Hodži, smjelo mu stavljajući na znanje sve negativno što su mu vidjele oči u Albaniji. Posebno je tretirao život emigranata, ali – tu i tamo – i mještana. Razumije se da je u prvom redu pisao o sebi, o nepravdama i zločinimima koji su činjeni njemu.

Nikada nije dobio nikakav odgovor. Ni usmeno, sem kad se usmeno požalio prvom sekretaru Partijskog Komiteta u Ljušnje, Rapi Đermeniu, da su jugoslovenski emigranti pobjegli od kiše (u Jugoslaviji) i pali pod grad (u Albaniji), što je ovoga toliko iznenadilo, da je odmah naredio šefu Unutrašnjeg otsjek da ga uhapsi, iako je znao sasvi dobro da mu je taj jugoslovenski emigrant rekao istinu. Akdemik Burović je i protestirao protiv hapšenja nekih emigranata, za koje je bio siguran da su nevini. Tražio je i susret sa pretsjednikom Republike, kome se otvoreno žalio protiv SIGURIMI-a, da ga prati na svaki korak i provocira ga.

Posebno je pisao oštra pisma o nepravdama koje je zapazio, a koje su mu se činile prije i po hapšenju i njemu samom. Pisao je organima vlasti, pa i samom presjedniku Hadži Leši, dok je Envera Hodžu otvoreno stavio na znanje da njegov režim ne smo što nije komunistički-socijalistički i narodni, već je i socijal-fašistički, socijalistički u teoriji i propagandi, a fašistički u praksi. Uvijek sa pozicija marksizma-lenjinizma i stranog državljanina, disidentnog književnika.

Ni na ova pisma nikada nije dobijao nikakav odgovor. Raspolažemo sa dokumentom, kojim Hisni Kapo zaustravlja pismo Akademika Burovića za Envra Hodžu, šalje ga ministru unutrašnjih poslova sa naređenje da mu ne daju nikakv odgovor. Jeste, jednom prilikom su ga pozvali u komandu zatvora, lično javni tužilac grada Bureli Redž Metra, koji ga zajedno sa komesarom zatvora Kaplan Ćoku, kao odgovor predsjednika Leši, isprovociraju i naređuju policajce da ga napadnu. Napad pesnicama započeo je prvi lično komesar. Tom su mu priikom slomili nekoliko zuba, lijevo krilo, oblili ga u krvi i ostavili ga bes svijesti i bez lekarske pomoći. Danima je tažio lekarsku pomoć, ali mu je nisu dali.

Njegovim su primjerom pošli i neki drugi osuđenici, mještani, ali iskompromitirani kao nacionalisti, ili u njihovom izrazu i stavu nedosljedno komunisički. Međutim, pretstavljeni zločini, za što su se žaljili, bili su neosporni. Neke je od tih mještana Enver Hodža i streljao.

Akademik Burović je više puta i štrajkovao, odbijao da radi, izjavljujući da kao jugoslovenski građanin, uz to i nevino osuđen, nije dužan Albaniji ni prebijene pare. On je štrajkovao i glađu, pa su od njega to preuzeli i mještani. Kad su mu rekli da su u Albaniji štrajkovi zabranjeni, odgovorio im je: “Zakoni Albanije su za albanske građane, a ne i za nas Jugoslovene !” Saznavši to od njega, osuđeni jugoslovenski emigranti koncentracionog logora u Spaču-Mirdita objavili su 1971. godine opšti štrajk rada.

U ovoj situaciji Enveru Hodži se primicala smrt. Videći to, on kao Pont Piljat pere ruke izjavljujući usmeno i pismeno : “Oni, koji danas upravljaju albansku državu i Partiju rada Albanije, nisu ništa drugo, do samo jedna crna banda, kriminalna i omražena od sveg naroda” (HOXHA, Enver: RAPORTE E FJALIME 1980-1981, Tirana 1983, str. 388.)

Ovime je E.Hodža priznao i dokazao da se mi, neprijatelji tih vlasti, nismo borili protiv narodnih vlasti, socijalističkih, komunističkih, već protiv te crne bande, kriminalne i opravdano omražene od sveg naroda, koja se samo prividno pretstavljala za narodnu, socijalističku i komunističku vlast, jer u stvari oni su bili banditi, koji nisu poštovali nikakve zakone, pravila i principe, ni od sebe samih proklamovanih, kamo li i stvoreni od naprednog savremenog čovječanstva.

Čim je objavljena, ta je knjiga stigla i u biblioteci zatvora u Burelju. Akadamik Burović je odmah zgrabi, pa – kao i ostala djela E.Hodže – pročita od prve do posljednje stranice. Kad je naišao na samopriznanje Envera Hodže, koje smo već citirali, pokazao je to osuđenicima svoje ćeljije i rekao: “Eto ko nas je hapsio, osudio i drži nas decenijama u ovaj zatvor !”

Da Vas podsetimo:  Handkeu Nobelova nagrada za književnost; prijatelj Velike Hoče, osuđuju u Prištini

U roku od 24 sata sav je zatvor saznao to, ali niko se od njih nije usudio ni da šapne kome, ni najpoverljivijem kolegi. Svi su se pravili kao da ništa ne znaju, kao da nisu ni korice videli toj knjizi.

U isto vrijeme, Akademik Burović citira E.Hodžu u svoja pisma koja šalje organima vlasti za svoje probleme.

A kad su ga pustili iz zatvora skoro poslije jedne decenije od kad je to objavio i preminuo Enver Hodža, on je to odmah obznanio ne samo Albanima, već cijelom svijetu, preko televizije, novina, sajtova, preko svoje revije YLBERI i preko vojih knjiga, posebno usmeno. Slučajno se u Tirani sreo i sa Hisni Milošiem, načelnikom Komunističke partije Albanije, pa je i njemu to rekao, na što je ovaj razrogačio oči: ili praveći se kao da to ne zna, ili zato što stvarno još nije bio pročitao tu knjigu. Činjenica je da su Enverovci poručili sve, Albance i nealbance, da se ni na ulici ne sretnu sa ovim Kaplanom, kamo li da se i upušte u bilo kakav razgovor s njim. A imali su i pravo, jer i ambasadori Albanije, koji su se sreli i razgovarali sa njim, nisu se više vraćali u Albaniju: i oni su tražili status političkog emigranta, čim su predali dužnost ambasadora.

Nije mali broj onih Albanaca, koji su se usudili da pišu protiv Envera Hodže i komunizma. Pisali su ne samo članke, već i čitave knjige. Ali se niko od njih nije usudio da citira Envera Hodžu, ono što im je citirao i citira im Akademik Burović. Puno je Albnaca koji su izjavili sebe i za disidente, ali i od njih niko se ni dan danas ne usudi da citira te riječi Envera Hodže. Busao se u prsa za disidenciju kao niko do njega i Ismail Kadare, ali ni on dan-danas nije ni pokazao da zna za crnu bandu Enver Hodže !

Stvarno, ovi Albanci, koji su nekada i svoja ljubavna pisma započeli i svršavali citatima Envera Hodže, zašto sada tako značajne riječi njegove i ne spominju ?!

Ovi Albanci, koji urliču sve i svašta protiv Akademika Burovića, kako je moguće da se do dana današnjeg još nisu čuli za ovaj citat Envera Hodže ?!

Je li moguće da im još nije izašao iz trbuha zec ?!

Albanijom još uvijek lunja kao bauk avet Envera Hodće.

Danilo DANČETOVIĆ

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime