Bestidnost

5
1295
Slobodan Antonić/Foto: printscreen (Media Centar)

Sahrana mitropolita Amfilohija izbacila je na površinu dva tipa besramlja, jednako primitivna i gnusna.

Prvi tip je bestidnost licemerja. Isti oni tabloidi koji su mitropolita najbezočnije klevetali, sada su, najednom, počeli da liju krokodilske suze. „Tuga do neba! “, vapio je  Informer  preko cele naslovnice. „ Đede, živećeš dok je Srba! “, zaklinjao se, takođe na naslovnici,  Alo, „Misterija smrti Amfilohija Radovića“, uzbuđivao se  Srpski telegraf

A pre toga? Evo nekih naslova s prve stranice:

Informer

Alo

Srpski telegraf

Za života ga najstrašnije klevećeš, a onda mu dođeš na sahranu, plačeš i kuneš se da ćeš ga večno slaviti – školski primer licemerja. Pih.

Drugi tip bestidnosti je demonsko siktanje  na pokojnika i na sve koji ga žale. Mitropolit je još za života vređan – kao da nije ljudsko biće koje se u javnosti, svejedno koliko nam se ne dopada, ipak ne sme dehumanizovati i ponižavati. Zvali su ga „Risto Sotona“ (Gruhonjić,  Čongradinova,  Čanak,  Vidojković,  Vukašin Obradović,  Autonomija.info,  Espreso,  E-novine), „ajatolah Amfilohije“ (Kišjuhas,  Tomislav Marković,  Vuk Drašković), „pukovnik u mantiji“ (Beba Popović,  Jelko Kacin,  Mihailo-Miraš Dedeić, Saša Ilić)…

No , čak i najveći bestidnici gledaju da se uzdrže od uvreda u času smrti ili sahrane. Ne i ovdašnji tviter-selebritiji. Oni se baš tad najvećma razvesele:

Da Vas podsetimo:  Da li treba omogućiti glasanje na izborima sa 16 godina?

Na sam dan sahrane oglasila se, naročitim komentarom, i Biljana Srbljanović. Ona nam je već poznata po maštovitim konfabulacijama – poput one o plavokosom dečaku  iz Srebrenice, kojeg general Mladić miluje po glavi, e da bi  detetova lobanja, zatim, bila pronađena tek stotinak metara podalje (čovek  živ i zdrav), pa sve do ideje da je tvit V. Đukanovića mogao da izazove  dva dana unazad  napad na M. Antonijevića u Hrvatskoj.

Ovoga puta, ona je isfantazirala – i to baš na dan sahrane – da je Mitropolit „izložen u klimatizovanom sanduku sa staklenim poklopcem“, pri čemu je njegovo telo „balsamovano i pripremljeno za idolopoklonstvo“. Taj sanduk i to balsamovanje mora da su bili tako savršeni da niko od hiljada onih koji su blaženopočivšeg celivali nije ništa primetio.

Ona dalje tvrdi da je preosvećeni umro zbog „nerazumevanja higijene  života“ (!?), i protestuje protiv „sujevernog  ubeđenja“ da pokojnika ne treba grditi i ružiti. Zato ona i objavljuje da Mitropolit „nije bio dobar čovek“, jer je bio u „dubokom neslaganju s novim dobom“, te da je bio „bogoslov etničke netrpeljivosti,  zaštitnik ubica i krvoloka, propovednik mržnje i smrti  za sve koji su drugačiji“.

Srbljanovićeva, na kraju, jednostavno laže  (to je kada neko govori neistinu s namerom da nanese nekome zlo) da je Mitropolit težio „CG i Srbiji bez Bošnjaka, bez i samih Crnogoraca“ (neistina), da je „nad odrom Đinđića praktično proklinjao ubijenog premijera“ (neistina), da je „pravdao njegove ubice i to nimalo metaforično, već direktno“ (neistina), da je „slao kletve na Beograd zbog ` smrada sodomije `” (neistina), te da je „vikao da korona ne postoji i da je se ne treba plašiti“ (neistina). Ova „higijeničarka života“, na kraju, derogira Mitropolita kao nekog „ko nam se iz groba smeje – radostan što i mrtav uspeva da  emanira mržnju, da zastraši slabe i da proizvede kukavičluk“. Stvarno , potreban je poseban mozak da sve ovo smisli – čestitke na „kreativnosti“.

Naravno da naša pristojniti-Srbija nije našla ništa zazorno u tome što Srbljanovićeva bljuje otrov na pokojnika baš u času dok ga sahranjuju. Pa šta, objasnio je Veran Matić, „mislim da je veoma moralno  čistiti u svom dvorištu“, pa i kad iznose umrlog, šta mari, vest zapravo i nije klevetanje pokojnika već je vest to što je sirota naša  higijeničarka života  postala žrtvom „atmosfere hajke i linča  koja je naterala autorku da poisključuje sve uređaje preko kojih stižu (poruke? – S. A) i zatvori se u četiri zida“. O jadna Bilja, šmrk-šmrk, kako su samo ovi Srbi grozni…

Da Vas podsetimo:  Ekonomska vrednost Kosova

Zaprepašćujuće je koliko ti je, samo ako si naš, odmah sve dozvoljeno. Ne daj bože da se neko od nas prevari pa da ismeva ljude zbog njihovog izgleda ili bolesti. Ali, Srbljanovićka, e to je već nešto drugo. „Atanasije  Gipsana Kragna  Jeftić“, „Irinej  Piksla  Bulović“, „morbidno ugojeni glumac“ (Petar Božović) „od dvesta kila“, „ima problem s paradentozom“ (za novinarku M. Stevanović)… Ha -ha , baš duhovito, „gipsana kragna“, „piksla“, da pukneš od smeha…

Jednako je Bilja bila duhovita i kada je na tviteru napisala: „Pojačano obezbeđenje Draganu Jočiću, što? Pa neće da beži“. Ha -ha , razumete, „pa neće da beži“, i-hi-hi!

„Izvinjavam se što nisam saosećajna, ali imate još deset minuta da doplivate  do galerije Štab, na promociju romana  Paradajz“, napisla je za vreme obrenovačke poplave. Da „doplivate“, a-ha-ha… Srbi se bezveze naljutiše, a  naša Bilja  se samo malo „zaigrala na tviteru“ – kako je to lepo objasnio Radivoje Cvetičanin u  Danasu.

A kad je naša Bilja  uhićena  da kupuje kokain, pa se nagodila da bude svedok-saradnik protiv gospodina Miloša Stanojčića, zvani Šone, da plati 200.000 i da posle bude –  nikom ništa, e i onda je  Danas  imao mnogo razumevanja za  našu Bilju. Pa je Zlatko Paković lepo objasnio da „jedna zrela i nezavisna ličnost“ kakva je  naša Bilja, poznata po „istinskom zalaganju za demokratizaciju društva“, ima – pazite sad – „pravo na privatni odušak“ (i slovima: PRAVO NA PRIVATNI ODUŠAK!!!), pa je stoga Paković, strog ali pravedan, kakav ga je, eto, Radomir Konstantinović dao, osudio „pokušaj da se javni ugled jedne angažovane intelektualke, stican dugogodišnjim ličnim pregnućem, u jednom trenu, svede na nivo  kriminalnog lica“.

Naravno! Oni  imaju „pravo na privatni odušak“,  oni  imaju pravo da vređaju,  oni  imaju pravo da lažu,  oni  imaju pravo da se rugaju tuđim suzama… A mi smo „fašisti“, „krezubi“, „klero-nacisti“ i „gipsane kragne“, ako ih u tom njihovom pravu nečim uznemiravamo ili, sačuvaj bože, zbog kakve sitnice zakeramo.

No , kada razgrnemo sve te slojeve izveštačene „urbanosti“, odmah proviri njihov diluvijalni primitivizam. To se lepo videlo baš prilikom sahrane Mitropolita. Strah od leša  je čovekova iskonska, gotovo životinjska bojazan. Odmah po izdisaju, pokojnik se naglo menja. Njegov pogled je ugašen, usta zategnuta, gube se tanane crte lica… Umrli kao da postaje druga osoba – smrt ga „uzveruje“. To kod nas izaziva instinktivni strah, zazor, želju da se od upokojenog pobegne, ili da se on što pre ukloni (ovde  86-88).

Ali , čak i kod divljaka taj iskonski strah uravnotežen je kulturom odnosa prema mrtvima, kroz obrede kojima se umrlom odaje poštovanje ili iskazuje ljubav. To posebno odlikuje razvijene kulture, koje su odavno savladale strah od mrtvaca. Kod Srba su, recimo, veoma dugo „pokojnici u velikom narodnom poštovanju“ (ovde  133). To se vidi i po tome što još  Dušanov zakonik  izjednačava iskopavanje i spaljivanje umrlog – s ubistvom (čl. 20). Verovanje u besmrtnost duše stvara običaj da se begunci od pogibelji sklanjaju, zarad zaštite, na grob uglednika (ovde  134) – on je, na neki način, i dalje živ i svojim nevidiljivim prisustvom zaštitiće nevoljnika.

Da Vas podsetimo:  Smilja Avramov: Da smo problem hrvatskog genocida nad Srbima postavili 1945, ne bismo doživeli 1991. godinu

Naši selebritiji, međutim, nisu čak ni na nivou divljaka koji su tek počeli da se kultivišu. Njihov  strah od leša  nema ograničenja ni u kulturi, ni u moralu. Naravno, bez verovanja u dušu, umrli je tek  leš, samo  truljenje i smrad. Otuda Srbljanovićkina perverzna fantazma o „balsamovanju“ i „klimatizovanom sanduku“. Zapravo, u ovom slučaju, na delu je još i  kovid-leš: izvorište  kuge  koju preuzimaju i dalje šire čak i oni koji su samo bacili pogled na pokojnika (Nevena Bojičić: „Deplasirano je iščuđavati se nad  amoralnošću  ljudi koji se predstavljaju kao vernici“ – jer, pravoslavac je valjda kužan per definitionem).

Svako ko ima nešto sveto razume i poštuje svetinje drugih. Ne ruga im se i ne omalovažava sugrađane koji do njih drže. Ali , ne i naši selebritiji. Oni se, kako smo videli, ponašaju kao divljaci. Svaki sociolog ili antropolog razume da je poseban odnos prema umrlim sastavni deo elementarne društvene kulture i humaniteta. Da nije tako, mrtve bismo jednostavno bacali u najbliže kontejnere. Ljudskost u nama kaže da i mrtvi imaju pravo na dostojanstvo. A pravo na dostojanstvo imaju i oni koji svoje mrtve poštuju i za njima žale.

Naši selebriti, međutim, ne samo da ne osećaju čak ni nelagodu kada se izruguju našoj žalosti i vređaju naše mrtve. Oni se, zapravo, tek tim  uvrediljivim izjavama i rečnikom potvrđuju kao deo ovdašnje  autokolonijalne  elite. Zato je taj primitivizam toliko jak. Otuda tolika bestidnost i bezobzirnost.

Posledica je da se od Srbije time sistematski stvara jedno dehumanizovano i varvarsko mesto – koje prosto zaziva velikog belog gospodara. Jer, za naše selebritije mi – obični, svakodnevni Srbi – zapravo i nismo  ljudi. Mi nismo  njihovi  sugrađani, prema kojima bi imali ikakvih obzira. To je samo još jedan doprinos mračnoj ideologiji  kolonijalnog zaposedanja  ove „teritorije“ i potčinjavanja  podljudskog  stanovništva  evroatlantskom civilizovanju  (Vesna Pešić: „Ja to ne mogu da gledam,  s takvim narodom  mi tražimo ` izborne uslove `?“).

I eto još jedne plemenite činidbe našeg mitropolita. Jasno se pokazalo odurno lice naše (auto)okupacione elite. Oni , kako se ponovo videlo, i nisu  naša  elita, a mi nismo  njihov  narod.

Ova supstancijalna napetost ne može se razrešiti drugačije do da ili oni sebi naprave nov narod, ili da mi sebi izgradimo novu elitu. Oni uveliko rade na svome, a mi – da li smo uopšte i počeli?

Slobodan Antonić
Izvor: iskra.co

5 KOMENTARA

  1. Autor je napao ljude koji se bore za pomirenje i medjusobno postovanje Juznih Slovena.
    Ratovali smo ali zivimo jedni pored drugih i moramo graditi suzivot. Kao sto su posle strasnih ratova
    uradili Francuzi i Nemci. Ali, kod nas u Bosni, Srbiji i Hrvatskoj, u drzavnim strukturama
    (vojska, policija itd) jos uvek ima onih koji su ubijali, pljackali, krali, onih koji zive u
    otetim kucama i na tudjim imanjima.
    Njima nije ni do pomirenja ni do pravne drzave koju nudi EU.

  2. Vec godinama se Centar za kulturnu dekontaminaciju bori protiv primitivnog nacionalizma i mrznje.

    U subotu 28. Novembra 2020 u 19h u CZKD-u (1), održaće se tribina
    „U ODBRANU ISTORIJE“ u organizaciji udruženja Krokodil.
    Učesnici: Dragan Markovina (istoričar i pisac), Mila Turajlić (filmska rediteljka), Dino Mustafić (pozorišni reditelj) i Galeb Nikačević (novinar).
    Razgovor moderira: Dubravka Stojanović (istoričarka).
    Ulaz slobodan, uz obaveznu rezervaciju. Prijave slati na adresu : office@krokodil.rs

    Projekat “Ko je prvi počeo – Istoričari protiv revizionizma” okupio je neke od najistaknutijih regionalnih istoričara s namerom da se aktivno bore protiv revizionističkih tendencija u regionalnim istoriografijama, a za jednu moguću zajedničku multiperspektivnu istoriografiju.
    https://www.czkd.org/2020/11/u-odbranu-istorije/

    (1) CZKD – Bircaninova 21, Beograd

  3. Drustvo za kulturnu dekontaminaciju Beograda i Srbije u potpunosti uspelo. Nema vise kulturne spisateljske, politicke, socioloske, filosofske, intelektualne ,,srpske elite,,.
    Vecnaja pamjad gore navedinim dusama pakla, iz njih govori sotona, takvi se po bestidnosti prepoznaju!
    – Nisam odusevljenja mnogim postupcima blagopocivseg mitropolita crnogorskog, ali sam jos vise zgrozena mrznjom toboznje srpske elite.

    • Nisu oni uspeli (Drustvo za kulturnu……), vec mediji se utrkuju da zarade deo kolaca (citaj novca iz belosvetskih fondova i to bez poreza). Vazna je reklama, a sustina je lepo upakovana LAZ. Tako i drustvo za kontaminaciju ispod naizgled umne i demokratske ljusture, kriju se karikature od ljudi sa kompleksima i zeljom da fasciniraju ALI pre svega da NAPUNE dzepove novcem. Tako se dokazuje znacaj i hrani ego???Drustvu za kontaminacije nije gadno ako treba da pljuju u sopstveni tanjir, a radije pljuju po drugima. Sve sa parolom UMETNOST NEMA GRANICE (citaj mereno putem njihovog uskog razuma i nedostatku mudrosti). NASA AVANGARDA se svela na prepisivace i korisne idiote. Videla zaba kako se konj potkiva.

  4. Hvala svima, dakle i Slobodanu Antoniću, koji imenom i prezimenom , dokumentiraju ponašanje i djelovanje odredjenih ljudi ,na raznim pozicijama u društvu. Potpuno je logično, da se puna paznja poklanja onima, koji u ovim izuzetno teškim vremenima za Srbiju, svu svoju energiju koriste, da Drzavi Srbiji i Srpskom Narodu nanasu najveću moguću bol i štetu !! Krajnje je nelogično i novo, da te osobe formalno pripadaju Srpskom Nacionalnom korpusu, kojega i napadaju i prema kome se odnose kao prema naj gorem neprijatelju !!! Treba naglasiti , i da pisanje o ovakvim pojavama ,na ovako direktan i konkretan način, povlači rizik u svakom smislu, jer „ovi “ pripadaju ,ili su duboko umrezeni, sa vladajućom strukturom čije je djelovanje nazalost ……VELEIZDAJA DRZAVNIH I NACIONALNIH INTERESA Upravo takvi , vladajući veleizdajnici , potaknuli su stvaranje jedne potpuno nove kategorije – AUTOŠOVINISTE, koji su izrasli u ozbiljan problem, na svim nivoima društva !!
    Jednog dana……..a doći će i taj dan, kada se riješimo veleizdajnika i kada Srbija ponovno postane normalna Drzava, biti će mo zahvalni svima koji će doprinjeti da se dodje do toga, ali nikada i nikada ne smijemo zaboraviti one koji su stalno „trpali sol na ranu“ i “ dosipali ulje na vatru“ . Njima moramo posvetiti daleko veću……….duznu paznju, nego onima koji su radili ono što je normalno…..borili se za vlastiti Narod i Drzavu ………i da više nikome i nikada ne padne na kraj pameti da ponove ovakve gadosti prema vlastitom Narodu i Drzavi !!?

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime