BiH izbori – Glasati ili odustati

0
413

2014-09-04_003121Postoji li makar jedna politička opcija u RS i FBiH koja stvarno može promijeniti očajno socijalno-ekonomsko i političko stanje; voljom suverena iz Vašingtona i Brisela, stvarno decenijama u ovoj izmučenoj zemlji? Svi uzroci koju su razorili ovu malu zajednicu, u nadležnosti su „međunarodne zajednice“, uključujući vremenske nepogode i lokalni kriminal. Koja to „jaka“ politička stranka nudi eliminisanje uzroka propasti BiH-e: neokon ideologiju i njen neoliberalni sistem?

Koja politička snaga, i da iskreno želi, ima hrabrost, volju i snagu da pokrene promjene; da mijenja stanje ignorantskog odnosa prema pravednim zahtjevima javnosti, nezaposlenih i siromašnih građana? Zna li neko neku političku opciju koja smije na svoju ruku, samostalno i bez saglasnosti Kalaja, pokrenuti suštinske promjene u RS, pa i u cijeloj zemlji Bosni?

Pasivnost, malodušnost, nevjerica…

Zov savjesti upozorava da ozbiljno pogledamo istini u oči! Svijet svakodnevne realnosti i svijet lažnog blagostanja, davno su se razišli. Narod trpi laži domaćih političara, posebno se grozeći nesklada njihovih riječi i djela. Lažno prikazivanje stvarnosti, postalo je standard u komunikaciji političara sa javnošću. Cvjeta polupismeno teoretisanje i „stručno“ komentarisanje.

Nauka je davno lišena stvaralačke misli. Negativni trendovi su zarazili obrazovanje, nauku, kulturu, umjetnost, čak i zdravstvo. Paralelno opštoj propasti, vanjski dug se stalno uvećava. Povećava se ogorčenje zbog gaženja vjekovima usvajanih vrijednosti, stvarajući nove po ugledu na junake iz Sterijinih komedija. Zbog cvjetanja kriminala i korupcije, narod pati od malodušnosti.

Društvena pasivnost, nevjerica i malodušnost, stvoreni su nekompetentnim i lažnim obećanjima domaćih političara. Društveni moral i osjećanje ljudske solidarnosti, odavno imaju negativan predznak. Svaka frakcija zapadne ideologije, posjeduje svoje lojalne medije i komentatore.

Hoće li buduća pobjednička politička opcija napustiti formalizam i isprazno praznoslovlje? Hoće li se prestati sa agresivnom propagandom lažnih uspjeha, a gotovo tri decenije narodu sve gore i gore? Iako se sve više širi shvatanje da je stanje u oba entiteta postalo davno nepodnošljivo, stanje je zabetonirano voljom zapadnih moćnika i sebičnom neodgovornošću lokalnih vladara života i smrti.

Riječi iz ovozemaljskog riječnika: školovanje, posao, zarada, ručak, cipele, zamijenjene su svakodnevnim – kriminal i droga. Stereotipi iz masovne kulture, donoseći sa sobom ukus primitivizma, skorojevićstva i bezdušnosti, odavno su simboli društvenog i socijalnog prestiža.

Kriminal, nepotizam, obrazovanje…

Za malverzacije, pljačku državne imovine, zloupotrebu državnog kredita, kriminalne privatizacije; a koje se dešavaju svakodnevno, korisnici su se već pokrili na brzinu sklepanim zakonima. Omalovažavanje zakona i tolerisanje sveopšte pljačke, odavno nije vijest dana; za sve institucije, pa i sam MUP, to je obična svakodnevna vijest.

Radna sposobnost budžetske klase, svedna je na dolazak i odlazak iz kancelatrije, kad se umori od nerada. Pijačnim danom, neki ubijaju vrijeme i tamo; kafići se podrazumijevaju. S druge strane, upravo ta grupacija je ključ izbornih pobjeda. Političko dodvoravanje, nagrade i odlikovanja, stvarajući atmosferu praštanja, zamjenili su brigu o državi i narodu. Miješanje u svoj posao, odavno je izašlo iz mode.

Da Vas podsetimo:  Knjiga švedskog sudije razbija sve laži o Kosovu

Obrazovanje je srozano na nivo kamenog doba. Pošteni svijet s bolom preživljava razvoj sebičnosti, bezduhovnosti, malodušnosti i skepticizma, posebno izraženih kod „privilegovanih“ mladih ljudi. Trčeći za lakom zaradom i prezirući rad, novcem ili vezama dolaze do diploma, šireći defetizam i stvarajući malodušnost i beznađe kod ostatka „obične“ omladine. I džipovima, privilegovani nekažnjeno gaze sirotinju.

„Samo da mi je gdje pobjeći“, mogu se čuti riječi diplomaca bez političke ili tajkunske zaštite. Zato, jer su bez ikakve nade da će ikad dobiti ikakav posao. Pomenuta izjava ne pokazuje da se „obični“ mladi ljudi nadaju ičemu boljem, znajući da je to nemoguće u datim okolnostima. Oslanjajući se na dosadašnje iskustvo, posle svakih izbora, postaje obavezno gore i gore. Ali zato, narod dostojanstveno nestaje.

Iz ostatka teksta, pokušajmo zaključiti da li i naredni izbori mogu donijeti išta bolje. Bez obzira ko će odnijeti pobjedu, bez vrhovnih ovlaštenja i do daljnjeg, istina je da se postojeći nametnuti društveni sistem ne smije mijenjati, jer to u istoriji kolonijalne prakse dosad nije zabilježeno. A taj sistem je, priznaćete, stvorio sve ovo što narod tišti. Izbori i jesu za to da se udovolji formi proklamovane demokratije i davanja legitimiteta postojećem kolonijalnom položaju BiH. Glavne odluke donosi Porta. Uostalom, sami donesite vlastiti sud.

Planovi za početak kraja

Prema prethodnom „izlaganju“, moglo bi se zaključiti da su za kolonijalno i dužničko ropstvo i anarhiju u BiH krivi samo domaći političari. Ali, tako brzo zaključiti, ne bi bilo pošteno. Naime, početak priče – kolonizacija Balkana, pa i Jugoslavije i njenih republika, počinje osamdesetih prošlog vijeka, prvom rundom nametanja makroekonomskih reformi. Još u mjesecima kada je maršal Tito brojao zadnje dane svog života, čekajući svoj momenat, zapadni kreditori su se počeli nestrpljivo muvati po Beogradu.

Dakle, da bi Zapad nametnuo cijelom svijetu sistem neoliberlne ekonomije – u osnovi model slobodnog tržišta; pored Istočnog bloka, ostalih zemalja s modelom socijalističkog tržišta, morao je uništiti i Jugoslaviju, osnivača i nekad najuglednijeg člana pokreta Nesvrstanih. Reganova direktiva iz 1984., označena brojem 133 i nazvana „Američka politika prema Jugoslaviji“, prvi je javni dokument koji otkriva plan uništenja Jugoslavije. U prvom dijelu plana, mirnim putem – srušiti socijalizm modelom tihe revolucije.

Za razliku od Amerikanaca i prevođenja cjelovite Jugoslavije na sistem liberalne ekonomije i ostalih kolonijalnih vrijednosti, njemački plan je predviđao strategiju obaveznog separatizama, očekujući da ona dobije uticaj i komandu nad tim usitnjenim prostorom. U praksi, oba plana su primjenjena, uvidjevši brzo da Srbi neće pristati ni na američki ni na njemački koncept rušenja države.

Da Vas podsetimo:  Ni manje zemlje ni većeg problema za NATO

Uzroci JU sukoba

Uvriježeno mišljenje, da je razlog jugoslovenskih sukoba bila posledica etničkih i religijskih netrpeljivosti, koje su, navodno, i dovele do raspada Jugoslavije i rata, samo je djelić istine. Kod manje upućenih, to je vremenom postalo kolektivno pamćenje. Pored uticaja medija, kolektivno pamćenje je nametnuto i ponavljanim izjavama američkog ambasadora, Cimermana. Ambasador je lagao javnost.

Međutim, istorijska istina je drugačija. Sukob je neposredna posledica desetogodišnjeg siromašenja zemlje, unišavanja federalnih institucija, uništene privrede, miliona otpuštenih radnika… Ovaj proces je pokrenut još osamdesete, nametnutenjem Beogradu programa o Restruktuisanju duga.

S potpisom tadašnjeg premijera, Milke Planinc, poništeni su stari i napravljeni novi ugovori sa kreditorima. Dugovi su reprogramirani, sa značajnim povećanjem kamatnih stopa i ukupnog duga. Dug se naglo uvećao, gušeći jugoslovensku privredu, posebno Srbiju, BiH i Makedoniju. Finansijske institucije, MMF i Svjetska banka, počele su da daju male doze gorkih ekonomskih pilula, od kojih će bolesnik umrijeti za narednih desetak godina.

Kroz dominaciju globalnim finansijskim sistemom, Zapad će, u težnji za ostvarenjem svojih strateških interesa i interesa svojih banaka i korporacija, oboriti jugoslovensku ekonomiju na koljena, uzburkavajući nataložene desetogodišnje socijalne nesporazume, a u hodu ih prevodeći u nacionalne i vjerske ratove.

Antina „Šok terapija“ i separatizam

Posjetom Vašingtonu, u jesen 1989., tadašnji JU premijer dobio je listu naloga od američkog predsjednika, DŽordža Buša. Između ostalog, plan je uključivao eliminaciju društvenih preduzeća, banaka, liberalizaciju inostranog ulaganja, promjene svih zakona u vezi ekonomije zemlje… Zadnji u nizu naloga, planirao je uništenje javnih preduzeća i liberalizaciju pristupa strateškim resursima. Ni do danas, taj nalog nije u potpunosti sproveden u većem dijelu bivše Juge, uključujući i BiH.

Nekad multietnička, socijalna i najrazvijenija zajednica u regionu, padala je u komu. Iako su Srbija i još neke republike, oštro protestovale protiv Markovićevog programa „Šok terapije“ i „Programa o bankrotu“, međusobne optužbe, posebno na račun Srbije, nastavile su se. Narodima je pripremano krvoproliće.

MMF ne žali novac i sponzoriše Markovićeve programe za dezintegraciju JU industrije. Već do 1987. proizvodnja pada na nulu, a do 1990., strmoglavila se do minus deset. Skupljajući za otplatu nagomilanih kamata, Markovićev stabilni dinar i njegovi popularni Free shop-ovi, ogoljeli su sve finansijske institucije zemlje i izvukli i zadnju paru od sirotinje.

Krajem osamdestih – pred sam rata, obaveze prema zapadnim kreditorima su se duplirale, ali su kreditori već nadoknadili fiktivne gubitke visokim reprogramiranim kamatama. Otplata skupih kredita, izmuzla je sve federalne devizne rezerve. Federacija nije više imala sredstva da servisira obaveze prema republikama. Siromaštvo, dugovi, siromašenje federalnog budžeta i, najvažnije, neispunjavanje finansijskih obaveza prema republikama, trasirali su siguran put u sukobe.

Za vrijeme brutalnog siromašenja Jugoslavije i njenih naroda, secesionističke tendencije, hraneći se uništenim federalnim autoritetom, siromaštvom stanovništva, pripremljenim etničkim podjelama i jezikom mržnje, olakšale su separatistima da dobiju ono što su čekali – mogućnost stvaranja svojih malih kneževina. Suočenje kneževa sa dobrotom i milostivošću zapadnih finansijskih institucija, koje su ih i stvorile, uskoro je postalo razočarenje. Ubrzalo se sa osnivanjem i aktivnostima takozvanih NVO (zapadnih vladinih), posebno u Beogradu. Logistika se ubrzano pripremala za rat.

Da Vas podsetimo:  Faktor nestabilnosti na Kosmetu- Albanci i britanska ambasada !

Rat i ratni mir

Krvav vjerski rat su zaustavili oni koji su ga i planirali. Budućnost BiH je određena u Vašingtonu i Briselu, potpisivanjem Dejtonskog sporazuma. Udovoljavajući formi, Ustav je napisan na brzinu. Pored uspostavljanja mira, Dejtonski sporazum je BiH, programom „Rekonstrukcije“, oduzeo proklamovani suverenitet, instalacijom kolonijalne administracije sastavljene od službenika „međunarodne zajednice“.

„Jedini autoritet za tumačenje Sporazuma…“, početak je definicije radnog mjesta šefa administracije – Visokog predstavnika. Sa neograničenom izvršnom moći da kontroliše i kanališe sve državne poslove; sa pravom da kontroliše i koriguje sve vlade; da predlaže i poništava odluke; zadužen da koordinira IFOR (70.000); da preko svog zamjenika, nadzire snage civilne policije (1.700)… Ovo su samo neka od mnogobrojnih ovlaštenja koja je dobio novi vladar BiH.

Dodatak Sporazumu daje ovlaštenje institucijama Bretton Woodsi Evropskoj banci za rekonstrukciju i razvoj (EBRD) da vode ekonomsku politiku zemlje. I MMF ne ostaje kratkih rukava, dobijajući u amanet postavljanje prvog guvernera Centralne banke BiH. MMF je ovlašten da vodi državne finansije i da za prvih šest godina ne dozvoli Centralnoj banci da funkcioniše kao takva. Vlastitu valutu, takođe ne dozvoljavaju jadnoj BiH.

EBRD, koja je i osnovana da da političku dimenziju zaduživanju, dobija ovlaštenje da od 1996. vodi i nadzire sva javna preduzeća u zemlji. Poslovi, od energije do transporta, u nadležnosti je moćnog bankara. NJen je predsjednik odgovoran i za rekonstrukciju javnog sektora, kao i prodaju državne i društvene imovine itd, itd… U opštoj pljački, EBRD je greškom učinila uslugu i običnom narodu, omogućavajući mu otkup makar krova nad glavom. Visoki predstavnik, Guverner, kao i ostali članovi rukovodstva paralelne države, moraju biti stranaci.

Kojoj će od „političkih opcija“ zapasti obaveza ispunjenja naloga za uništenje javnih preduzeća i prodaju strateških resursa, zarad „puta koji nema alternativu“, imaćemo priliku da vidimo u periodu iza oktobarskih izbora. Imajući u vidu dosadašnje političke grijeghove, ovaj preostali posao i neće biti posebno težak. Istina, to će biti brisanje i zadnjeg traga nepostojećeg suvereniteta BiH. Iskreno, teško je biti političar u BiH. Ali – eto, kad drugog posla nema, nešta se mora raditi.

Milenko Višnjić

srpskikulturniklub

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime