Bakir Izetbegović je još jednom ponovio tragikomičnu priču o tome kako je njegov otac na samrtničkoj postelji Erdoganu ostavio u amanet da mu čuva Bošnjake i Bosnu. Hajde da mu je rekao: „Tajipe, čuvaj mi sina Bakira i ne daj da mu iko otme predsjedničku funkciju i pare na stanbolskim računima“. Hajde i da se u sudnjem času sjetio i ostalih Bošnjaka, koje je svojom politikom zabavio o ratnom jadu i belaju. Ali, kako da mu ostavlja u amanet da čuva cijelu Bosnu kada je za života nije ni imao. Naprotiv, u Dejtonu je lično potpisao da 75 odsto BiH pripada Republici Srpskoj i „Herceg-Bosni“, praktično Srbima i Hrvatima.
Amanet na pet kantona u FBiH ili na frtalj Bosne
Alija Izetbegović nikada nije imao legitimitet da predstavlja cijelu BiH. I prije rata bio je samo jednogodišnji predsjedavajući Predsjedništva Republike, prvi među jednakima, a i to je čak bilo nelegalno, jer je funkciju oteo Fikretu Abdiću, kome je sa najvećim povjerenjem birača, po zakonu pripadala. S početkom rata on je, kao lider Muslimana, bio samo vođa jedne od tri ratujuće strane, a ne „predsjednik svih Bosanaca i Hercegovaca“ kako se lažno predstavljao. Kasnije tokom rata nije bio ni lider svih muslimana u BiH, jer su mu oni Abdićevi u Cazinskoj krajini (APZB) ispali neprijatelji u vlastitim redovima. Sa Dejtonom, koji je lično i sam potpisao, postao je nadležan jedino za pet kantona sa bošnjačkom većinom u FBiH, što predstavlja samo frtalj teritorije na kojoj živi znatno manje od pola populacije u BiH.
Takvo realno stanje bošnjačke stvari naslijedio je sin Bakir, ali je nastavio da fantazira o „cjelovitoj i jedinstvenoj državi Bosni“, koja ne postoji niti je ikada postojala. Pozivanje Izetbegovića, oca i sina, i sljedbenika na kontinuitet sa srednjovjekovnom kraljevinom Bosnom takođe je potpuno neozbiljno, jer u njoj Muslimana/Bošnjaka nije bilo ni od korova. Naprotiv, da bi oni nastali, ona je nestala, da se ne obnovi evo više od pola milenijuma. Bila je to hrišćanska država, a bosanski muslimani su se začeli, najprije kao vjerska a kasnije i kao nacionalna grupa, upravo na njenim ruševinama, nasiljem osmanskih islamizatora. Snove Bakiru niko ne može oduzeti, ali tako ih treba i nazvati, a ne na njima graditi aktuelnu politiku.
Osmanski okupatori i domaći kolaboranti
Nije bilo nijednog imperijalnog okupatora, kolonizatora, anektatora koji porobljavanje malobrojnih naroda i manjih država nije opravdavao „najboljim namjerama i blagotvornim učincima civilizovanja, kultivisanja, prosvjećivanja, zaštite, pomirenja itd“. A u tome su ih, takođe bez izuzetka, slijedili domaći kolaboranti. Tako je Erdoganov ministar Davutoglu u Sarajevu sasvim ozbiljno govorio kako da nije bilo „danka u krvi“ Mehmed-paša Sokolović ne bi postao jedan od vodećih diplomata svoga vremena, nego bi ostao na selu kao siromašno i nepismeno srpsko čobanče. A bošnjački istoričari i godinama prije rata su razvijali teoriju o vjerskoj toleranciji Osmanlija, o tome kako je islamizacija bila dobrovoljna, kako Bosanski pašaluk nije bio pod okupacijom, nego pod upravom.
Alijin amanet očito nema nikakve logike i smisla, ali to Tajipu i Bakiru ne smeta da tu glupost naizmjenice u različitim prilikama pominju. Zašto? Tajip, kada god mu ustreba da demonstrira kako je Turska regionalna velesila sa neoosmanskim uticajem na islamizovane hrišćane u Bosni, ili kada mu zatrebaju glasovi brojne bošnjačke dijaspore u Anadoliji. Bakir, još češće, jer njemu „amanet“ višestruko služi. Prvenstveno mu dobro dođe da ojača sporni identitet Bošnjaka, jer eto i oni imaju svoju „maticu“. Jeste da matica govori tuđim jezikom, da sa njom nema etničke srodnosti, da je podaleko, većim dijelom na drugom kontinentu. Ali, jeste i da ih je „matica“ konvertovala od pravoslavaca/katolika u muslimane, indirektno od Srba/ Hrvata u Bošnjake.
Zatim, ojačava im i kolektivno samopouzdanje. Prekogranične veze komšija Srba i Hrvata sa njihovim većim i mnogoljudnijim maticama Bošnjaci percipiraju kao još jače nego što realno jesu i zebnja ih hvata od svake manifestacije njihovog sunarodničkog bratstva i jedinstva koje po Dejtonu zovu „specijalne i paralelne veze“. Turska, veća i jača od njih, na čelu sa neoosmanistom i panislamistom Erdoganom, podgrijava im iluziju da je „cjelovita i jedinstvena“ dohvatljiva makar i uznos Srbima i Hrvatima. Dalje, Alijin testament ukazuje i da Bakir nekako dođe kao prijestolonasljednik Bosne, a Tajip kao tutor iz moćne prijateljske monarhije koji mu čuva babovinu dok on politički ne naraste i ne dođe do državničke pameti. Naposlijetku i najvažnije, pošto je sve oko amaneta familijarni aranžman Erdogan – Izetbegović, nema ništa od turske zaštite Bošnjaka i Bosne ukoliko narod na izborima dogodine na jesen Bakiru ne obnovi demokratski mandat.
Glupost koja radi posao
E sad što je čitava priča o amanetu, iliti testamentu, ordinerna i vjerovatno izmišljena glupost, ne bi bila ni prva ni posljednja koja u praktičnoj politici dobro funkcioniše. „Pojavio se novi sultan, obnovljeni porta i kalifat, pusto tursko iznova u bosanskom vilajetu, vratilo se zlatno doba muslimana u BiH …“ – kolektivna svijest se i kod drugih naroda dijelom oslanja na mitove i legende. Savremenu idilu između lidera regionalne velesile i kantona sa bošnjačkom većinom remete samo zli jezici koji zanovijetaju da Turska u Bosni samo obnavlja i gradi nove džamije, a privredne investicije odoše u „agresorsku Srbiju“. Nije da nema i toga, ali i tamo je investicioni fokus na Sandžaku, a takođe dosta ide i na obnovu spomenika okupacione osmansko-islamske kulture. I jedino je bilo malo zapelo oko „Ćele kule“, ali je naš ugledni orijentalista Tanasković našao duhovito rješenje: „Njihove ruke, materijal – naš“.
Rusi remete tursko-bošnjačku idilu?
Mnogo veći poremećaj tursko-bošnjačke idile pojavio se sa Erdoganovim udaljavanjem od EU (Njemačke) i NATO-a (SAD) i okretanjem Rusiji poslije „Gulenovog“ pokušaja prevrata.
Turska u američkom NATO-u bila je Bakiru „k’o biber po pilavu“ jer je premošćavala bošnjačku raspetost između njihove dvije uzdanice – jedine supersile i islamskog svijeta, Zapada i Orijenta. A ono rušenje ruskog vojnog aviona u tursko-američkoj kooperaciji, u Sarajevu je dočekano kao u onom vicu o slonu i mišu. „Prelaze njih dvojica preko mosta. Most se trese pod slonom. A miš se isprsio i veli: ‘Osjećaš li kako drmamo?’“ Sada se, međutim, Erdogan okrenuo srpskom zaštitniku Putinu. Turski tok, nuklearna elektrana, sukob sa EU (Angelom) i NATO-om (Donaldom), S-400 itd., pa se Bošnjaci brinu da ne budu žrtvovani na oltar Tajipovih novih ekonomskih i geopolitičkih prioriteta. Zar i sa Asadom Tajip nije bio porodični prijatelj ali, bože moj, poslije je tvrdio da sa njim nema rješenja za Siriju.
Mustafino i Jaserovo naslijeđe Bakiru za nauk
Pri tome, supersila je u opadanju moći, a islamofobnoj EU inače nisu mnogo vjerovali. Njima nije dovoljna da saradnja Moskva – Ankara, u kojoj se zna ko je stariji partner, urodi pacifikacijom srpsko-bošnjačkih odnosa u BiH na bazi izvornog Dejtonskog sporazuma, a to je maksimum koji realno mogu dobiti. Bakiru bi bilo pametnije da umjesto preambicioznih i nerealnih kombinacija prouči politička iskustva kurdskog vođe Mustafe el Barzanija i palestinskog Jasera Arafata. Kažu da je. kada je ovaj potonji pitao starog Izetbegovića u šta se uzda u planu da napravi muslimansku državu, Alija pomenuo i podršku SAD. Na to mu je neumorni tragični borac za državu palestinskog naroda odgovorio: „Meni tako Amerikanci pomažu već 60 godina pa lošije stojim nego na početku …“
Ali, testamentarni tutor Tajip sve će objasniti još politički nedosraslom Bakiru na nekom porodičnom slavlju Erdogana. Kada u „Stanbolu na Bosforu“ zurle zasviraju, a Izetbegović junior se raspilavi na pozlaćenim minderlucima, kao u sapunici o Sulejmanu i Rokselani. Uostalom nije li njemu najvažnije da po visokoj preporuci porte opstane na tronu SDA i pet kantona u FBiH bar još jedan mandat. A za to je, šućur Alahu, dovoljno da on i Tajip samo još koji put ponove tragikomičnu priču o Alijinom amanetu koja u srce dira veliku većinu bošnjačkih birača.
Nenad Kecmanović
intermagazin.rs / Fond strateške kulture
