Ana i Jelena u zagrljaju zločinca, čovječanstvo u rukama Lucifera

Dva ostarjela mangupa, prezivaju se Ivanović, redovno su na teniske turnire u Švajcarskoj ulazili besplatno kao stričevi Ane Ivanović dok se jednom nije desilo kada su ponovo pokušali da na osnovu prezimena uđu besplatno na turnir, da se neko od vratara sjetio da Ana tog dana ne igra. Šta je dalje bilo nije ni važno, važno je da je ovim šesdesetogodišnjacima sjedih brada bilo toliko važno da gledaju teniske mečeve pa su pribjegli ovako prizemnoj prevari. Bilo bi normalno da su to nedeljno popodne proveli sa unucima, jer već su zagazili u sedmu deceniju života, a oni se kao da su tinejdžeri švercuju na teniski turnir.

Ako mene pitate šta tenis i uopšte sport čini toliko privlačnim masi, da ne kažem, rulji, nemam odgovor koji bi zadovoljio one koji vole tenis, a odgovor koji nudim sigurno se neće svidjeti zaljubljenicima u sport.

Da ne bih pisao o istoriji sporta od antike do danas, biće bolje da počnem od onog što me je natjeralo da napišem ovaj tekst. Dobio sam u elektronskoj pošti fotografiju na kojoj se nalaze srpske teniserke Ana Ivanović i Jelena Janković u zagrljaju Bila Klintona. Pošiljalac fotografije me zamolio da ga ne pominjem jer se nekad aktivno bavio sportom pa ne želi da ima neugodnosti. Fotografija nije nova, viđao sam je i ranije ali nisam smatrao da je potrebno da pišem o tome, nadajući se da ima još budnih Srba i da će neko na pravi način pisati o tome.

Nisam imao utisak da moj poznanik zamjera našim teniserkama što su pristale na fotografisanje sa čovjekom koji je naredio napad na SR Jugoslaviju u kojoj, ako ne moraju da žive pomenute teniserke, žive njihovi bliži i dalji srodnici i izloženi su bombardovanju kao i posledicama bombardovanja osiromašenim uranijumom tako da je danas Srbija zemlja sa najvećim brojem oboljelih od raka po glavi stanovnika. Ali je bio zabrinut zbog nečeg drugog, vjerovatno zbog sporta u cjelosti jer od kako je prestao da se bavi sportom, shvatio je da propustio da se obrazuje i sada radi kao pomoćni radnik u prodavnici sportskih proizvoda. Isti čovjek koji je na samom početku karijera potpisao milionski ugovor da reklamira te iste proizvode, zbog povrijeđenog koljena nije mogao da ispuni uslove iz ugovora, sad kao pomoćni radnik prodaje te iste proizvode.

Šta bi bilo da su naše teniserke bile junakinje pa demonstrativno odbile fotografisanje sa zločincem? Šta bi bilo da su kao što je mitska Atalanta probola kralja Ejeta, probole džilitima perverznu mješinu? Da li bi Milunka Savić pristala da se slika sa nekim Habsburgom 1920 godine? Ništa od ovog ne znamo, ali možemo sa sigurnošću da pretpostavimo šta bi bilo da su demonstrativno odbile zagrljaj zvijeri i fotografisanje sa istim.

Njihove sportske karijere bi vjerovatno nakon toga bile zauvijek završene, a one bi izvijesne vrijeme bile izložene pljuvanju od strane srpskih autošovinista i bjelosvjetskih hulja i bitangi, a završile bi možda kao prodavačice sportske opreme. Na drugoj strani bile bi slavljene od strane patriota u Srbiji sve dok ne bi postalo jasno da je broj stvarni patriota daleko manje od onih koji su patrioti samo kad to zahtjeva politički trenutak. Slavili bi ih i antiglobalisti širom svijeta, ali i oni su tako razjedinjeni i loše oraganizovani da ta slava Ani i Jeleni ne bi ništa donijela osim ličnog zadovoljstva i mirnog sna, malo li je?

Malo, premalo u svijetu gdje je sve podređeno novcu, pa niko ne očekuje da Ana i Jelena barem kažu da im je žao što su se našle u zagrljaju ovog zločinca koji je prije nego što je postao poznat kao naredbodavac napada na SR Jugoslaviju, proslavio se po sklonosti da dozvoli mladim praktikantkinjama da ga oralno zadovolje u ovalnom ofisu Bijele kuće. Srećom po njih da nisu ostale s’njim nasamo jer vjerovatno je da bi im dozvolio da ga oralno zadovolje, po cijeni da napadne ponovo na neku državu i izveze američku demokratiju nekom buntovnom narodu.

Amerikanci su prije ovog događaja već bili snimili film o predsjedniku čije seksulane navike izazovu skandal, pa se tajna služba upinje da skrene žižu interesovanja sa predsjednikovih seksulanih podviga na izmišljeni rat u Albaniji.

Život kao da oponaša umjetnost, umjesto da bude obrnuto, ne dugo poslije snimanja ovog filma dešava se skoro istovjetan scenario, ali rat nije izmišljen, desio se.

Kažu dobro upućeni u zakulisane političke događaje da je Moniku Levinski, oralnu ljubavnicu Bila Klintona angažavao narko lobi jer im je bilo važno da naprave prvu narko državu u Evropi. Italijanski režiser Roberto Iakona je snimio dvodijelni film „Beskonačni rat“ na temu ratova za drogu: „Kosovo i Afaganisitan“, ali to nije ništa promijenilo niti je nekog od onih koji vladaju svijetom zabrinulo, kao što nikog ne brine što je Srbija prva u svijetu po broju oboljelih od raka. Naravno to ne interesuje ni naše teniserke Anu i Jelenu jer da ih je interesovalo do sada bi progovorile.

Kako je uopšte došlo do toga da sport igra tako veliku ulogu u našim životima?

Stari Grci koji su izumili Olimpijske igre su obustavljali sve ratove u toku trajanja igara. Da li je baš tako bilo i da li je starost Olimpijskih igara tačna ili je možda i starija jer postoji mogućnost da su za svaki značajniji događaj proslavljali igrama. Daleko prije zvaničnog datuma prvih olimpijskih igara, igre se pominju i legendama pa tako nakon završene potrage za Zlatnim runom priređene su igre u kojim učestvuju svi značajniji grčki heroji od Herakla do Malog Ankeja koji nije posebno poznat heroj. Sve to uz liru opjevava Orfej, a jedina žena koja učestvuje u igrama je Atalanta koja pobjeđuje u više disciplina. Bilo kako bilo Olimpijske igre starih Grka su imale viši smisao od zabave za plebejce, kakav je slučaju u starom Rimu.

Rimljani na vrhuncu moći postaju dekadentni skoro kao mi danas, pa im igre koje priređuju u arenama služe da zadovolje najniže strasti rulje. Krv teče potocima, sve pod devizom hljeba i igara „panem et circences“.

Rimljani su nestali sa scene poraženi od gladnih divljaka Germana, Slovena, a kasnije i Huna. Istočno rimsko carstvo se duže održalo, ali je i ono nestalo pred najezdom Turaka. Premda je bilo hrišćansko bilo je iznutra trulo jer odavno oni koji su trebali da ga čuvaju nisu služili Hristosa nego Mamona.

Antičke Olimpijske igre je zabranio 393., godine vizantijski car Teodosije, a obnovio 1896. Pjer de Kuberten. Poznat je po falsifikovanju stiha antičkog pjesnika Juvenala koji glasi: „Moliti se treba za um zdrav u tijelu zdravom“, od čega je Kuberten stvorio slogan: „U zdravom tijelu zdrav duh“, dok bih ja danas rekao: „Zalud vam vaša zdrava tijela kad u njima nije zdrav duh“.

Ovaj žgoljavi čovjek koji nije bio predodređen da se bavi sportom ima zanimljivu biografiju. Završio je jezuitsku školu, upisao se na vojnu akademiju i napustio je vjerovatno zbog svog sitnog rasta i piskavog glasa. Pokušao je da studira prava ali bez uspijeha da bi na kraju upisao političke nauke, ali ni njih nije završio. Pokušao je da piše i objavio oko 600 radova, sam je finansirao objavljivanje, ali nije privukao pažnju publike, ali nečiju pažnju sigurno jeste. Čovjek koji je u sportu vidio ono isto što su vidjeli rimski carevi, sredstvo za manipulaciju ruljom, dobro je došao planerima Novog svjetskog poretka, pa je sport ustoličen kao najvažnija „sporedna stvar na svijetu“. Sam je izjavio: „Sport je najjeftinija duhovna hrana za radne mase koja ih drži pod kontrolom“.

Naravno moderne Olimpijske igre nisu stvorene da bi zaustavile ratove nego da bi rulju za izvjesno vrijeme odvukli od stvarnih problema, kao i pitanja ko i zašto izaziva ratove i zašto u tim ratovima ginu oni koji nemaju pojma za šta ratuju, a oni koji su izazvali rat piju vino sa vođama protivničke vojske, pozdravljaju se sa osmijehom na licu, ma samo što se ne poljube kad se sretnu na nekoj mirovnoj konferenciji.

Nacisti su dali dodatni okultni smisao Olimpijskim igrama. Uveli su paljenje olimpijskih baklji na isti način na koji su se palile u antici. Jedanaest sveštenica obučene kao sveštenice Boga Zevsa pale baklju. Nama je baklja ili štafeta dobro poznata. Baklja u čast Izide stoji u vidu kipa slobode u Njujorku, a baklju u čast Lucifera nosili smo decenijama Luciferovom sluzi Josipu Brozu.

Prije nego što pređemo na Broza, da završimo sa Kubertenom. Poslednjih deset godina proveo je zaluđen nacizmom, pa da to ne bi naštetilo u odnosu na njegove zasluge za sport, jedan njegov biograf ga proglašava šizofrenim. Bolje je da rulja vjeruje kako je otac modernih Olimpijskih igara bio lud, nego da znaju da je bio nacista.

Moja razmišljanja o sportu počela su iste godine kada je umro naš sluga Lucifera, Tito. Nosili smo mu štafetu premda je bio mrtav. Nastavili smo da slavimo Lucifera kako nas je Tito naučio i ponavljali smo: „I posle Tita Tito“.

Te godine održavane su ljetne Olimpijske igre u Moskvi. Sjećam se oduševljenog novinara koji se čudio i divio što u Moskvi 40 dana nije pala ni kap kiše i Olimpijske igre su protekle po najboljem vremenu koje se moglo zamisliti. Neko od mojih srodnika, koji nije držao mnogo do igara i komunizma je rekao: „Ajde da Rusi nisu komunisti pa da su izmolili Boga za lijepo vrijeme, ali ovako mora da su se molili đavolu“!

Ne znam da li su se i kome molili niti znam kome smo se mi molili četiri godine kasnije pred zimske olimpijske igre u Sarajevu. Igre su trebale da počnu, a nebo nije pokazivalo namjeru da dopusti snijegu da padne i onda se desilo čudo, palo je snijega od 120 do 150 centimetara, kako gdje. Olimpijske igre su uspjele, ja sam bio zadovoljan jer sedam dana nisam morao da idem u školu pošto su putevi bili blokirani. Dok sam gledao prenos Olimpijskih igara sjetio sam se čuđenja novinara iz 1980-e što je Ruse poslužilo vrijeme, pa sam počeo da se pitam da li je moguće manipulisati vremenom i poslati snijeg u Bosnu premda priroda nije imala takav plan.

Više se ne pitam. Danas znam da ništa nije slučajno bilo te 1980. i 1984., kao da ni Olimpijske igre u Londonu nisu prošle bez kiše milošću Boga, kao da ni one u Sočiju nisu imale dovoljno snijega samo zato što se Putin pomolio Bogu da snijeg padne. Sve Olimpijske igre su uspjele, a posle onih u Sočiju doživjeli smo poplavu od koje se još nismo oporavili. Naravno svi oni koji sumnjaju da je to posljedica manipulacije klimom su teoritičari zavjere i ludaci koji vjeruju sopstvenim čulima, a ne medijima kako to čine pametni ljudi.

Danas takođe znam da je sport samo dio industrije zabave, kojom se rulja drži pod kontrolom i više me ne čudi što su naše tenisirke pozirale u zagrljaju bivšeg američkog predsjednika, onog istog koji nas je u crno zavio i zbog kojeg hiljade naših sunarodnika i danas umiru u najtežim mukama. Možda jedino više oboljelih od raka ima na Kosovu, tamo gdje stoji kip Bila Klintona, oslobodica Klintona, dobrotovora Klintona, koji je i njih kao i nas otrovao osiromašenim uranijumom. Koliko nagradu je dobio od narko lobija niko ne zna, ali mu je „oralna afera“ sa bucmastom Monikom Levinski oproštena i nastavio je da igra značajnu ulogu u svjetskoj eliti (bjelosvjetskoj bandi). Prošle godine njegova, ništa manje monstruozna supruga, umalo da postane prva žena predsjednik USA.

Da li bi Hilari pronašla neku dvojicu sporista iz neke zemalja na čijem uništavanju je radila ne možemo da pretpostavimo, ali zato znamo da je sirota Srbija uplatila neku crkavicu od milion ili dva dolara za predizbornu kampanju Hilari Klinton. Nije trebalo da uplaćuju toliki novac da bi došli do vrha američke elite, bilo je dovoljno da se sjete da su se naše sportkistkinje u ime svih nas izmirile sa Klintonom i oprostile mu zločin nad njihovim narodom, pa je srpska vlada na račun toga mogla da dođe u dodir sa Klintonima.

Dragi čitaoče, ako si došao do kraja ovog teksta, vrlo je vjerovatno je da ne želiš da budeš dio rulje i zato ne dozvoli da te manipulišu. Sudbina ovog svijeta nije u našim rukama nego u rukama onih koji žrtve terorizma u Parizu, fudbalske navijače i slušaoce hevi metala, smatraju običnim proizvođačima fekalija i neće ih uzbuditi kada bi teroristi, koje su sami oni stvorili, ubili stotine miliona takvih.

ZATO PROBUDI SE!!!!

Miodrag Lukić

www.vidovdan.org