Američki ultimatum Beogradu: Ili priznajte Kosovo ili će Kosovo postati deo „Velike Albanije“

U svjetskim medijima vrti se istovremeno, s jedne strane, priča da će iz previranja na Balkanu nastati velika Albanija, a sa druge, da SAD i EU ne podržavaju velikoalbanski projekat.

Pošto Velika Albanija praktično nije moguća bez podrške SAD, postavlja se pitanje – šta nam to Vašington poručuje?

Kratko i jasno: „Ako ne priznate Kosovo kao državu, dobićete je kao dio velike Albanije, kojoj niko, pa ni Srbija, ne osporava status suverene države!“

Vjerovatno je Hojt Ji isto tako zaprijetio makedonskom predsjedniku Ivanovu da će mu, ako ne prihvati federalizaciju države, (velika) Albanija anektirati zapadnu polovinu države. I dodao da Zapad nije za to, ali da sve teže obuzdava i ratoborne Šiptare u Srbiji i nestrpljive makedonske Albance.

U laži ga hvataju upravo Šiptari. Širom Kosova oni nisu podigli spomenike svojim „borcima za slobodu naroda“, nego grandiozne biste Bilu Klintonu, Vesliju Klarku, Medlin Olbrajt, Ričardu Holbruku, Vilijamu Vokeru, DŽordžu Bušu, sinu DŽoa Bajdena itd. Ili su im, u znak zahvalnosti, barem podarili imena centralnih trgova i ulica.

Sami Albanci na Kosovu najbolje znaju ko im je omogućio secesiju i da bi sa svojom OVK mogli da se „slikaju“ da nije bilo ovih moćnih Amerikanaca.

A što se tiče aspiracija albanskih manjina na Balkanu, Tači bi radije Kosovo kao državu nego kao dio Velike Albanije, jer „više voli da ostane general u maloj vojsci nego da postane kaplar u velikoj“.

Vjerovatno za ujedinjenje nije ni Edi Rama, jer je Kosovo i prostorno i populaciono i ekonomski prevelik zalogaj da bi ga progutala jedinstvena Albanija, pa bi se pri ujedinjenju pojavio problem rivaliteta, autonomije, federalnog ili konfederalnog povezivanja i sl. U Makedoniji pak lokalni Albanci i nemaju ambiciju da preko Tiranske platforme krenu ni u secesiju ni u pripajanje matici.

Ahmeti je još prije deset godina u intervjuu Gardijanu izjavio da sebe vidi kao budućeg šefa cijele makedonske države.

Elem, oni planiraju treću, a ne veliku albansku državu.

Da ne bi bilo nedoumica da li su autori projekta „velika Albanija“ Albanci ili Amerikanci, operativni projekat nije najavio ni Rama, ni Tači, ni Ahmeti, nego Voker, specijalac iz tajnih službi SAD.

Trebalo je da se on oglasi sa projektom preseljenja Kosova iz Srbije u Albaniju pa da se srpski političari prisjete da je taj isti lik, po narudžbi tzv. međunarodne zajednice, svojevremeno iskonstruisao masovni zločin u Račku. A taj lažirani zločin poslužio je kao opravdanje da Klinton donese odluku da general Vesli Klark naredi i da NATO bombama zaspe Srbiju. I da njegov portparol DŽejmi Šej, preko CNN-a, BBC-a, Rojtersa, Frans pressa i sl., počne da objašnjava svijetu da je to „anđeosko milosrđe“ u odnosu na ono što su zli i naopaki Srbi zaslužili.

U to vrijeme u Beogradu su podignute optužnice protiv svih tih „boraca za demokratiju i ljudska prava“, ali su poslije 2000-te sve obustavljene po preporuci te iste „međunarodne zajednice“: Zaboravite prošlost da biste imali bolju budućnosti!

I nije da se vlasti u Srbiji poslije Miloševića nisu potrudile.

Iako su nas zapadni saveznici bombardovali bez saglasnosti SBUN, Beograd nije tužio SAD i ostale za tipičnu agresiju i ratne reparacije. Nije u kamen uklesana crna knjiga sa imenima američkih političara zaslužnih za trijumf terorističke OVK-a, secesiju Kosova, bombardovanje Srpske i Srbije. A nije podignuta ni Spomen ploča malobrojnim uglednim strancima koji su izrazili solidarnost sa Srbima: ruskom premijeru Primakovu, njemačkom piscu Handkeu, britanskom nobelovcu Haroldu Pinterui drugim.

Nije trajno obilježeno ni da je francuski predsjednik Miteran na lični rizik doletio u ratno Sarajevo da bi pokazao da Srbi ne sprečavaju dotur humanitarne pomoći gradu. Kao ni rasistička izjava njegovog nasljednika Širaka da su „Srbi narod zlikovaca bez vjere i zakona“.

Nisu čak ni zvanične goste iz zemalja članica NATO-a vodili pred porušene zgrade Beograda da iskažu poštu žrtvama njihovih bombardera. Samo što se još nismo stidjeli i izvinjavali zbog njihovih zlodjela, ali ni to nije pomoglo.

Uz potvrđene srbomrsce Olbrajtovu i Ahtisarija, SAD nam sada zloslutno najavljuju i Vokera da ponovo inscenira neku srpsku krivicu.

Podozrivi prema namjerama Brisela, Srbi su neprestano sumnjali da priznanje Kosova Srbiju ipak vreba na kraju puta u EU, kao posljednji uslov.

Pokušaji Mogerinijeve da to direktnim pregovorima Beograd-Priština završi ranije, idu sporo i neefikasno. A supersila izgleda nema vremena da čeka jer, kako veli Hojt Ji, „maligni uticaj Rusije na Balkanu se širi“, a Šindler dodaje: „Ako SAD što prije ne srede zapaljivu situaciju na Balkanu, onda će to učiniti Rusija po svojim interesima“.

Uostalom, u Skoplje kod Ivanova išli su i Mogerini i Han. Ona nije ništa uspjela, a njega predsjednik Makedonije nije htio ni da primi. Ali, poslije posjete pomoćnika zamjenika državnog sekretara SAD zaduženog za balkanski region, Zaev je ekspresno dobio mandat da formira vladu. A pomoćnik zamjenika se kasnije, biće kao predstavnik „duboke države“, pohvalio kako o tome nije ni konsultovao Trampovog državnog sekretara Tilersona i dodao pregled regionalne situacije po kome Putin muti u Makedoniji, Crnoj Gori, Srbiji i Srpskoj.

Očigledno, makedonski postupak očekuje i Srbiju ukoliko EU ne pritisne dovoljno efikasno Vučića da Srbija požuri sa priznanjem Kosova. Otuda onomad onaj iznenadni apel iz Brisela da Beograd prizna Kosovo, kao i neobičan poziv Mogerinijeve balkanskim liderima na privatnu večeru u sjedište EU.

Poenta onog što je domaćica Federika mogla da kaže u tom neformalnom razgovoru bila je: Bolje je da svoje probleme rješavamo u vašoj budućoj evropskoj kući nego da nam ih rješavaju drugi. Pod tim „drugi“ mislila je na Ruse, iako svi gosti dobro znaju da se radi o Amerikancima i da je poslije Podgorice i Skoplja na redu Beograd, a zatim i Banjaluka.

Pošto je Srbija (sa Srpskom) ipak veći zalogaj nego što su Crna Gora i Makedonija, premijer/predsjednik Srbije biće diplomatski uvijeno stavljen pred lažni izbor između priznanja Kosova i perspektive dolaska „velike Albanije“ u južnu pokrajinu. Postoje, naravno, i treća rješenja, ali zahtijevaju mnogo vještine, hrabrosti i spoljne podrške, ne samo Rusije, nego i NJemačke, koja centar EU pokušava da premjesti iz Vašingtona u Berlin, ili bar vrati u Brisel.

Možda je, za sada, najvažnije da Vučić barem kupi vrijeme do eventualne pobjede predsjednika Trampa nad rusofobnom „dubokom državom“, te do realizacije velikih kineskih investicija u Srbiji na „putu svile“, koje će i Pekingu dati ekonomsku osnovu da se više pita o političkim problemima u regionu.

Nenad Kecmanović

www.fakti.org