Aleksandar Vučić u Bačkom Jarku

Proglasio Nemce domaćinima Srbije

2
1356

U Bačkom Jarku je 5. maja 2017. godine osvećen spomenik podunavskim Švabama koji su pre sedam i po decenija stradali u tamošnjem logoru. Aleksandar Vučić je tom prilikom nemačke goste proglasio „domaćinima“ Srbije. Proglašenje „naše“ odgovornosti za represiju vojnog režima Ivana Rukavine i Brozove OZN-e u Vojvodini smatra preduslovom poštovanja srpskih žrtava. Jovan Ranisavljev je objavio svedočanstvo prijatelja o tome da Vučićevi gosti iz Nemačke smatraju da  je represija nad Nemcima u Bačkom Jarku „srpski zločin“.

Doći će nova mladost,

donijeti nove dane

i nastaviće naše

pjesme nedopjevane,

u živoj vatri iskovane.

Branko Ćopić

maxresdefault1-700x394Bački Jarak je selo koje je 1945. g. naseljeno kolonistima iz Bosanske Krajine. Tokom trajanja SFRJ njihovi potomci su u Bačkom Jarku podigli bronzanu bistu Kosti Nađu 1978. godine. Branko Ćopić i Petar Kočić su stupili u bronzanu stražu  Bačkog Jarka 1998. godine, neposredno pred rat, a godine 2015. se njihovoj bronzanoj straži pridružio i Gavrilo Princip. Kada su maja 2017. godine u Bački Jarak došli Nemci doček im nije priredio Nikoletina Bursać, mitraljezac golubijeg srca. Pred Nemce nisu izašli komandir Stojan Starčević, Pepo Bandić i Stojan Gloginjar, junaci Osme ofanzive. Napuštena je Bukva Okanova, olistalo je švapsko Šuplje Korito. Redovi se naši ne tresu od borbe na Kupresu, već od straha da ne padnu svilengaće pred Nemcima. Ne nastavljaju se pesme nedopevane. Nemo tuguje bronzana straža.

Beše 20. jul 1995. godine kada je mladi narodni poslanik krajiškog porekla, Aleksandar Vučić sa govornice Skupštine R. Srbije javno poručio: „Vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana, pa da vidimo sme li međunarodna zajednica ili bilo ko drugi da udari na srpske položaje, može li se tako ponašati sa srpskim narodom[1]“. Uzalud se pre dve godine pravdao da je ta njegova izjava „izvučena iz konteksta“[2]. Kao mandatar za sastav Vlade u Skupštini Srbije je 15. jula 2016. godine rekao: „Nećemo dozvoliti ne samo nijedan napad prema građanima muslimanske veroispovesti, već nećemo dozvoliti ni propagiranja mržnje, niti verbalno nasilje nad tim građanima Srbije. Ta moja poruka je veoma jasna i oštra i neka niko ne pomisli da sa tim može da se igra.“ Na panelu „Pomirenje i podeljena društva“, koju je u Njujorku organizovala Klintonova globalna inicijativa, izjavio je 20. septembra 2016. g: „Ja osuđujem sve glupe izjave, ja sam ih davao pre dvadeset godina, ali nisam u poslednjih pet. Ja sam pravio puno grešaka i ne stidim se to da kažem“.

Nemci nisu domaćini u Srbiji niti to smeju postati

Prilikom osvećenja spomenika stradalim civilima nemačke narodnosti u Bačkom Jarku, pred gostima predvođenim ambasadorom Akselom Ditmanom, Aleksandar Vučić je Nemce proglasio domaćinima Srbije: „Na ovoj našoj zemlji, u Srbiji, svako ko je pozvan nije gost, već je domaćin[3]“. Dan pre istupanja u Bačkom Jarku a četiri dana pre Dana pobede, Vučić je sa srpske televizije čestitao Dan pobede ruskom narodu, na ruskom jeziku[4].

Švabe su dva veka bile komšije Srba u Vojvodini. Srbi su vek i po pre toga branili tu zemlju od Osmanlija, švapskim kolonistima su izgradili sela, prepustili im najbolje njive i uzorali ih. Bile su Švabe dobre komšije dva veka, a onda su njihovi potomci  postali Nemci, pa napali našu otadžbinu iznutra dan pre Hitlerovog Vermahta. Postavši Nemci, Švabe su se nametnule kao najsvirepiji „domaćini“ naše zemlje ikad. Tokom nemačkog „domaćinskog“ okupacionog upravljanja našom zemljom, stradalo je preko milion Srba, sva domaća jevrejska zajednica, mnoštvo Roma, a bez obzira na nacionalnost i mnogo drugih antifašista, posebno komunista. Pre svih je stradala Narodna biblioteka Srbije u kojoj su Nemci „domaćinski“ zapaljivim avionskim bombama sažegli neizmerno pisano kulturno blago našeg naroda, brižljivo čuvano  vekovima. Za odmazdu, streljali su sto Srba za jednog poginulog Nemca, pa i srpske đake. Našu svetinju, manastir Mileševu su Nemci „domaćinski“ pretvorili u štalu za konje, oštetivši time zidno slikarstvo svetskog značaja u većoj meri nego što je to uspelo osmanlijskom okupatoru za pet vekova. I pre 18 godina su Nemci učestvovali u NATO-agresiji na našu otadžbinu i njihov Bundesver je tenkovima ušao u Metohiju, odakle su pred njima izbegle desetine hiljada Srba, i do danas se nisu vratile. U pogromu 2004. godine je albanska rulja u zoni odgovornosti nemačkog KFOR-a spalila skoro sve srpske svetinje, uključujući manastir Sv. Arhanđela, crkvu Svetog Spasa, Mitropoliju i zgradu Bogoslovije u Prizrenu. Nemački KFOR, od vatre albanske obesti, nije pokušao da spase ni crkvu Bogorodice Ljeviške, stariju od katedrale u Ahenu. Do zuba naoružani Nemci su tada u svojoj bazi spasavali sebe i šezdesetak Srba koji su uspeli da od pogroma uteknu među njih.

Opasno je i bezumno nazivati Nemce „domaćinima“ u Srbiji. Stotine hiljada naših sunarodnika decenijama je odlazilo na rad u Nemačku sa vizom u pasošu. Tamo su pošteno sticali dohodak na bauštelu fanglom i mistrijom, u industriji i drugim privrednim delatnostima koje Nemački radnik nije umeo ili nije hteo da radi. Srbi nikad u Nemačku nisu dolazili na tenku ili u bombarderu. Nemcima ipak nikad nije palo na pamet da Srbe nazovu „domaćinima“ u svojoj zemlji. Nazivali su ih i danas ih nazivaju gostujućim radnicima – „gastarbajterima“.

Nemci su se odavno nametnuli kao „domaćini“ u zemljama polapskih Slovena koji su  onamo bili starosedeoci, a sada ih skoro nema. Procenjuje se da je na krajnjem istoku Nemačke opstalo još skoro sedamdeset hiljada Srba koje Nemci nazivaju „Vendi“ i čiji jezik je pred nestankom. Iako su tamošnji Srbi od početka i s oduševljenjem prihvatili luteransku veroispovest, pruski kralj Fridrih Vilhelm I je zabranio srpsku pismenost, bogosluženje na srpskom jeziku i uništio sve srpske knjige. Pruskoj i potom Nemačkoj državi protestantska etika i luteranske vrednosti nisu bile smetnja za iskorenjivanje srpskog jezika i pisma. Uprkos ponovnom buđenju Srpske kulture i pismenosti početkom XIX veka, vlast je ponovo progonila i ograničavala srpsku pismenost. Ljubomir Nenadović je pre vek i po objasnio zašto su to radili: „Slavni nemački Hegel – spomenuvši u nekoliko reči Slovene, kako oni nisu još ništa učinili znamenitog za svetsku istoriju – veli: `Jedan deo tog naroda mi smo već prisvojili civilizaciji` (a to će reći: ponemčili)“. Apsolutnom duhu pruske državnosti je asimilacija Slovena bila civilizovanje. Usled ovakvog ponašanja su se Srbi u Nemačkoj često okretali rimokatoličkoj crkvi. Velike sile na Versajskoj konferenciji 1919. g. nisu prihvatile predlog Srba za autonomijom, a podnosilac njihovog predloga Arnoš Bart je uhapšen i osuđen na tri godine zatvora čim se vratio u svoju domovinu. Zbog potreba razvoja rudarstva raseljen je i potom uništen ogroman broj srpskih naselja u Lužici, pa su i u poslednjoj svojoj oblasti postali manjina. Nakon nacističkog terora, potpune zabrane srpskog jezika i pisma u Nemačkoj od 1937. g, propao je i poslednji pokušaj srpskog osamostaljenja od Nemačke 1946. godine. Vlasti Nemačke demokratske republike i SR Nemačke jednako nikad nisu popisale Srbe, a repatrirani Nemci iz Čehoslovačke i Poljske su masovno naseljeni u njihovoj oblasti.

Posebno je tragična bila sudbina velikog nemačkog filozofa srpskog porekla Gotfrida Lajbnica. Rođen je u gradu Lipsko, kojeg su Nemci preimenovali u Lajpcig, kao sin luteranskog sveštenika, Srbina. Iako je osnovao Nemačku akademiju nauka, umro je prezren i odbačen nakon pokušaja da osnuje akademiju nauka u Austriji i Rusiji. Kleveta jednog škotskog matematičara bila je snažnija od protestantske etike Lajbnicovih kolega. Luteranske vrednosti im nisu smetale da ga do kraja života ismevaju smatrajući ga plagijatorom. Luteranski sveštenici čak nisu hteli da mu održe opelo, proglasili su ga za bezbožnika, ne umevši da pojme duboke filozofske osnove njegove vere u Boga. Lajbnicova jedina rodbina (po nemačkoj majci) nije želela da ga sahrani, pa je Lajbnicov grob ostao neosvećen i zatro se zauvek. Istina o njegovom delu se probila tek pola veka kasnije.

Toliko o Nemcima kao „domaćinima“ u balkanskoj i lužičkoj Srbiji govore činjenice.

Samooptuživanje za tuđe zločine kao uslov poštovanja srpskih žrtava

Opterećen sopstvenom izjavom o odmazdi nad muslimanima, logično je da Vučić pri  osvećenju spomenika žrtvama u Bačkom Jarku pred nemačkim ambasadorom neće da govori o zločinima SS trupa koje su u našoj otadžbini sprovodile upravo takve odmazde.

Da Vas podsetimo:  Mi smo krivi što svet ne zna pravu istinu ko je stradao u Norveškoj za vreme Drugog svetskog rata

Srbi nikad i nigde nisu vršili strahote poput SS dobrovoljaca divizije „Princ Eugen“! Ako je Vučić takve odmazde pre više od dve decenije hteo i na njih pozivao, niko od Srba taj njegov poziv nije prihvatio niti sproveo. Vučićeva izjava o odmazdi iz 1995. godine je njegov lični problem. Međutim, danas Vučić svoje i tuđe greške pripisuje „nama“ i rado govori o luteranskim vrednostima. Posebno je odvratno kada pred nemačkim ambasadorom „nama“ pripisuje tuđe zločine nad civilnim stanovništvom u Vojvodini kao uslov za poštovanja naših žrtava. „Ima mnogo nevino stradalih i nisam danas ovde da bih govorio o zločinima SS divizije, danas sam ovde da govorim o onome što smo mi nekada pogrešno učinili jer samo time ulazimo u red velikih naroda, samo time ćemo zaslužiti poštovanje naših žrtava i u Jasenovcu i Jadovnu, do Hercegovine i Prebilovaca“. Dakle, po Vučiću, samookrivljavanjem za tuđu represiju tek treba da zaslužimo da se naše žrve poštuju. „Izabrani predsednik Srbije“ je javno poručio da pravo na to još nemamo, već treba da ga tek „zaslužimo“! A radi se o represiji koju je nad nemačkim civilnim stanovništvom sproveo Vojni režim u Vojvodini Ivana Rukavine[5] i Brozova OZN-a. Vučić nema pravo da ovu represiju pripiše kao zločin Srbiji i Srbima. Reagujući povodom Vučićeve izjave u Bačkom Jarku, Jovan Ranisavljev iz Tovariševa[6] je podsetio da su zločini nad Nemcima zločini titoizma. Priložio je dokument kojim je komandant Vojne uprave Vojvodine general Ivan Rukavina 20. januara 1945. g. ovlastio Đura Kladnjanina da vrši hapšenje i evakuaciju Nemaca i Nemica u logore. Prema tom potpisanom dokumentu[7] Rukavina mu je dao široka diskreciona ovlašćenja u postupanju prema Nemcima: „Uopšte prema svom nahođenju raditi“. Međutim, ni to nije bila dozvola za streljanje, vešanje, batinanje i maltretiranje. Ipak, ubilačke osvete i obesti je u logorima bilo, bilo je mnogo gladi, bolesti, loše higijene, ali kap krvi nemačkog civilnog stanovništva na teritoriji Vojvodine nije prolivena nakon prestanka vojne uprave Ivana Rukavine! Na važno pitanje nemogućeg sravnjivanja  nemačkih zločina sa partizanskim vratiću se kasnije.

Međutim, Vučićevi gosti koje je prozvao „domaćinima“ Srbije jednako smatraju da je represija Vojne uprave Vojvodine Ivana Rukavine i OZN-e u stvari „zločin Srba“. Jesu li oni inspirisali Vučića da partizansku represiju proglasi „našim“ zločinom? Jovan Ranisavljev je u vezi toga preneo zanimljivo svedočenje: „Moj sugrađanin je pre par dana kao profesionalni vozač, vozio autobus sa gostima iz Nemačke koji su došli na svečanost otkrivanja spomenika u Bačkom Jarku. Ne znajući da vozač razume nemački, putnici su se opustili i komentarisali kako je to `zločin Srba` i da će konačno biti obeležje. Vozač se okrenuo i na nemačkom pred celim autobusom rekao: `Nadam se da ćete i vi isto uraditi u Dahau i Mathauzenu, i podići spomenik pobijenim Srbima`. Ceo autobus je ćutao dok nisu stigli do Bačkog Jarka.“

Istog dana kada je osvećen spomen krst na stratištu Folksdojčera u Bačkom Jarku, Vučić je obećao da će na masovnoj grobnici naše industrije, zločinački umorene na evropskom putu u nigde, nići veličanstvena nemačka investicija. Naime, novi neznani nemački „domaćin“ će negde u Novom Sadu podići neki istraživački centar za istraživanje nečega u čemu će biti zaposleno 500 nekih inženjera. Tvrdio je da oni „neće imati male, već veoma visoke plate“ i da će ih plaćati „jedna od najmoćnijih i najvažnijih nemačkih kompanija[8]“. Propustio je da javi hoće li naši inženjeri postati gastarbajteri u sopstvenoj zemlji.

Šta su poručili Nemci u Bačkom Jarku

U skladu s istorijskom tradicijom nemačkog „domaćinskog“ staranja o Srbiji, sadašnji ambasador Nemačke, Aksel Ditman je svoju karijeru u Srbiji počeo još 1998. godine kao namački konzul u Prištini. Pošto su Srbi izbegli pred NATO-„oslobodiocima“ i albanskim oslobođenicima, Ditman je do 2000. g. bio član misije UNMIK na Kosmetu[9]. Dve decenije kasnije, u prisustvu Aleksandra Vučića u Bačkom Jarku, doslovno je izjavio[10]: „Činjenica da su se Nemci i Srbi okupili ovde danas pokazuje koliko smo daleko došli u nastojanjima da se izmirimo i savladamo (!) prošlost“.  U saopštenju RTS je javljeno: „Ditman je naveo da je Drugi svetski rat, koji je izazvala nacistička Nemačka, podstakla ogromnu patnju stanovnicima Jugoslavije, ali i da su se nepravda i progon desili i posle oslobođenja od nacističkog terora“.

Predsednik udruženja podunavskih Švaba Hans Suprits je izjavio[11] da „podunavske Švabe nikad nisu kolektivno osudile srpski narod, već su srećni i ponosni na više od 200 godina zajedničkog života tokom kojih su stvorene društvene i ekonomske veze za dobro svih“. (…) „Nemačka, naša nova domovina, vidi podunavske Švabe kao mirotvorce i graditelje mostova ka našoj bivšoj domovini i ljudima koji ovde žive“. Poručio je „da tekst sa obeležja treba da podseća da su ovde različite nacije živele u miru dok ih nacionalistička zaslepljenost nije razdvojila, uz velike žrtve.“

Nije nacistička Nemačka „podstakla ogromnu patnju“ kao što tvrdi ambasador Ditman, već izvršila agresiju na Jugoslaviju i okupirala je, pa je izvršila pljačku, uništavanje imovine i odmazde. Izvršilaštvo nije saizvršilaštvo. Satelitskoj NDH je nacistička Nemačka omogućila da vrši genocid nad Srbima, a nad Jevrejima i Romima je genocid vršila neposredno i direktno. Ubijanje Jevreja „ciklonom B“ u gasnom kamionu je nacistička Nemačka prvi put primenila u okupiranom Beogradu. Nacistička Nemačka je podstakla podunavske Švabe da prihvate nemački identitet, nacističku ideologiju, direktno da stupe u službu Trećeg rajha i uputila da vrše ili učestvuju u zločinima. Ni denacifikovana Nemačka nikad nije platila Jugoslaviji odštetu zbog ovih zločina, baš kao ni Grčkoj, a potomci repatriranih Švaba na to nikad nisu podsetili Nemačku, već su strpljivo i sistematski pripremali svoje zahteve za „imovinskim obeštećenjem“. Čak su se javljali takvi koji su govorili da je nad Nemcima u Jugoslaviji izvršen „genocid“. Nepravda i progon žrtava Trećeg rajha se usled nemačkog izbegavanja plaćanja ratne odštete nastavlja više od sedam decenija. Današnja Nemačka veoma računa da će Srbija platiti odštetu potomcima Švaba, na šta ću se vratiti kasnije. Da li je nemački ambasador u Bačkom Jarku izrekao omašku izjavivši da je prošlost „savladana“? Međutim, savladan je samo „izabrani predsednik Srbije“. Što se tiče stavova Hansa Supritsa, on svoje zemljake vidi u ulepšanom izdanju. Međutim, mi smo videli nemačku vojsku koja je 1999. godine učestvovala u bombardovanju naše otadžbine. Nemačka je pomagala albanske separatiste, i 2008. godine im priznala „nezavisnost Kosova“, čime je pomogla ilegalno stvaranje države na teritoriji članice OUN. Što se tiče istorijskog razdvajanja naših Švaba od Srba, nas nije razdvojila „nacionalistička zaslepljenost“, već masovno stupanje Švaba u službu nacističkog Trećeg rajha. Desetine hiljada dobrovoljaca SS divizije „Princ Eugen“ nisu bili „zaslepljeni“ kako tvrdi Suprits, pošto zaslepljen čovek ne može da nišani, puca, strelja civile i pali sela bacačem plamena, što su oni radili izuzetno precizno. Masovno učestvujući u tom poretku oni zaista „nikad nisu kolektivno osudili srpski narod“, ali puna istina je da za Srbe kao „bandite“ i „nižu rasu“ tada nije bilo nikakvog suda. Umesto suda nad Srbima se sprovodila Firerova volja za odmazdom: streljanja u proporciji sto Srba za jednog poginulog, a pedeset Srba za jednog ranjenog Nemca. Pri tom su za odmazdu birali najuglednije  Srbe. Razdvojeni smo uz velike žrtve.

Represije nad švapskim civilima od strane partizana je bilo, ali subjektivni element krivičnih dela izvršenih tokom represije nije uopšte sravnjiv sa zločinima Folksdojčera, niti je za poređenje. Vinost Folksdojčera koji se stranom agresoru priključio svojevoljno izdavši sopstvenu državu u kojoj su mu poštovana sva prava, pa je ubijao civile ili građane koji su nastavili da se brane, jeste kvalifikovani umišljaj, a njegova zlodela predstavljaju najteže oblike teških krivičnih dela. Odgovornost za to je najvišeg stepena. S druge strane, vinost lica koje je četiri godine bilo pod hroničnim stresom (gladno, ranjavano, bolesno, u zbegu, pod stalnim strahom od bliske smrti, gledalo kako njegove bližnje pljačkaju, deportuju, muče, streljaju, vešaju ili spaljuju bacačem plamena) je takvo da je postojanje umišljaja upitno. I pripadnici Vojne uprave i OZN-e su prethodno bili pripadnici partizanskih jedinica NOV. Pre postavljanja pitanja partizanske vinosti za krivična dela nad Folksdojčerima 1944, trebalo bi odgoviti na prethodno pitanje: jesu li ti partizani uopšte bili u uračunljivom stanju i ako jesu, da li je njihova uračunljivost bila potpuna? Osim toga, logori za Folksdojčere su organizovani radi njihove zaštite od narodne osvete. Iako je osveta prodrla i unutar ovih logora, ne sme se smetnuti s uma da bi bez logora osvete bilo znatno više, jer u našoj zemlji je izginulo preko milion Srba tokom nacističke okupacije. A Vučić, velikodušno, neće da govori o zločinima SS trupa.

Da Vas podsetimo:  Granice Srbije se brane u glavama srpskog naroda

Švabe su bile komšije, pretvorivši se u Folksdojčere postali su zlotvori

Pitanje Nemaca u Jugoslaviji je veoma detaljno obradio Branko Pavlica[12]. Pre svega treba znati da dunavske Švabe sebe dugo nisu smatrale delom nemačke političke nacije. Njihovo ime potiče od starog germanskog naroda Svevi (lat. Suevi, Suebi), pa im nije bilo potrebno da sebe nazivaju „naši“ (Deutsch). I jezik im se od nemačkog jezika razlikovao više nego što se razlikuju „jezici“ savremenih političkih nacija južnoslovenskih naroda. Dunavske Švabe su prihvatile nemački jezik kao svoj tek kao reakciju na austrougarsku nagodbu, nakon 1867. godine. Političari dunavskih Švaba su prilikom raspada Austrougarske krajem oktobra 1918. g. čak pokušali da u saradnji sa Srbima, Rumunima i Mađarima formiraju „Banatsku republiku“. Na Mirovnoj konferenciji u Parizu su njihovi predstavnici uzalud pokušavali da predlože stvaranje švapske „Republike Banatije“ na prostoru Banata i Bačke. Ovde nikom nije palo na pamet da ih zbog toga hapsi, sudi im i osuđuje ih na robiju. Dunavske Švabe na prostoru Jugoslavije, Rumunije i Mađarske smatrale su sebe jedinstvenim narodom. Uobličenje svoje posebnosti dobrim delom duguju radu velikog slaviste Gerharda Gezemana (Gerhard Friedrich Franz Gesemann).

Prihvatanje nemačkog nacionalnog identiteta među dunavskim Švabama je i posle Prvog svetskog rata teklo sporo. Tako da 1918. godine Ministarstvo spoljnih poslova Nemačke počinje pripreme, a 1925. g. formira Evropski kongres nacionaliteta (ENK) kako bi pod legendom NVO širio uticaj Nemačke na svoju i tuđe nacionalne manjine u Evropi. Tada je osnovana i fondacija za nemačke narode i kulturološka istraživanja (Die Volks- und Kulturbodenforschung) u Lajpcigu. Oni su tvorci mitomanije velikog jedinstvenog nemačkog rajha Karla Velikog i krvno-rasnom jedinstvu naroda na tom prostoru.  Propaganda ovih ustanova je sugerisala i da je  Jugoslavija država koja je trebalo da se raspadne jer se sastojala od nesrodnih nacionalnih grupa (Volksgruppen). Prema njima, i Šbave su bile nemačka nacionalna grupa koja je trebala da se pripoji Nemačkoj. Nakon 1933. g. su nacisti prihvatili i razvili tu doktrinu. Napori nemačkog geografa Roberta Zigera i nacističkog istoričara Hermana Ridigera da Švabe sebe prozovu dunavskim Bavarcima ili dunavskim Nemcima nisu urodili plodom, jer se švapskog imena nikako nisu odricali. Nemački nacionalni identitet je prema navedenom obrascu među Švabama na teritoriji Kraljevine SHS masovno propagiran tek kroz organizaciju Švapsko-nemački kulturbund (Schwäbisch-Deutscher Kulturbund) koja je osnovana 1920. godine u Novom Sadu. Kulturbund je u Kraljevini Jugoslaviji dva puta bio zabranjivan. Ipak, fond Agrarija i Zemljoradnička centralna kreditna zadruga su podrškom Nemačke postali dva moćna privredna subjekta preko kojih su nemačke agenture i nacistička partija odlučujuće uticale na Švabe sa područja Vojvodine radi širenja ideja nacističke partije i mreže subverzivnih službi kako bi se stavili u službu Trećeg Rajha.

Potpuno rukovodstvo Nemačke narodnosne grupe (Deutsche Volksgruppe) preuzeli su ljudi iz Glavne uprave centrale Folksdojčera (VoMi) 1939. godine. Dovodeći 1940. na čelo Kulturbunda Jugoslavije Jozepa Janka, Kulturbund postaje masovna nacistička organizacija u Jugoslaviji, a Švabe masovno prihvataju nemački identitet i nacističku ideologiju. Prozvali su sebe Folksdojčerima. Unutar te zajednice je u Jugoslaviji formirana ilegalna paravojska Nemačka družina (Deutsche Mannschaft) koja je terorizmom, gerilskim akcijama, sabotažama i drugim vidovima agresivnog delovanja iznutra napala Jugoslaviju još pre 6. aprila 1941. g. Preko iste organizacije je kasnije sprovođena sva regrutacija Folksdojčera u nemačku vojsku, žandarmeriju i SS jedinice. Aprila 1942. g. je u Banatu formirana zloglasna Sedma dobrovoljačka brdska SS divizija „Princ Eugen“ koja je počinila mnoštvo stravičnih zločina u Srbiji, Bosni, Hercegovini i Dalmaciji, a borila se i protiv Jugoslovenske armije i na Sremskom frontu nakon povlačenja s teritorije Vojvodine. Tokom okupacije Jugoslavije je sprovođen opsežan program kojim su Folksdojčeri preko Privredne ratne službe pomagali nemačkom Vermahtu na frontu. Oko 80.000 jugoslovenskih Folksdojčera je aktivno učestvovalo u nemačkim vojnim jedinicama, a oko 30.000 ih je poginulo u borbama protiv NOVJ, JVuO i Crvene armije. Većina Folksdojčera se po osnovu naređenja Ministarstva spoljnih poslova Nemačke povukla pred trupama NOVJ i Crvene Armije, među njima ogroman broj onih koji su vršili zločine za koje u Nemačkoj potom uopšte nisu odgovarali. Ostali su uglavnom oni koji nisu neposredno vršili zločine i nad njima je tokom vojnog režima Ivana Rukavine i OZN-e sprovedena već pomenuta represija[13]. A ta partizanska repsresija nije bila ni odmazda, ni genocid.

Obeštećenje Nemaca bez plaćanja nemačke ratne odštete

Posle rata je licima nemačke narodnosti koja su pomagala okupatoru, u skladu sa zakonom, oduzeto jugoslovensko državljanstvo i konfiskovana imovina. Nemačko stanovništvo je internirano u 22 sabirna logora. Od 110.000 interniranih na teritoriji Vojvodine, mali broj je pušten na slobodu ili pobegao. U njima je po službenoj proceni OZN-e[14] umrlo ili usmrćeno 9.680. Međutim, veoma je važno znati da Brozov režim nije proterao Švabe iz Jugoslavije. Nešto manje od 97.000 preostalih Švaba je repatrirano u Nemačku uslovljavanjem Nemačke, tačnije nemačkog kancelara Konrada Adenauera radi zaključenja trgovinskog sporazuma SR Nemačke sa Jugoslavijom! Važno je znati da je pitanje nemačke odgovornosti, njihove repatrijacije, regulisanja imovinskih prava u istočnoj Evropi i nemačkih ratnih reparacija izviralo iz međunarodnog prava. Nacionalne države su sprovele propise triju savezničkih antifašističkih sila pobednica[15].

Repatrijacija Nemaca u SR Nemačku je pažljivo vršena do 1951. godine.  Značajno je da je Brozova vlast od 6,5 hiljada optuženih nemačke narodnosti za saradnju sa okupatorom pred sud izvela i osudila svega 163 lica. Godine 1952. je postignut sporazum sa Nemačkom po kome su amnestirani i repatrirani skoro svi preostali osuđeni ratni zločinci. Ostalim licima nemačke narodnosti je dozvoljeno dobrovoljno iseljavanje pod uslovom da se odreknu jugoslovenskog državljanstva. Odmah po okončanju ove repatrijacije je počela antijugoslovenska kampanja po nemačkim medijima koji su iznosili neistinu da su Broz i njegova vlada direktno ili glađu umorili 210.000 podunavskih Švaba 1945. godine. Do 2004, Udruženje ubijenih i nestalih Nemaca je broj žrtava svelo na najviše 46.000, uz 20 do 30 hiljada deportovanih u SSSR. Ipak, vlada Jugoslavije (SIV) je 1953. godine oslobodila poslednju grupu od 11 osuđenih Folksdojčera. Ministarstvo unutrašnjih poslova Hesena je potom formalno izvestilo da su u Jugoslaviji pripadnici nemačke manjine korišćeni kao radni robovi. Do godine 1953. je u Jugoslaviji ostalo još nešto više od 60.000 Nemaca, a do 1961. se u Nemačku iselilo više od 40.000 njih. Već iste godine je prilikom pregovora Nemačke i Jugoslavije povodom ratne odštete Nemačka počela otvoreno da uslovljava pregovore pitanjem odštete Folksdojčerima.

Tokom pregovora Češke o pristupanju u EU, češka vlada je uslovila svoje učlanjenje u EU time da se Nemačka izričito odrekne pitanja repatrijacije sudetskih Nemaca i njihovog obeštećenja. Slično su postupile Poljska i Slovačka. Evro-prozelitu na čelu Srbije to ne pada na pamet. Odmah nakon njegovog istupa u Bačkom Jarku, Dragan Radović je podsetio na pitanje nemačkog neplaćanja ratne odštete[16]. Iako je po osnovu Pariskih sporazuma 1946. godine Nemačka obavezana da isplati ratnu odštetu, ona je to uporno i bezobzirno izbegavala. Državna komisija FNRJ je ratnu štetu procenila na 46,9 milijardi američkih dolara, od čega je iznos štete Srbiji iznosio 75%. Ovaj iznos nikad nije bio osporen, iako je Nemačka Jugoslaviji počela da plaća „domaćinski“, isplativši joj tek jedan promil odštete. Prema  pravilima valorizacije i uvećanja za iznos kamatne stope nemački dug za odštetu danas iznosi 446,9 milijardi dolara, a srpski udeo je 355,13 milijardi. Nemačka je isplatila odštetu samo onima nad kojima su vršeni nacistički medicinski eksperimenti, ali… malo ko je  preživeo te eksperimente.

Da Vas podsetimo:  Post-izborna kriza, legitimitet i "krvavo zarađeni" mandati

U Dizeldorfu je još početkom šezdesetih godina objavljena veoma opširna dokumentacija o sudbini Švaba iz Jugoslavije, a u štampi i publicistici „denacifikovane“ Nemačke je tada vođena kampanja kojom se prikazivalo da su oni imovinski otšećeni u visini od 5 milijardi nemačkih maraka. Predsednik Saveza izbeglica SR Nemačke Vencel Jakš već 1963. godine je pokrenuo inicijativu da se pitanje obeštećenja Folksdojčera Jugoslavije iznese pred OUN i da se „time neutrališu jugoslovenski zahtevi za obeštećenjem žrtava nacizma“. Imovinski apetiti za „obeštećenjem“ Švaba od tada rastu, naročito prema Srbiji i naročito nakon raspada  Jugoslavije. Javljali su se čak nebulozni pokušaji da se jedan kredit vlade Vili Branta u iznosu od milijardu nemačkih maraka lažno predstavi kao nekakvo nemačko plaćanje odštete. Rudolf Vajs (predsednik Nemačkog narodnog saveza u Srbiji)  je 2011. g. izjavio da će Nemci tražiti da im se vrati imovina koja je oduzeta nakon Drugog svetskog rata[17]. Vajs je naveo da je vrednost te imovine već procenjena na 23,5 milijardi evra, dodajući: „Opljačkana imovina, dokle se god ne vrati, uvek ostaje opljačkana imovina“. Na osnovu procena iz Austrije 2011. g.  se tvrdilo da dunavske Švabe imaju pravo na obeštećenje od Srbije u visini 32,5 milijardi evra. Rudolf Rajman (predsednik krovne organizacije nemačkih organizacija iz Austrije i inicijator Kongresa nemačkih udruženja u Subotici) iste godine je izjavio da bez restitucije dunavskim Švabama „neće biti ni investicija u Srbiji“[18]. Restutucija imovinskih prava je mnogo više od obeštećenja.  Dakle, odavno smo imali priliku da upoznamo Nemačke „domaćinske“ namere prema Srbiji. Uostalom, runa „odal“ koja je bila simbol Folksdojčera (i dobrovoljačke SS divizije „Princ Eugen“) simbol je nasledstva i imovine.

Nesporni iznos ratne odštete koju Nemačka Srbiji odbija da plati deset puta je veća od svote želja za „obeštećenjem“ naslednika Folksdojčera.

Valpurgijska noć u Srbiji

Vučićevi nemački uzori su poznati. Nije u pitanju samo oduševljenost Maksom Veberom. Još devedesetih godina su u SRS (prema svedočenju Vojislava Šešelja) „imali muke da ga otrgnu od uticaja Dragoša Kalajića“. Kalajić je bio osnivač Društva srpsko-nemačkog prijateljstva, ali je bio protivnik nacizma i njemu nikad ne bi palo na pamet da govori o odmazdama za ubijene Srbe prema nacističkom uzoru.

Vučićeva naklonost prema Nemačkoj i Nemcima se naročito ispoljila nakon njegovog dolaska na Vlast, o čemu danas svedoče beleške portala Izjave.net. Uoči posete Berlinu, Vučić je 9. juna 2014. g. rekao: „Želja je Srbije – i to govorimo bez stida – da bude saveznik Nemačke, što ranije Srbija nije umela i nije znala. To je važno za našu zemlju u političkom, ekonomskom i svakom drugom smislu.“ Prilikom posete Berlinu 11. juna 2014. g. je Bundestag omaškom nazvao „Rajhstagom“, kada je izjavio za RTS: „Ono zbog čega ljudi u Srbiji treba da budu ponosni je što su ljudi s one strane prema Rajhstagu slušali našu himnu i gledali našu zastavu kako se vijori, pored nemačke i evropske.“ RTS je 11. jula 2014. g. preneo Vučićev stav da „od Nemačke sada možemo samo da dobijemo, a ništa da izgubimo.“ Vučić je za Si-en-en 4. avgusta optužio jednog bosanskog gimnazijalca koji je mrzeo okupatora: „Kao što znate, srpski mladić je izazvao Prvi svetski rat… Gavrilo Princip. Uvek su postojale različite ocene njegove uloge od srpske do austrijske i nemačke strane.“ Na RTS-u je 29. decembra 2014. g. rekao: „Mene zanima kakav rezultat možemo da ostavimo na kraju. Taj luteranski pristup – da ne tražite oproštaj za grehove i da se trudite i svojim radom pokažete šta možete da promenite.“ Predsedniku vlade Bavarske je povodom lažnih azilanata 28. jula 2016. g poručio: „Nećemo da budemo zemlja koja Nemačkoj pravi probleme“. „Očigledno da mnogi u Nemačkoj bolje razumeju šta smo uradili nego mi u Srbiji“, izjavio je za RTS, 14. 3. 2017. g. Kad se sve to sagleda, nije čudo da je Vučić proglasio Nemce „domaćinima“ u Srbiji.

Nakon svega navedenog, može li se očekivati da će Vučić s razmahom Intermarijuma[19] održati neutralnost Srbije? Ako se ispostavi da NATO-arhitektura Intermarijuma nije održiva, kroz njega će se poput osmog putnika probiti „dunavska strategija“ EU na osnovama nemačke brižljive pripreme obnove sopstvene hegemonije u istočnoj Evropi[20].

Aleksandar Vučić je Nemce nazvao „domaćinima“ Srbije. Ne zaboravljajući iskustvo nemačkog vekovnog „domaćinskog“ postupanja prema Srbima i imajući u vidu Vučićevu fascinaciju Nemačkom, vskipaюt reči Ljubomira Nenadovića iz 1870. godine: „Lepa Germanijo! Idealima – na koje svi narodi u budućnosti glede – ti si najbliža: veštini tvoga uma i tvojih ruku divi se svet. Tvoj napredak, to je napredak celoga čovečanstva. Ti si ono sunce što od zapada istoku putuje da svetlost donese udaljenim narodima; dokle dopiru zraci tvoje prosvete, dotle je videlo. Ko god ljubi pravo razviće ljudskoga roda, treba da ti želi svako dobro; zato i ja – tvojom svetlošću obasjan i od detinjstva grejan – svršujući ovo pismo, ustajem na noge i sa nekom pobožnošću vičem: `Živela Rusija!`“

Dušan Kovačev

www.fsksrb.ru

[1] Aleksandar Vučić – Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana, Jutjub, 22. 12. 2010. g;

[2] Vučić izvučen iz konteksta? Pročitajte stenogram, N1, 27. 11. 2015. g.

[3] Spomenik podunavskim Švabama u Bačkom Jarku – „Srbija i Nemačka grade drugačiju budućnost“, RTS, 6. 5. 2017. g.

[4] Izabrani predsednik Srbije Aleksandar Vučić čestitao Rusima Dan pobede, Jutjub kanal Aleksandra Vučića, 5. 5. 2017. g; Vučić na ruskom čestitao Dan pobede Rusiji, Sputnjik, 5. 5. 2017. g.

[5] Terorizam Ivana Rukavine nije zločin Srbije, Fond Slobodan Jovanović, 27. 6. 2013. g (dostupno na ličnom blogu autora)

[6] Ranisavljev, Jovan –  Kako smo u Bačkom Jarku priznali zločin koji su počinili titoisti, Stanje stvari, 9. 5. 2017. g.

[7] Dokument su na svom zavičajnom sajtu objavili potomci iseljenika iz slavonskog sela Hrastovac (Eisendorf), Slavonija.

[8] Tanjug – Nemci stižu, veoma velike plate za 500“, B 92, 6. 5. 2017. g.

[9] Biografija Aksela Ditmana, Ambasada SR Nemačke u Beogradu.

[10] Spomenik podunavskim Švabama u Bačkom Jarku – „Srbija i Nemačka grade drugačiju budućnost“, RTS, 6. 5. 2017. g.

[11] Spomenik podunavskim Švabama u Bačkom Jarku – „Srbija i Nemačka grade drugačiju budućnost“, RTS, 6. 5. 2017. g.

[12] Pavlica, Branko – Sudbina Nemaca u Jugoslaviji, Anali, g. LIII, br 2, str. 196-236, PF BU, 2005. g.

[13] Cvetković, Srđan – Između srpa i čekića, represija u Srbiji 1944-1953, Beograd 2006. g, str. 230-235.

[14] Izveštaj II odseka OZN-e za Vojvodinu o broju uhapšenih i likvidiranih na teretoriji Vojvodine. Prema Srđanu Cvetkoviću, Između srpa i čekića, represija u Srbiji 1944-1953, Beograd 2006. g.

[15] Odnosni akti: Deklaracija o nemačkim zverstvima, Moskovska konferencija, 30. 10. 1943. g.; Londonski sporazum o gonjenju i kažnjavanju glavnih ratnih zločinaca Evropske osovine, 8. 8. 1945. g; Statut Međnarodnog vojnog suda; Nirnberška presuda o kažnjavanju glavnih nemačkih ratnih zločinaca; Odluke Jaltske konferencije; Odluke Potstdamske konferencije; Pariski sporazumi o ratnoj odšteti, 1946; Rezolucija OUN br. 95, 11. 12. 1946. g; Rezolucija OUN br. 499, 12. 12. 1950. g.

[16] Radović, Dragan – Folksdojčeri i ratna odšteta, Anticenzura, 7. 5. 2017. g.

[17] Pudar, M. – Čekajući pravednu restituciju, Danas, 21. 8. 2011. g.

[18] Nemci traže da im se vrati oduzeta imovina, RTV, 9. 9. 2011. g.

[19] Upotreba Agrokora radi hrvatske rusofobne politike II (sa stanovišta geopolitike), FSK, 29. 4. 2017. g.

[20] Ekmečić, Milorad – Dijalog prošlosti i sadašnjosti, JP Službeni list, Beograd, 2002. g, str 475-476.

2 KOMENTARA

  1. to što sada priča vučić je za sadašnje vreme.radi se o parama.a to što on sada priča,je klasika komunistička.komunista ostaje komunista.da nije tako on bi javno se distancirao od broza i njegovih udbaša.jedina uvreda za nas srbe je što je izjednačio titove udbaše i nas srbe.ostalo je sve komunistička klasika.

  2. Питам се кад ће Вучић да освети споменик Србима – цивилима – страдалим од тих истих партизана, којих је много више, или Србима страдалим од Немаца, укључујући фолксдојчере, којих је такође много више? Прогнозе су: никад, а можда ни онда, јер се то не уклапа у немачки пројект затирања духа српског народа.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime