Islamska republika Iran gotovo četiri decenije nakon revolucije (1979) je ne samo u fokusu svjetske politike nego se pozicionirala kao važna prepreka geopolitičkim ciljevima liberalne demokratije i pretendent na status globalne sile u novom, multipolarnom međunarodnom poretku, formirajući specifičan ideološki i politički sistem, temeljen na ideji teokratsko-republikanskog dualizma.
Zapadu je nakon kraja Hladnog rata odgovaralo postojanje Irana kao „neprijateljskog sistema“ – Drugog i Drugačijeg, ali Iran nije prihvatio takvu ograničenu ulogu nego je postao ključni igrač konzervativnih ideologija i tradicionalizma. Istovremeno, putem vlade Alije Izetbegovića ušao je na velika vrata u BiH a malo kasnije i u Hrvatsku. Potpuni američki neuspjeh u ratu u Iraku i Siriji (od 2003. nadalje) otvorio je Iranu mogućnosti šireg povezivanja s Rusijom, Kinom, Venecuelom i zemljama “Stare Evrope” (Njemačkom i Francuskom). Budući da su uspješne zemlje u susjedstvu (Kina i četiri Azijska tigra) također utemeljene na dualističkim načelima, Iran se nije morao liberalizovati kao što se krajem Hladnog rata liberalizovala Istočna Evropa.
Nuklearne ambicije Irana i volja nove administracije USA da to ne dozvoli, da upotrijebi sva sredstva da to spriječi, predstavljaju novi okvir sukoba. Iako je riječ o povodu, štaviše relativno opravdanom povodu za sukob, razlozi su mnogo dublji a američki interesi, u regionu i cjelom islamskom svijetu, su porasli i predstavljaju glavni uzrok svih sukoba, ratova i rušenja režima silom NATO-a.
Ambicije Irana da se uključi u novu raspodjelu moći u okvirima koji su širi od regionalnog vidljive su iz njegove višestruko obnavljane molbe za uključivanje u članstvo Šangajske organizacije za suradnju (Shangai Cooperation Organization) te iz njegovog nuklearnog programa, za koji nije sasvim jasno je li pretežno vojnog ili pretežno energetskog karaktera. Iran bi htio razviti direktniju suradnju sa BRIK zemljama (Brazil, Rusija, Indija i Kina), a već je uspostavio političke odnose sa Rusijom.
Iransko-ruska suradnja uključuje i pomoć u nuklearnim energetskim projektima, a američka politika naročito podozrjeva zbog eventualnog dubljeg i ne sasvim javnog aspekta te saradnje. Osim političkih i vojno-bezbjednosnih razloga, iransko-rusko povezivanje ima i energetsko-ekonomski aspekt, posebno u vezi s eventualnim alternativnim koridorima transporta energije u toj regiji (Fouskas i Gokaj, 2005). Sjeverno-južna “osovina”: Moskva-Jerevan-Teheran (ukoliko do nje dođe) mogla bi biti važna alternativa zapadno-istočnoj “osovini” Vašington-Ankara-Baku-Taškent, i to u području u kojem i Iran i Rusija i Sjedinjene Države imaju značajne interese.
Pored činjenice da je Iran razvio alternativni politički sistem koji se temelji na ideji dualizma i kombinaciji republikanskog i teokratskog političkog modela, unutar kojega se toleriše ali i primjenjuje ograničena demokratska praksa, Iran se istovremeno pojavljuje kao islamski obrazac regionalne sile, koja ima uticaj na neke muslimanske zemlje, pa u njima može igrati i stabilizirajuću i destabilizirajuću ulogu. To se u prvom redu odnosi na Irak, čija je šiitska populacija prilično brojna i sa kojom Iran postupa odmjereno i korak po korak – znajući da postoje obaveze koje ova zajednica i institucije vlasti moraju osjećati prema ulozi i američkim interesima.
Iran vrlo često demonstrira “tvrdu silu” (hard power) i legitimiše se kao agresivni igrač na geopolitičkoj sceni, naročito zato što ima i kapacitet za razvoj nuklearnog oružja te za vojne akcije regionalnog karaktera. Iran ne skriva ambicije da bude respektabilna sila u globalnim razmjerima. Sve ga to čini značajnom zemljom i u globalnim okvirima, naročito u kontekstu razvoja multipolarizma u savremenom svijetu.
Iran je bio i ostao najveća prepreka doktrini i praksi liberalnog intervencionizma, a time i ambiciji da se kraj Hladnog rata a posebno brutalne i krvave pobjede u arapskom svijetu u zadnjim godinama iskoriste za apsolutnu i nepovratnu globalnu prevlast i hegemoniju liberalne demokratije koja je poražena čak i u USA. U ideološkom smislu Iran je imao sličnu ulogu koju je za vrijeme Hladnog rata imao Sovjetski Savez, te se – naročito nakon 2001 – uspostavio kao glavni ideološki kontrapunkt i antipod liberalno-demokratskoj globalnoj ambiciji. Istovremeno, Iran je postao dio teorije i prakse o globalnoj i sveprisutnoj opasnosti od islamskog fundamentalizma, te o opštem ratu protiv terorizma, i zauzeo mjesto onog nužnog zlog i opasnog faktora međunarodnih odnosa, nasuprot kojem se redefinisala i sama liberalna demokratija – naročito u okolnostima u kojim je kraj Hladnog rata označio i nestanak vidljivog i poznatog neprijatelja. U tom smislu Iran i Zapad trebali su jedan drugog jer su jedan drugome bili željeni protivnik. Jačanje jednog stvaralo je opravdanje za postojanje onog drugog. Paradoksalno je dakle da se istodobno s jačanjem tenzija u odnosima između Zapada i Irana pojavio i visok stepen potrebe obiju strana da se, u stalnom sukobu, potvrđuje opravdanost postojanja i djelovanja oba aktera sukoba.
Jačajući uticaj američkih saveznika u regionu (Saudijske Arabije, Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata) ojačao je istovremeno i konzervativne snage u samom Iranu. Iran i Zapad trebali su dakle jedan drugog da bi konsolidirali vlastite političke sisteme i identitete nakon haosa i ratova u arapskom svjetu i zločina i nestabilnosti koje su ti ratovi i njihov ukupan rezultat donijeli na tri kontinenta.
Međutim, sve analize u sferi značaja različitosti političkih sistema i globalne ravnotež, prestale su biti važne, pred činjenicom koja najpotpunije obilježava položaj Irana u svjetskoj zajednici i njen odnos prema toj zajednici. To je uloga ove zemlje u sponzorisanju terorizma, u podršci terorističkim organizacijama i pojedincima i njenoj aktivnoj ulozi na svim ratnim žarištima, koja je destabilizirajuća i izrazito negativna. Naročito na prostorima bivše Jugoslavije, u ratnom sukobu, Iran je samo izvozio radikalnu islamističku ideologiju, obavještajce i ubice prvog reda, te ogromne količine oružja, koje su sa znanjem američke vlade, preko Hrvatske, stizale na ratište BiH. Dakle, u multietničkoj BiH za iransku državu postoji samo jedna strana koju ideološki, propagandno i logistički podržava – koju naoružava za ubijanje drugih vjerskih ili etničkih zajednica. A to otvara pitanje: može li uloga Irana ikada biti pozitivna za BiH i može li ikome trebati takva politika i država?!
Svakako je tu i dilema: kako, otkuda i otkada se šiitski Iran pozicionirao među sunitskim muslimanima u rizičnom djelu BiH koji predstavlja bošnjačko-hrvatsku federaciju?
Kontakti i saradnja između bošnjačkog političkog establišmenta i iranskog državnog vrha započeli su 1979. godine, pobjedom Homeinija. Nastavljeni su 1992, kada su tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović i njegov sin Bakir postigli načelni sporazum o vojnoj, političkoj i privrednoj suradnji.
Naredne su godine u Iran otputovali Izetbegovićevi najpovjerljiviji ratni suradnici Hasan Čengić i Omer Behmen kako bi dogovorili mehanizme vojne pomoći, koja je uz pošiljke oružja i municije za Armiju BiH podrazumijevala i dolazak iranskih vojnih instruktora (kasnije raspoređenih od Sarajeva do Bihaća), ali i agenata iranske tajne službe VEVAK. Službeno je obavještajna saradnja s Irancima započela 1994, kada iz BiH u Teheran odlaze Bakir Alispahić, Irfan Ljevaković i Nedžad Ugljen, a potom i prve grupe „kursista“, pažljivo selektiranih, vjerski i ideološki provjerenih kadrova, koji su u Iranu pohađali specijalnu obuku. Iranski uticaj na vojne i policijske strukture se provodio pod direknim nadzorom Izetbegovićevog vojnog obavještajca Fikreta Muslimovića i Zijada efendije Ljevakovića.
Nakon što se pod snažnim pritiskom Amerikanaca Alija Izetbegović u februaru 1996. (poslije upada vojnika IFOR-a u kamp na Pogorelici) formalno odrekao iranske vojne i obavještajne pomoći, aktivna uloga iranskih emisara u BiH zamaskirana je osnivanjem brojnih kulturnih, naučnih i obrazovnih organizacija, institucija, udruženja.
Iranski kulturni centar u ratnom Sarajevu 1994. godine otvorio je tadašnji iranski ministar vanjskih poslova, Ali Akbar Velajati. U skladu sa dugoročnim ciljevima Irana, boravak obavještajnih službi Irana u BiH prikrivan je krinkom humanitarnog rada, osnivanjem raznih kurseva, školovanjem i stručnim usavršavanjem državljana BiH u Iranu. Razgranata je mreža humanitarnih organizacija, naučnih instituta, udruženja građana, kulturnih društava, privatnih preduzeća kroz čiji su se rad obavljale obavještajne aktivnosti: Naučno-istraživački institut IBN SINA, Centar za kulturu Islamske Republike Iran u Sarajevu, RTV IRIB (Iranski radio i TV servis), Iranska novinska agencija IRNA (kasnije premještena u SiCG), Društvo iransko-bosanskog prijateljstva, Persijsko-bosanski koledž, Iranski centar za rekonstrukciju i razvoj IRCA, Udruženje građana NUR (svjetlost), Udruženje građana Fatih, Udruženje građana Kevser, Humanitarna organizacija Obnova, HO Hasib, HO Birds-Estehlal Institut – Teheran, HO Iranski crveni polumjesec, HO Kosar, HO Most prijateljstva, d.o.o. Duga, Heyva d.o.o. i druge, Fondacija „Mula Sadra“, Televizije Sahar, Behar i IRIB.
Bliska saradnja visokih oficira Armije BiH Fikreta Muslimovića, Envera Mujezinovića i Džemala Najetovića sa pripadnicima Iranske revolucionarne garde koja je uspostavljena u ratnim godinama, u mirnodopskim je uvjetima nastavljena kroz Društvo iransko-bosanskog prijateljstva, u kojem su nekoć najutjecajniji vojni obavještajci iznimno aktivni. Pretpostavlja se kako je, pored Naučnoistraživačkog instituta Ibn Sina, najvažniji punkt Iranske revolucionarne garde u BiH Perzijsko-bosanski koledž koji je otvoren 1999. u Ilijašu kod Sarajeva. Navodno je iranski koledž osnovan sa ciljem i prikrivanja identiteta pripadnika Revolucionarne garde, koji u BiH dolaze s diplomama nastavnika, a zapravo se bave obavještajnim poslovima.
U prvoj sedmici marta 2017. godine, Nacionalno bezbjednosna agencija USA je objavila posebni izvještaj o djelovanju Iranske obavještajne zajednice u BiH. Izvještaj zapravo predstavlja presjek saznanja o djelovanju i aktivnostima iranskih obavještajaca u posljednjih petnaest godina, i bazirana je na podacima koje je prikupila Obavještajno-bezbjednosna agencija (OBA) BiH.
U izvještaju 2783 NSA, posebna pažnja posvećena je akciji šifrovanog naziva „Platon“, koju su službenici OBA-e proveli u najstrožoj tajnosti. Taj izveštaj ima službeni naziv „Analiza operativne akcije ‘Platon’“, a sačinjen je 7. juna 2009. godine i zaveden pod brojem UR-04-429/09, kucan je na više od stotinu stranica. Osim informacija OBA-e, u izvještaju NSA-e korištene su i informacije do kojih su došle zapadne obavještajne službe. „NSA raspolaže s oko 650 imena pripadnika najviše iranske, ali i još nekoliko obavještajnih službi islamskih zemalja u BiH, dok je u službama u BiH u opticaju još 330 imena. Taj broj od skoro 1.000 pripadnika tajnih obavještajnih službi Irana, Pakistana, Kuvajta i Saudijske Arabije je alarmantan i predstavlja posebnu kočnicu na putu BiH ka NATO-u, ali i predstavlja veliku prijetnju za nacionalne sigurnosti zapadnih zemalja, a naročito SAD“, stoji između ostalog u izvještaju NSA-a.
„Prema podacima OBA-e, od BiH građana na listi se nalaze Amel Hadžimejlić i Halil Elezović, rođen u Stocu, bivši prevodilac jednoj grupi državljana BiH koji su završili obuku kod Iranaca u kampu „Pazarić“; trenutno boravi sa suprugom u kasarni u sjevernom dijelu Teherana. Na spisku su i Midhat Hadžalija i Esmir, izvesni Meho, kao i Ramiz Mulaomerović“, stoji, između ostalog u izvještaju NSA, u kojem je navedeno da je OBA najviše podataka sakupila za Mulaomerovića koji je jedno vrijeme bio odbornik u Skupštini opštine Trnovo, ali je radio i u SJB Trnovo i PU Tarčin, te u Agenciji za istraživanje i dokumentaciju (AID).
„Prema raspoloživim podacima Ramiz Mulaomerović je boravio u Iranu tokom 1995. kada se nalazio u grupi državljana BiH koji su upućeni u Iran i tom prilikom je koristio lažnu putnu ispravu na ime Amer Hodžić. Tom prilikom sa njim su u Iran otputovali i Abaz Ćutuk, Mevludin Babajić i Salih Pindžo. Radio je za Ministarstvo obavještajnih poslova i sigurnosti Irana (MOIS), u Pazariću ga je obučavao lično Ali Bajet. U toku 1995. godine bio na obuci u Iranu. Nakon povratka u BiH, održavao stalne kontakte sa iranskom obavještajnom službom“, navodi se u izvještaju OBA.
Takođe, otkriveno je da je i čitav niz intelektualaca postao sastavni dio iranskih obavještajnih službi, a posebno MOIS-a. Jedan od njih je, prema tvrdnji iz izvještaja OBA-e, i profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Nevad Kahtaran, a zatim i direktor Radio TV Islamske Republike Iran u Sarajevu (Irib) Muhamed Reza Golzardi.
Za bosanske bezbjednjake posebno je bio interesantan i jedan od ljudi koji je državljanstvo BiH dobio zahvaljujući svom učešću u ratu – Javdan Amjad zvani Medžid, pripadnik Komiteta šiitske organizacije koja deluje na području BiH. Njegovo ime se pominje i u više operativnih akcija šifrovanih imena „Sidro“ i „Maraton“, gdje je nedvosmisleno zaključeno da radi za više tajnih službi Irana, a da je u stalnom kontaktu sa šefom IRGC-a Ali Sabetom.
Prisustvo pripadnika iranske tajne obavještajne službe u BiH naglo je pojačano od početka 2012. godine, kao i aktivnosti iranskih službenika i diplomata.
„Često se pominje i ime novog gradonačelnika Zenice, Fuada Kasumovića, te njegova veza sa iranskim tajnim službama. Saradnja Kasumovića počela je još u vrijeme dok je bio zamjenik direktora carine“, stoji u izvještaju NSA-a.
S tim u vezi zapadne obavještajne službe tražile su podatke o (ne)službenom boravku Fuada Kasumovića u Iranu krajem juna 2012. godine. Iako je tvrdio da je tamo zvanično, kasnije je to demantovao i rekao da je išao privatno i o svom trošku. Posjeta je trajala 5 dana i prema podacima zapadnih službi Kasumović se tada susreo sa Abolghasem Parhizkarom (jedan od najviše rangiranih oficira VEVAK-a, odnosno MOIS-a). Interesantno je da je Abolghasem Parhizkar dva puta tokom 2014. godine posjetio BiH ali sa diplomatskim pasošem i oba puta se tajno sreo sa Fuadom Kasumovićem, navodi se u izvještaju NSA. Da stvar bude ozbiljnija, nakon povratka iz Irana Kasumović, koji je tada obavljao dužnost zamjenika ministra finansija i trezora BiH, organizovao je iftar-večeru za ambasadora Irana i njegove saradnike u sarajevskom hotelu „Zagreb“. Za to je ekspresno saznala Ambasada SAD i odmah započela svojevrsnu istragu o vezi Kasumovića i Teherana. Prema izvorima OBA-e, zadnjih godina (od 2012. godine) osobe povezana s iranskom obavještajnom službom najviše kontaktiraju predstavnike nevladinog sektora i osobe okrenute radikalnom islamu i terorizmu.
Iz analize iranskog prisustva u BiH i kretanja njihovih diplomata i službenih lica, nakon posebne i zajedničke analize Granične policije BiH i Obavještajno bezbjednosne agencije BiH, može se izvući nekoliko zaključaka:
1. Pojačano je prisustvo iranskih službenih lica i diplomata u BiH, vidljivo u postupcima političkog vrha u Sarajevu, posebno Bakira Izetbegovića koji prima u privatnu posjetu, u krugu porodice, u vlastitom domu, iranskog ministra kulture Sejid Muhamed Huseinija – 14.1.2013. i ponovljenu, nenajavljenu posjetu 28.5.2013. dvije nedjelje nakon progona dvojice diplomata. Stalna komunikacija Bakira Izetbegovića sa ambasadorom Islamske Republike Iran u BiH Seyed Hosein Rajabijom te Izetbegovićeva posjeta Teheranu 24. i 25. oktobra 2016. godine, te prijemi na najvišem nivou od strane Ajatolaha Ali Hamneija i predsjednika Islamske Republike Hasana Rohanija, potvrđuju interes i namjeru obe strane (SDA i ukupna bošnjačka politika sa jedne strane a Iran sa druge) da se ta saradnja nastavi i intenzivira bez obzira na oštro američko-izraelsko protivljenje.
2. Intenzivna aktivnost i kretanje unutar BiH, kontakti sa nevladinim sektorom i licima indiciranih na radikalni islamizam i terorizam, pogotovo kontakti sa licima iz G.Maoče kao i učestali prelasci granice na gotovo svim postojećim graničnim prelazima (način provjere propusnosti graničnih prelaza) u vrijeme vjerskih i državnih praznika, kada je nadzor nad prelaskom umanjen, pokazuju da iranske službe koriste teritorij Bosne i Hercegovine kao prostor iz koga vrlo lako ulaze u Srbiju a preko Hrvatske i u Evropsku uniju. Registrovana su i odustajanja od prelaska granice, u mnogim slučajevima, nakon što uđu u pograničnu zonu BiH, što nedvosmisleno ukazuje na prisustvo iranskih saradnika u Graničnoj policiji BiH, koji otkrivaju stepen nadzora koji se u datom trenutku vrši na granici i eventualni, povećani rizik od prelaska granice.
3. Ipak, Odlukom ministarstva bezbjednosti BiH, kojim je tada rukovodio Fahrudin Radončić, iranski diplomati Hamzeh Doolab Ahmad i Jadidi Sohrab, proglašeni su nepoželjnim osobama i protjerani su 14.5.2013. Iako su djelovali kao drugi i treći sekretar u ambasadi, utvrđeno je da rade za ministarstvo nacionalne sigurnosti Islamske Republike Iran (MISIRI). Protjeran je i Muhsin Bayat Giashi.
Analizom i poređenjem dostupnih informacija o identitetima iz različitih nacionalnih izvora, moguće je pratiti i postupke iranskih bezbjednjaka i obavještajaca i sa lažnim identitetima. Utvrđeno je da iranske službe koriste identifikacijska dokumenta sljedećih država: Bosna i Hercegovina, Liban, Irak, Turska, Sirija, Izrael (preko Hamasa i Palestinske uprave u Gazi)…
U suštini Iran nije priznao Kosovo i nikada nije podržavao ni lobirao za Albance.
Kada se sva politička kretanja i interesi u sferi djelovanja Islamske Republike Iran analiziraju, odnos prema ovoj regionalnoj sili ne može biti jednostavan.
Saradnja Irana i Rusije i duboko partnerstvo u samoj BiH ne bi smjelo izazivati zabunu ni nedoumice. Bosna i Hercegovina je u projekciji Islamske Republike Iran važna odskočna daska za Evropu te važan most do sunitskih muslimana koji na bosanske muslimane gledaju sa pijetetom. Iran se nikada neće odreći svojih pozicija u BiH niti ambicija da preko nje snažno djeluje u Evropi i među sunitima. Za Iran bosanski muslimani su upravo trojanski konj za ulazak u oba svijeta, koja se tradicionalno, istorijski i kulturno nalaze u identitetu bosanskih muslimana.
Zato su iranske pozicije isključivo bazirane na njihovom odnosu i višedecenijskoj saradnji sa muslimanima tj. porodicom Izetbegović, Mladim muslimanima i Strankom demokratske akcije. Svi interesi koje je Iran formulisao i prije rata u BiH i potvrdio u samom ratu zadržani su i u novoj strategiji međunarodne i vjerske politike Irana. I to nijedno savezništvo ne može promijeniti.
Uzurpacija Bosne i Hercegovine koju Izetbegovići vrše već četvrt vijeka mora biti onemogućena i zaustavljena a neprijateljski orjentisanim islamskim zemljama koje nude model vlastitog političkog uređenja evropskim muslimanima mora se smanjiti manevarski prostor u BiH i moraju se onemogućiti u destruktivnim politikama.
Sentimentalnost i pogrešno razumijevanje interesa i međusobnih odnosa koji vladaju između regionalnih i svjetskih sila ne smije biti prepreka pravilnog razumijevanja iranske pozicije u BiH i formulisanja adekvatnog odgovora na takvu politiku. Iran je u Bosni i Hercegovini neprijateljski orijentisana zemlja!
Dževad GALIJAŠEVIĆ
www.fsksrb.ru
