Bankari i „srednja klasa“

3
2323

Ovo nije priča o velikim bankama i njihovim vlasnicima. Skoro svima je jasno šta su te banke i kakvi su ti bankari. Kako u svetu, tako i u Srbiji. Praktično sav “prljav“ novac ovog sveta, bankari “operu“, i na tome dobro zarađuju. Takve bankare najmanje zanima sama banka – radnici banke i rad sa klijentima (koji legalno posluju i imaju otvorene račune – preduzetnicima, radnicima i penzionerima). Naravno, oni će banku da vode ozbiljno, tj. vodiće računa o poslovanju banke i postojaće neki red, jer banka služi kao maska, da se sakriju razne mahinacije i transakcije. Takvim bankarima, najmanji deo zarade dolazi od plate i bonusa, kroz rad sa klijentima koji legalno posluju, tu su najveći troškovi (zbog toga gledaju da što više zarade i iz tih poslova, i ne zanima ih kako će neki građanin ili neki preduzetnik da vrati kredit, njima je važno da je kredit dobro osiguran, itd.) Prava zarada je u “pametnim“ investicijama i dobrim provizijama za posebne usluge.

U svetu, takve bankare i krupne finansijske spekulante, zovu – banksteri. Pristojni ljudi se klone takvog društva. Kao što je poznato, jedan od glavnih kreatora bankarskog sistema i ekonomske politike Srbije posle 2000. godine, sada je u društvu turbo-folk zvezda i učesnika rijaliti programa. To je idealno društvo za takve ljude (kada su na slobodi). Jedan od najvećih finansijskih i berzanskih spekulanata u svetu, koji je istovremeno i veliki mecena, nedavno se žalio da ga mnogo ljudi mrzi. Starinski naziva za takve ljude je – lihvar. Lihvar može samo da glumi filantropa, filantropija je još jedno od sredstava za bogaćenje ili ostvarivanje nekih mračnih ciljeva lihvara, ljudi to osećaju, zato ne vole takve “filantrope“. Banksterima (lihvarima) je najvažniji profit. Banksterima je cilj da svi ekonomski zavise od njih. Oni veruju da se novcem sve može kupiti i da je sve u novcu. Takvo vođenje i shvatanje banke, uz takav odnos prema novcu, od strane bankara (i njima sličnih kapitalista koji u novcu vide smisao života) je izvor ekonomske krize. Kriza nastaje zato što bogati žele da budu još bogatiji, što znači: siromašni moraju da budu još siromašniji, države se moraju kolonizovati, sve se mora privatizovati (ili otići u stečaj), a na privatizaciji sve kupuju oni koji imaju novac – bankari i njihovi partneri i prijatelji. Zbog toga je rad u bankama postao nešto što je moralno diskutabilno, a same banke su sada simboli zla i pohlepe.

U Srbiji su skoro sve banke koje posluju na tržištu strane privatne banke, a i ono malo domaćih banaka je povezano sa stranim bankama i ima strance kao akcionare (na primer, Komercijalna banka se sprema za prodaju). Te banke vode ljudi koji su uništili domaće banke i domaću privredu, neki od njih su učestvovali u pljačkaškoj privatizaciji, preko tih banaka se “pere“ “prljav“ novac (isto kao i u njihovim matičnim bankama u svetu), one služe da se iznosi “ekstraprofit“ iz kolonizovane Srbije. Narodna banka Srbije je, isto kao i Vlada Srbije, pod potpunom kontrolom (stranih) privatnih banaka, Saveta stranih investitora, NALED-a i uvozničkog lobija. One reklame za kredite su samo predstava za javnost, bankari pravi novac ne zarađuju dajući keš kredite građanima. Jedini koji imaju uvid u sve legalne i ilegalne tokove novca i kontrolišu sve tokove novca, jesu bankari i banke. Dakle, bankari (vlasnici i direktori) najveći novac (za sebe lično, pa za banku) prave u poslovanju sa državom (političarima, ljudima iz tajnih službi…) i sa Narodnom bankom Srbije; kroz to se povlači “pranje“ novca stečenog kroz kriminal i korupciju, “crni fondovi“, sa tim su povezane i neke investicije, privatizacije, “akvizicije“, itd. Jedino na berzi nema manipulacija, nameštanja vrednosti akcija i slično, kao u nekim državama u svetu, jer berzansko tržište u Srbiji praktično ne postoji.

Strane privatne banke i kompanije (koje stoje iza Saveta stranih investitora, NALED-a i uvozničkog lobija) su najveći poslodavci u Srbiji, pored države. Najviše zaposlenih radi u tim bankama i kompanijama, ako ne računamo zaposlene u državnoj administraciji i javnim preduzećima. Skoro da je jedini izbor, danas u Srbiji, da radiš ili za stranu banku i stranog investitora, ili da se učlaniš u vladajuću stranku da bi dobio državni posao. Možda je i uslov da se zaposliš u fabrici kod stranog investitora da se učlaniš u vladajuću stranku. Neko to rado radi, a neko (čini mi se da je to većina) to nerado radi, ali ipak radi da bi preživeo, jer nema ništa treće – mora da nađe posao u banci ili da radi u fabrici kod stranog investitora, ili da se učlani u stranku pa da dobije posao u javnom komunalnom preduzeću. Pored toga svaki dan mora da sluša nekog iz svoje okoline koji proklinje banke, strane investitore i vlast, tj. okupatore i saradnike okupatora. Svako ima takve ljude u svojoj okolini, a na društvenim mrežama posebno. Ovo je priča o njima, o zaposlenima koji rade za strance ili državu. Iza najvećih kompanija često stoje najveće banke (ili najbogatiji bankari), a svi su povezani sa političarima na vlasti, sa sudijama i tužiocima, tako da ispada da svi rade za neke bankare. Banke (i kladionice i apoteke) su pored svake škole. Zato sam banke i zaposlene u bankama uzeo kao temu teksta.

Da Vas podsetimo:  Čvrst savez i drugačiji izborni uslovi

Rad u banci, sam po sebi, ne mora da bude nešto loše, kao što ni banka, kao finansijska organizacija, sama po sebi, nije nešto loše. U ovim uslovima i okolnostima, takođe, ako se radi profesionalno i etički, rad u banci nije nešto loše. Naravno, ovo se ne odnosi na najviši nivo banke – vlasnike i menadžere, oni nisu tema ovog teksta. U bankama, ovde u Srbiji, najviše ljudi je zaposleno u filijalama i ekspoziturama, u radu sa pravnim i fizičkim licima. To su obični ljudi, iz naroda. Uslovi rada u bankama su nešto bolji, nego u fabrikama stranih investitora, i plata je veća. Ako pitate zaposlene u bankama, oni će vam reći (diskretno, u poverenju) da su uslovi rada daleko od dobrih, da plate mogu da budu veće, da je potrebno zaposliti još ljudi, ali i da međuljudski odnosi mogu da budu daleko bolji, kako što se tiče poštovanja zaposlenih od strane menadžmenta, tako i među samim zaposlenima. U odnosu na prave profite koje vlasnici i direktori banaka prave, plate zaposlenih u bankama su veoma male. Međutim, ne postoje sindikati, niko se ne buni, zaposleni u bankama se jedino prilagođavaju prema datim uslovima. Isto tako i građani koji nemaju izbora, prihvataju date uslove i kamate za uzimanje kredita, od banke.

Među (nenapisanim i neizrečenim) uslovima koje banke (ili kompanije ili stranke koje zapošljavaju svoje članove u državne institucije i javna preduzeća) postavljaju jeste i da se “ispravno“ misli i koristi “politički korektan govor“ (ovo se ne odnosi samo na to šta će zaposleni da misli i govori o svojoj banci ili poslodavcu, nego uopšte vezano za sve stavove u životu, povodom bilo kog pitanja). Slično je i u medijima, gde se novinari često autocenzurišu. Problem je što su sve to oblici, ili tehnike, ili metode, “meke“ okupacije i “promene svesti“. Kako da se, u odnosu na taj problem, postavi neki građanin Valjeva, Leskovca, Zrenjanina ili Priboja, koji nema drugi izbor, osim da se zaposli u (da se držimo onih koji su tema teksta) neku od banaka koje posluju u njegovom gradu, ili da ode iz Srbije? On ili ona je, ipak, odlučio/la da ostane u Srbiji i da se bori za sebe i svoju porodicu – prihvatio/la je posao u banci za onu zvaničnu prosečnu platu (umesto da radi negde za minimalac), formirao/la je porodicu sa više dece o kojima dobro brine, svestan/na je u kakvoj državi živi, ne želi da proda Kosovo, nije za održavanje parade ponosa, jasno mu/joj je da su kamate koje daje banka velike (ali on/ona nikoga ne tera na silu da uzme kredit) i zna čemu služe banke, ali nije uvek spreman/na to javno da kaže, ili nešto slično što nije “politički korektno“, jer može da izgubi posao, a izdržava decu, ima bolesnog roditelja… Slično razmišljaju i novinari.

Da Vas podsetimo:  Politički darvinizam i "drugo poluvreme"

Da li je takav radnik/ca banke – saradnik okupatora? Da li treba da da otkaz, zato što su vlasnici tih banaka među okupatorima, a banke sredstva okupacije? Da li građani koji ne rade u banci (ili za stranog investitora, ili za državu, ili u medijima), treba da ga/je osuđuju i vređaju? Šta ako sutra taj/ta zaposleni/a u banci, kada dođe trenutak da se bira (ili-ili), umesto lojalnosti banci, izabere da stane na stranu naroda (ili, ako oni sa državnom službom, umesto odanosti vladajućoj stranci, izaberu da služe državi i narodu)? Da li će on/ona to izabrati, kada dođe taj trenutak? Da li je on/ona – heroj, zato što, prvo, nije otišao/la iz Srbije, i drugo, zato što se nije prodao/la, nego je odlučio/la da neko vreme i do neke granice, trpi i da čeka da se probudi narod i u državi steknu uslovi za promene? Međutim, šta ako je on/ona izabrao/la lojalnost banci (ili stranom investitoru ili vladajućoj stranci koja služi okupatoru), pa svesno i sa zadovoljstvom učestvuje u varanju klijenata banke da bi ispunio/la normu i ostvario/la veću zaradu, pošto je “promenio/la svest“, da bi dostigao/la željena merila uspeha (što znači da ga/je nije briga da li će vlast prodati KiM, da li će penzije biti otete, ne želi da učestvuje u borbi protiv okupatora, ne izlazi na proteste, on/ona gleda samo svoj interes)? Koliko ima takvih među onima koji rade za strance, tajkune ili za državu, tj. trenutnu vlast?

Zaposleni koji rade u fabrikama stranih investitora, za minimalac, najmanje su lojalni svom poslodavcu i najmanje se vezuju za svoje firme. Zaposleni u bankama, zbog boljih plata i uslova rada, od onih koje imaju zaposleni u fabrikama, bliži su zaposlenim u nevladinim organizacijama, koje se finansiraju i zavise od novca sa Zapada. Banke dobro sarađuju sa nevladinim organizacijama. Isto važi za sve dobre strane kompanije, tj. za sva dobro plaćena mesta. Ko je našao posao u takvom sistemu i ima dobru platu (za uslove u Srbiji, to je više od 1 000 evra), iskrenije i radosnije učestvuje u “tim bildingu“, od radnika koji radi u fabrici za minimalac i mora da nosi pelene na poslu. Naravno, u samim bankama i kompanijama, oni sa najmanjim platama najmanje su vezani za poslodavca. U bankama, zaposleni koji rade na šalterima nemaju velike plate, ali dosta rade, jer su stalno redovi ispred šaltera. Ali, oni imaju zvaničnu prosečnu platu, a ne minimalac, plata je redovna i sigurna, uplaćuju su doprinosi i mogu da koriste neke olakšice. Teško je naći takav posao danas. Zbog toga niko neće mnogo da “talasa“. Tako se sprovodi “tiha“ ili ekonomsko-kulturna okupacija. Neki ljudi se plaše promene i neizvesnosti.

Oslobođenje dolazi kada se probudi, ono što se nekada zvalo, “srednja klasa“, tj. ljudi sa dobrim obrazovanjem i platama (od kojih može da se preživi, ili lepo živi ako je neko gornji sloj te “srednje klase“). “Srednja klasa“ je nestala devedesetih 20. veka. Posle 2000. godine je počela polako da se oporavlja. To ide sporo, zato što okupatori i saradnici okupatora žele da od građana Srbije stvore “jeftinu radnu snagu“. Tome služi i uvođenje dualnog obrazovanja u škole u Srbiji. Standardima “srednje klase“ blizu su zaposleni u bankama, stranim kompanijama (najviše u IT sektoru), kod tajkuna i u nekim državnim službama i javnim preduzećima. Mislim da je menadžerski nivo već dostigao standarde “srednje klase“. Pored njih, tu su još i privatni preduzetnici. Svi ostali, praktično, rade za minimalac, a veliki broj građana Srbije radi na crno ili nema posao. Od onih koji imaju najmanje prihode i obrazovanje, ne može se očekivati da budu snaga promene. Ali ako hoćete nekog da “meko“ okupirate, dovoljno je da kupite njihovu “srednju klasu“, ili da je razbijete ako se buni. Zbog toga je tekst posvećen zaposlenima u bankama, pošto su oni u ovom trenutku najbrojniji i najbogatiji sloj “srednje klase“ u Srbiji. Tu mogu da se računaju i programeri, jer je u IT sektoru prosečna plata 1 000 i više evra, međutim, programeri su dosta nezavisniji i mobilniji u odnosu na zaposlene u bankama i lakše mogu da postanu preduzetnici ili da rade sa dobrim domaćim preduzetnicima.

Da Vas podsetimo:  Minić o padu Srbije na 104. mesto: Državnom vrhu odgovara koruptivno okruženje

Sve dok se ne probude zaposleni u bankama i u velikim i uspešnim kompanijama, zatim oni sa državnim poslom: profesori, nastavnici, učitelji, lekari, medicinsko osoblje, zaposleni u pravosuđu, policiji i vojsci, radnici EPS-a, i ostalih javnih preduzeća gde su dobre plate, nikakvih promena na bolje u Srbiji neće biti. Da li su oni zadovoljni sa svojim poslom i platama, da li su zadovoljni sa stanjem u državi? Većina njih misli da zaslužuju da imaju bolje plate i bolje uslove rada, i da je stanje u državi loše. Da li bi lekari i medicinske sestre u tolikom broju odlazili u Nemačku, da imaju dobar život u Srbiji? Da li bi zaposleni u bankama razmišljali kako da pošalju decu u inostranstvo da žive i rade, da misle da je dobar život u Srbiji? Nisu svi oni dobili posao preko stranke ili veze, nije se svako prodao Englezima ili Francuzima ako radi u engleskoj kompaniji ili francuskoj banci. Među njima ima dosta poštenih, stručnih i sposobnih ljudi. Zbog toga one koji rade u bankama, kod stranaca, ili za državu, ne treba osuđivati i ne treba da pravimo takve podele u narodu. Nikog ne treba osuđivati unapred, isto kao što ne treba osuđivati one koji su otišli iz Srbije. Svako na neki svoj način daje neki doprinos, sa mesta na kome se nalazi, dok se ne formira nova elita, i “kritična masa“. Jedan čovek ne može da promeni sistem, ili ceo svet, ali može da bude odgovoran i može da odbije da čini zlo, ili da izda, bez obzira na ucenu i cenu. Svako može da se bori da u svom okruženju neke stvari budu bolje, svako može da napravi svoju malu oazu, ili mali potok, dok se ne ulije u veliku reku. Nekada je dovoljno ostaviti lepo vaspitanu decu.

Da li će “srednja klasa“ da se pobuni samo onda kada je u pitanju njen privatni džep, ili i kada su neke opšte ili nacionalne stvari u pitanju (na primer, ako vlast proda Kosovo i Metohiju), ili neće uopšte da se buni, ni u jednom slučaju? Ko ne nađe posao u banci ili kod stranog investitora, ili preko stranke državni posao, velike su šanse da uopšte ne nađe posao u Srbiji od kog može da živi – pa će otići iz Srbije. Mnogi su već otišli. Mnogi su odlučili da nikada ne odu i da se bore. Promene može da stvori jedino “srednja klasa“, predvođena najvećim moralnim autoritetima unutar duhovne elite naroda. Kičmu Srbije čine zaposleni u bankama, u velikim privatnim kompanijama, u IT sektoru, zatim zaposleni koji primaju platu iz državnog budžeta, tu su još i privatni preduzetnici. Od “srednje klase“ zavisi da li će se Srbija uspraviti, ili će je polomiti banksteri. “Niko ne može ući u kuću jakoga i pokućstvo njegovo oteti“. Jedite “čvrstu hranu“, hranu za jake.

Nikola Varagić
Izvor: stanjestvari.com

3 KOMENTARA

  1. SVE BANKE SU POD LICENCOM,A OTVORILI SU IH SVE DO JEDNE,ONI KOJI SU PODRPISALI PARE PA IZNELI IZ SRBIJE NA RAZNA OSTRVA,PA IH PO UBISTVU ĐINĐIĆA VRATILI I KUPILI LICENCE ZA DOTIČNE BANKE I TAKO POSTALI VLASNICI CELE SRBIJE.PRETHODNO SU UNIŠTILI DRŽAVNE BANKE I ZATVORILI A OVE OTVORILI DA DRŽE NAROD U EKONOMSKOJ ZAVISNOSTI.SVE DO JEDNOGA DECA TITOVIH KOMUNISTA.NAJ BOLJE JE TO OBJAVIO NEDELJNI EKSPRES-NESALOMIVA DECA KOMUNIZMA-PUŠARA.

  2. U Srbiji srednju klasu cine drzavni cinovnici (na celu sa pandurcinama) , desna ruka bogate vlastele. Samim tim oni nece ujedati ruku koja ih hrani, vec ce bez pogovora braniti svoje gospodare. Tako da sirotinji ostaju dve stvari, ili kuke i motike u sake, ili kofer pa put pod noge. Zna se koju je opciju odabarao ovaj nas „hrabri“ narod. Ne vidim vise poentu ovakvih tekstova, sta imaju za cilj? Kad cemo poceti malo da citamo tekstove protiv okupatora, ili kolonizatora (kako je kome lakse)?

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime