Alijina vizija o „slaboj Srbiji i jakoj BiH“

6
1068
Darko TANASKOVIĆ  / Foto: printscreen

Teško je poverovati da bi Izetbegovićeva formula „Slaba Srbija, jaka BiH“ mogla usrećiti Bosnu i Hercegovinu. Zato je možda korisnije učiti na njegovim promašajima

Bošnjačka javnost, politika i mediji zabeležili su 8. avgusta da je pre 95. godina u Bosanskom Šamcu rođen Alija Izetbegović (1925-2003), neosporni lider bošnjačkog naroda u periodu neposredno pre, tokom i prvih godina nakon traumatičnog raspadanja, odnosno razbijanja Jugoslavije. Ova „haman okrugla“ godišnjica dala je povod da se o Babi i „Ocu Nacije“ izrekne mnogo uobičajenih hvalospeva i da se sa zahvalnošću podseti na njegovo predvodništvo u teškim ratnim godinama i na središnju ulogu u stvaranju nezavisne i samostalne Bosne i Hercegovine.

Kao i uvek u ovakvim prigodama, bilo je mnogo stereotipnog panegiričkog preterivanja, ali i tačnih, stvarnošću overenih sudova, ironičnih opaski, kritičkih zapažanja, ali i pratećih poruka vezanih za političku aktuelnost Bosne i Hercegovine i njenog neposrednog okruženja. Jer, kako je to poneseno za Avaz izjavio Sanjin Kordić, predsednik Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“, naglasivši da je „rahmetli Alija Izetbegović još za života postao historija, a njegovo ime postalo je simbol“.

„HISTORIJSKA LIČNOST“
Književno-teorijski očigledno potkovani Kordić otišao je i dalje od nesumnjivog simboličnog naboja imena Alije Izetbegovića, pa je svoju misao razvio na sledeći način: „Alija Izetbegović bio je, dakle, jedan od nas – tipični čovjek Bosne, s tim da je njegov usud bio taj da su se u njegovom vlastitom životu simbolički reflektirali neki od ključnih aspekata historijske sudbine Bosne i Bošnjaka na način sinegdohe, odnosno tako da dio predstavlja cjelinu i obratno“.

Ako je to tako, a mnogo Bošnjaka jamačno drži i oseća da jeste, onda zračenje Alijine misli i poruka svakako ne pripada samo istoriji, što je on sâm već postao, nego se simbolički reflektuje i na sadašnjost, a i budućnost. Pošto je Alija Izetbegović delovao u političkoj sferi, to simboličko reflektovanje neizbežno je takođe, pa i prvenstveno političko, o čemu svedoče i poruke koje su pojedini bošnjački zvaničnici i političari našli za shodno da upakuju u prigodne izjave povodom navršavanja pet leta manje od stote godišnjice rođenja čoveka koga i dalje smatraju svojim neprikosnovenim vođom i mentorom.

Usled srazmerno kratke istorijske distance, iznositi konačne sudove o liku i delu Alije Izetbegovića još uvek nije preporučljivo, a pogotovo bi to bilo neprimereno, pa i nepristojno, u jednom kratkom osvrtu na obeležavanje godišnjice njegovog dolaska na svet.

Najistaknutiji bošnjački lider u postkomunističkom periodu neosporno je bio značajna i složena ličnost, načitani intelektualac predan Bogu, ali i živo zainteresovan za razumevanje istorije i savremenosti sveta, aktivni vizionar, doduše neretko bez jasnije političke vizije iminentno nastupajućih okolnosti, ali nepokolebljivo dosledan nalozima nekolikih visokih i dalekih, idealnih meta, zbog čega je na nivou dnevne politike savremenicima i partnerima često izgledao neodlučan, zagonetan i prevrtljiv. Sa druge strane, posedovao je ljudsku čvrstinu i dostojanstvo, pa je tako u zatvoru odlučno odbio ponudu da se (bar deklarativno) odrekne zastupanja svojih stavova zarad skraćenja odsluženja kazne.

Bivši predsedavajući Predsedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović (Foto: Wikimedia/Helene C. Stikkel/US Department of Defense)

Nije, stoga, teško složiti se sa ocenom kolumniste Bakira Hadžiomerovića, koji se nikako ne može smatrati „fanom“ Alije Izetbegovića, da ovaj „nesumnjivo jeste historijska ličnost. Sa pripadajućim ljudskim manama i insanima primjerenim vrlinama“, kao i da „historičarima pripada izazovni zadatak da napokon adekvatno utvrde, valoriziraju, objektivno pozicioniraju političku zaostavštinu Alije Izetbegovića“.

Ono što nam se u ovom trenutku čini zanimljivo jesu aktuelni politički refleksi prigodnog, ali podjednako i dalje programskog podsećanja na idejnu i ideološku zaostavštinu čoveka koji je za znatan deo bošnjačkog javnog mnjenja i dalje neprikosnoveni autoritet i ljudska „sinegdoha“ ukupnog integralnog bosanskog bošnjaštva.

Može li misao Alije Izetbegovića odista biti potencijalno prosvetljujući orijentir na raskršćima, putevima i stranputicama kojima se i dalje kreće, luta i posrće, zajedno sa svojim susedima, bosanskohercegovački društveni i državni brod?

BAKIROVE ŠABLONSKE PORUKE
Povodom očevog posthumnog rođendanskog jubileja oglasio se, očekivano, i njegov ne samo biološki potomak, već i politički naslednik Bakir Izetbegović. Svojski se potrudio da mu poruke budu inovativne i da, nadahnut Babinim vizijama, ovaj povod iskoristi za upućivanje uravnoteženih i konstruktivnih poruka građanima Bosne i Hercegovine, ali i komšijama, Srbima i Hrvatima, odnosno zvaničnom Beogradu i Zagrebu. Ipak, utisak je da nije uspeo da izađe iz okvira ustaljenih šablona mišljenja i vrednovanja međuodnosa i relacionalne dinamike u trouglu BiH-Srbija/Srbi-Hrvatska/Hrvati, rigidno postavljenih u Alijino ratno vreme.

Da Vas podsetimo:  Stravična pretnja sarajevskim Srbima: Na spomeniku na Kazanima osvanula poruka – „Živi Caco u nama“

A uporišne tačke tog pojednostavljenog koordinatnog sistema jesu sledeće: na BiH je izvršena agresija, Srbija/Srbi su najveći krivci za tragediju Bosne, Hrvati su takođe krivi, ali neuporedivo manje, a Bošnjaci, predvođeni svojim tolerantnim, mirotvornim i demokratski opredeljenim liderom Alijom Izetbegovićem, bili su nevina žrtva, prinuđeni da se brane, pri čemu su u samoodbrani počinili i neke manje greške, ali su, iako u najnepovoljnijem položaju, uspeli da se dostojanstveno odbrane i da odbrane jedinstvenu i nezavisnu BiH, dok Srbe i u manjoj meri Hrvate zauvek prati i pritiska hipoteka zločina, a u slučaju Srba i genocida.

Nije nam ni na kraj pameti da ovom prilikom dovodimo u pitanje stvarnosnu i činjeničnu osnovanost ovog dominantnog, apologetskog bošnjačkog narativa ili, tačnije, interpretacijske dogme, jer to ne bi imalo nikakve svrhe. Ali, čak i da je sveza ista tako jednostavno i manihejski crno-bela, a naravno uopšte nije, da li je moguće, polazeći od ovako postavljenih, nepomirljivih političkih i moralnih premisa izgrađivati i sprovoditi zaista konstruktivnu i otvorenu koncepciju unutrašnje i spoljne politike? Čini se da već ima dovoljno dokaza da nije, a i ubuduće će ih, ako se nešto bitno u postavljanju najuticajnijeg dela bošnjačke političke i intelektualne elite ne promeni, biti sve više i više.

Može li se uopšte, ponavljanjem mantre o mudrom, tolerantnom, demokratičnom i čovekoljubivom Aliji Izetbegoviću, na osnovu onoga što je on politički stvarno izjavljivao i radio, uobličavati neka nova bošnjačka linija „pružanja ruke“ Srbima i Hrvatima, dvama konstitutivnim narodima u BiH, kao i Srbiji i Hrvatskoj? A upravo je Bakir Izetbegović svoj intervju za Radio Sarajevo zaključio ovako: „Bošnjaci bi trebali  biti vezivno tkivo i strana koja snažnije pruža ruku, radi na pomirenju i normalizaciji odnosa, na afirmaciji pozitivnih istorijskih istina“.

Bivši član Predsjedništva BiH i predsednik Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović (Foto: predsjednistvobih.ba)

Zaista lepo zvuči, samo da nije prethodnog teksta intervjua, gde je Izetbegović mnogo konkretniji u gradiranom moralističkom prozivanju Srbije i Hrvatske. Da pomenemo samo glavne akcente.

Konstatujući da su odnosi između BiH i Hrvatske u krizi od 2016, a da je u njima i pre toga bilo velikih problema, ali se tada o teškoćama pričalo iza zatvorenih vrata, Izetbegović je posebno zamerio predsedniku Hrvatske Zoranu Milanoviću dodeljivanje ordena hrvatskom bojovniku iz Zapadne Hercegovine Zlatanu Miji Jeliću, koga smatra ratnim zločincem, iako je on za sada samo optužen, ali ne i osuđen. Poučava Milanovića da bi trebalo da izbegava susrete i bilo kakve veze sa tim tipom ljudi, dok istovremeno pokojnog bošnjačkog generala Rasima Delića, osuđenog u Hagu na tri godine zatvora, „amnestira“ od bilo kakve krivice.

Sledi, zatim, još eklatantnije manifestovanje dvostrukih standarda u bošnjačko-srpsko-hrvatskom trouglu uzajamnih nežnosti i oprečnih „istina“. Za razliku od odličja dodeljenog Jeliću, Izetbegović ovako komentariše Milanovićevo odlikovanje brigade HVO-a i Posebne jedinice Herceg-Bosna: „To nije sporno. Ove jedinice su učestvovale u operaciji Oluja prema dogovoru Izetbegovića i Tuđmana“.

Dakle, ako su se Izetbegović i Tuđman dogovorili da njihove postrojbe sadejstvuju u zločinima nad Srbima, to nije sporno, a kad Jelić ruši Mostar i etnički čisti Bošnjake to je, naravno, nešto sasvim drugo. Ljupka poruka Srbima, samo nekoliko dana posle tužnog sećanja na izgon Krajišnika iz Hrvatske. No, nije to sve. Izetbegovićevo „pružanje ruke“ Srbima podrazumeva čvrsto stisnutu, pa i preteću pesnicu.

Upitan o tome kako vidi situaciju na KiM i moguće rešenje spora između Beograda i Prištine, Izetbegović mlađi, koji je svojevremeno izjavljivao da bi on, kad bi od njega zavisilo, priznao „Kosovo“, odgovara da ne vidi srpskog političara koji bi mogao potpisati priznanje kosovske nezavisnosti, ali „ako se to ipak desi, otvorit će se apetiti prema Bosni i Hercegovini, tražit će se kompenzacija za Srbe i Srbiju. I bit će puno priče i galame, koja će s vremenom posustati i od koje neće biti ništa. Jer, i na Kosovu i u Bosni i Hercegovini je srpska strana i srpska vojska napravila zločine i etnička čišćenja. I ta strana je u Bosni i Hercegovini Dejtonskim sporazumom dobila i previše. Sve preko toga bi neumitno vodilo u nove konflikte i scenarij koji sigurno ne treba nikome, naročito ne bosanskim Srbima. Genocid ne može i neće biti nagrađen neovisnošću (Republike Srpske, prim. aut.). Ni pod koju cijenu“.

Da Vas podsetimo:  Pismo sa Kosova ili nasilje prištinskih institucija

Uzalud se iz zvaničnog Beograda, čak i prečesto za prosečan tamošnji ukus, zvanično insistira na uvažavanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH i nastoje uspostaviti što sadržajniji odnosi sa Sarajevom, Izetbegović se, na godišnjicu pomena svoga oca i učitelja, upušta u hipotetičke spekulacije, insistira na tome da je srpska strana u Dejtonu dobila i previše, a Republiku Srpsku po ko zna koji put posredno određuje kao „genocidni entitet“.

Slobodan Milošević, Alija Izetbegović i Franjo Tuđman potpisuju Dejtonski mirovni sporazum u Jelisejskoj palati, Pariz, 14. decembar 1995. (Foto: U.S. Air Force/Staff Sgt. Brian Schlumbohm)

Da li je to najavljeno bošnjačko „snažnije pružanje ruke“? Kako se u okviru iste državne zajednice misli ostvarivati suživot i saradnja sa nekim kome se stalno nabija na nos da je „genocidni entitet“? Naš javni prostor jeste hronično zagađen retoričkom neodgovornošću i verbalnim siledžijstvom predstavnika tzv. političke klase, pa se mnogo od rečenog ne uzima ozbiljno, već se prate postupci i dela. Ipak, ima granica i u takvoj vrsti benevolentne letargije, pogotovo ako se neke uvrede i teške kvalifikacije stalno čuju od glasnogovornika sa vrha političke piramide.

U jednom drugom oglašavanju povodom 95. godišnjice očevog rođenja, sin Bakir kazuje: „Još uvijek djeluju snage koje su protiv protiv BiH i njenog napretka. Stalno se suočavamo s time i to liči na jedno natezenje konopca. U vrijeme rahmetli Alije Izetbegovića bila je stopostotna vlast na trideset posto teritorije BiH, a danas je trideset posto vlasti na sto posto teritorije, tako da nije lako prave stvari vući u pravom smjeru, ali mislim da mi držimo tu stabilnost“.

Da bi se „prave stvari vukle u pravom smjeru“, oslanjanje na Alijin politički i misaoni amanet bilo bi, po mišljenju predsedavajućeg Predsedništva BiH Šefika Džaferovića, i danas dragoceno: „Mudrost Alije Izetbegovića potrebna je i danas u trenutku kada se BiH bori sa onim silama koje ne žele dobro našoj zemlji. Volio bih da postoji više jedinstva kod probosanskih političkih snaga. O tome je dosta puta govorio i predsjednik Alija Izetbegović. To je zapisano i u njegovim djelima, jer jedinstvo probosanskih političkih snaga, Bošnjaka i svih probosanskih političkih snaga je ustvari jedan od bitnih preduvjeta za uspješnu borbu za cjelovitu i demokratsku BiH. Toga bi trebali biti svjesni svi akteri političke scene, posebno oni koji za sebe kažu da su probosanske političke orijentacije“.

PREDVIĐANjA VIDOVITOG BABA
Ostavimo li po strani otužni manir pominjanja nekakvih snaga koje ne žele dobro Bosni i Hercegovini i osujećuju njen napredak, nije nezanimljivo potražiti u delima Alije Izetbegovića neki podsticaj ili putokaz za ostvarivanje tog toliko prizivanog većeg „jedinstva probosanskih snaga“, pod kojima se, verovatno, podrazumevaju, pored temeljnih Bošnjaka, i nadnacionalni srpski i hrvatski bosanski patrioti, neka vrsta „političkog naroda BiH“.

Može li se u Alijinoj ostavšitni pronaći recept da se raskorak između onih „trideset posto vlasti“ i „sto posto teritorije“ BiH bar malo smanji? Jer, trideset posto ni u ratu nije bilo sporno, pa su neki, u najtežim danima opšte defanzive, defetistički poručivali svom lideru: „Potpiši Alija, nek’ je k’o avlija!“. Govorilo se i o „fildžan državi“.

Da istražimo malo tu Izetbegovićevu političku vidovitost koja bi njegovim političkim naslednicima mogla trasirati put ka prisnijim odnosima sa Srbima i Hrvatima u BiH, a i sa Srbijom i Hrvatskom kao susednim državama. Evo jednog nalaza. Iz dugog razgovora sa književnikom Abdulahom Sidranom, avgusta i septembra 1996. godine, objavljenog u Slobodnoj Bosni, a skraćeno unetog i u Izetbegovićevu memoarsku knjigu Sjećanja, izdvojićemo deo odgovora na pitanje kako vidi Bosnu i Heregovinu 2030. godine:

„Na situaciju u Bosni (simptomatično je da Izetbegović samo izuzetno pominje i Hercegovinu! – D. T.), po mom uvjerenju, više utiče naše neposredno okruženje nego sav ostali svijet. Za nas je važnije šta će se dešavati u Hrvatskoj i Srbiji, nego što će se događati u SAD, Evropi, Rusiji. Jer te dvije zemlje direktno utiču na stanje u Bosni, i to, rekao bih, više Hrvatska nego Srbija. Uvjeren sam da će se u narednih pet-deset godina Hrvatska transformirati u modernu demokratsku zemlju. Srbija će dugo vremena ostati slaba. Takva situacija otvara perspektivu Bosni i Hercegovini. Dakle, Bosna ima šanse uz demokratsku Hrvatsku i slabu Srbiju!“.

Da Vas podsetimo:  ŠTA SU NEMCI „NAUČILI“ OD VUČIĆA?

Na jednom drugom mestu u istom intervjuu, vidoviti Babo skromno odbija da govori o „budućem povijesnom određenju lika i djela Alije Izetbegovića“, ali pristaje da pogled svog prozorljivog unutrašnjeg oka uputi ka budućnosti Bosne:

„Vjerujem da će ideja Bosne pobijediti i Bosna opstati. Vjerujem tako iz najmanje tri razloga. Prvo, dokazana snaga našeg naroda, drugo, slaba Srbija za dugo vrijeme, dakle Srbija koja se neće moći upustiti u avanturu iz 1992, godine, i treće, neizbježni demokratski razvoj u Hrvatskoj. Drugim riječima, velikodržavni projekti koji predstavljaju osnovnu opasnost za BiH neće ići. Srbija neće moći, a Hrvatska neće htjeti da podriva Bosnu. Dakle, naša rastuća snaga u Bosni, a van Bosne slaba Srbija i demokratska Hrvatska. To je neka vizija ili historijska slika koju vidim ili koja se polahko stvara na ovom prostoru. U takvoj historijskoj situaciji Bosna opstaje i postepeno se učvršćuje kao demokratska i cjelovita država“.

Da ovo nije rečeno slučajno ili da nije izraz nekog trenutnog nadahnuća, evo i trećeg pominjanja slabe Srbije i demokratske Hrvatske, kao poželjnog okruženja za BiH, na sednici Glavnog odbora SDA, decembra 1998. godine: „Neke okolnosti idu nam naruku. Riječ je o neizbježnim promjenama u okruženju. U Hrvatskoj će na vlast doći demokratske snage, a sa njima i nova politika prema BiH. Srbija će još dugo slabiti, da bi se nakon mnogo grešaka i dugog lutanja i ona okrenula demokratiji i Evropi. Dakle, u prvoj dekadi narednog stoljeća imamo slabu Srbiju – na istoku i demokratsku Hrvatsku – na zapadu“.

Najzad, evo i segmenta iz intervjua sarajevskom Avazu (24. juna 1999), neposredno po okončanju agresije NATO-a protiv Jugoslavije.

Novinar je pitao: „Na Balkanu je, kao rezultat NATO-ove akcije, došlo do epohalne promjene. Vredi li i dalje Vaša strateška formula: slaba Srbija na istoku i demokratska Hrvatska na zapadu?“ Evo strategovog odgovora: „Prvi dio formule vjerovatno će se mijenjati. Dakle, poželjna je i demokratska, pa i snažna, Srbija na istoku. Pitanje je samo – kada? Ako je i dok je tamo diktatura, bolja je slaba Srbija“.

Danas smo na kraju druge dekade XXI veka. Idemo ka 2030. godini koju je u svom pitanju 1996. godine kao daleku budućnost naveo Sidran. Nije ni mesto, a nije ni namera da se ovde i sada procenjuje koliko je danas Srbija slaba, a Hrvatska demokratska, ali je više nego sigurno da se Izetbegovićeva priželjkujuća predviđanja nisu ostvarila na način koji bi onih ratnih trideset posto vlasti suštinski, a ne formalno, pomakao ka sto posto ukupne državne teritorije BiH.

Šta se drugo i može očekivati, ako se demokratizacija u Hrvatskoj i Srbiji prevashodno sagledava u njihovom odricanju od legitimnih nacionalnih interesa, a oni podrazumevaju i brigu za Hrvate i Srbe u BiH, koji dve susedne države smatraju svojim nacionalnim maticama. „Probosanske snage“ i patriotska osećanja svih građana BiH ne mogu jačati na održavanju nepoverenja i podozrenja prema pripadnicima dvaju nebošnjačkih konstitutivnih naroda, kao i prema navodnim subverzivnim i nečasnim namerama Srbije i Hrvatske prema BiH.

Uostalom, stariji se sećaju komunističke devize: „Slaba Srbija, jaka Jugoslavija“. Znamo šta se zbilo sa Jugoslavijom. Teško je poverovati da bi pridržavanje logike Izetbegovićeve strateške formule „Slaba Srbija, jaka BiH“ moglo usrećiti Bosnu i Hercegovinu. Zato je možda korisnije učiti i na njegovim promašajima, a ne samo uspesima, periodično idolopoklonički ponavljajući refren o Alijinoj mudrosti i nepogrešivosti.

Nije li i sâm Bakir Izetbegović kao jednu od očevih vrlina naveo sposobnost da prizna sopstvene greške?

Imao je šta da nasledi.

Izvor:  standard.rs

6 KOMENTARA

  1. Svi problemi balkana dolaze iz ciste nemoci pojedinih nacija poput muslimana, albanaca, makedonaca, crnogoraca i hrvata da shvate da smo Srbi autohton narod na ovim prostorima, da smo na prostoru cele BiH, C.Gore, Makedonije, severne Albanije i veceg dela Hrvatske ziveli pre raznih novostvorenih nacija. Odnosno, muslimani zaboravljaju da su im preci u najvecem procentu bili Srbi, da je dve trecine hrvata srpskog porekla, da su crnogorci ustvari Srbi da su makedonci Srbi kojima su bugari izmenili identitet.
    Autohtoni narod i najstariji balkanski pa i evropski narod, prisiljen je da se brani od ovih koji danas svojataju teritorij, drzavice, kulturnu bastinu, prirodne resurse uprkos nerazumnom ponasanju novonastalih nacije koje su i vrlo neprijateljski nastrojene, da dokazuje svoje pravo da zivi na svojoj zemlji.
    Mi smo poput americkih Indijanaca, stalno nas progone, satiru, istrebljuju, asimiliraju, prekrstavaju u zelji da nam zatru naciju, veru postojanost.
    Zar je moguce u 21-vom veku da muslimani misle da mogu olako oprati svoje grehe i podmtenuti srpskom narodu svoje zlocine.
    Nije BiH, njihova, vec onih koji su dusu ispustili nabijeni na kolac, koji su krvlju natopili svaki pedalj BiH braneci je od raznih osvajaca kroz vekove a naj krvolocniji su bili ovi poslednjih vekova.
    Ne moze Bosna i Hercegovina biti turska gubernija niti islamska republika, tu su srpski sinovi ginuli braneci zemlju od osvajaca.
    Muslimanima niko ne brani da ispovedaju islam, da zive kao muslimani ali ne, njima je to malo, do juce nisu bili ni manjina a danas vec hoce da vladaju celim balkanom maltene.
    Mir ce na balkan doci tek kad novonastale nacije shvate i prihvate cinjenice i kad prestanu na stetu srpskog naroda da sire svoj teritorij i svoju naciju.

    • bas zbog toga sto si napisao-la svi pobjegose od vas,ne mozes ti od mene napraviti Srbina,kad ja to nisam,niti se osjecam tako,u mome gradu (Tuzla)je bilo 20%Srba prije rata,sto znaci da nema sanse da i udje u negu zamisljenu Srpsku drzavu.

      • Izvod iz popisa stanovništva BiH 1953. godine

        Srbi – 1.264.372 – 44.40 %

        Jugoslaveni1 – 891.800 – 31.32 %

        Hrvati2 – 654.229 – 22.97 %

        ostali 39.398 1.34 %

        Izvod iz popisa stanovništva BiH 1961. godine

        Srbi – 1.406.057 – 42.89 %

        Muslimani1 – 842.248 – 25.69 %

        Hrvati – 711.665 – 21.71 %

        Izvod iz popisa stanovništva BiH 1971. godine

        Muslimani- 1.482.430 – 39.57 %
        Srbi – 1.393.148 – 37.19 %
        Hrvati – 772.491 – 20.62 %

        Posto ocigledno nemas pojma o istoriji i proslosti, citaj zvanicnu staristiku popisa stanovnnista od sredine proslog veka (nakon drugog svetskog rata), i to iz Arhiva BiH.
        Videces da 1953 godine u BiH muslimani nisu postojali ni kao manjina.
        Sam presudi o cemu pisem.
        Ja ne osporavam pravo muslimanima danas ni nacionalno ni versko opredeljenje, ali vam osporavam pravo na svojatanje srpske zemlje.
        Radite isto sto i hrvati koji, uz to sto im je tito pripojio dobar deo krunskih srpskih zemalja, prisvajaju i srpsko kulturno nasledje, srpske kraljeve i banove iako znaju da je jedino kralj Zvonimir hrvatski kralj, svi drugi ne.

        • ja tebi zelim reci,ako se neko izjasni kao Crnogorac ili Makedonac u nacionalnom smislu,nemas ti pravo da njemu to osporavas i nameces mu nesto po svojoj volji,sto on nikada nece prihvatiti.Kad se vec hvatas popisao,onda i onaj prije agrarne reforme (otimacine nase zemlje)trebas napisati.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime