Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (6)

0
350
Foto: pixabay.com

Bratske suze

Petog dana nakon posjete predstavnika Međunarod­ nog Crvenog Krsta u logor je, iz Švajcarske, došao Fej­ zov brat Zeno Rastoder. Posjeta je trajala veoma kratko, a on je vozio toliko dugo, dojurivši sa svojim automobi­ lom. Taj susret je, kako mi je ispričao Fejzo, bio veoma dirljiv. Zagrlili su se i od sreće obojica plakali liju­ ći suze. I sam je bio član Međunarodnog Crvenog Krsta i kontaktom sa komandom logora pokušao je da ga izvuče. U tome nije uspio, ali su mu u povjerenju rekli da će 6. juna biti razmjena. Obećao je Fejzi da će tada opet doći i da će ga poslije razmjene voditi u Švajcarsku.

Živjeli smo za taj dan, odbrojavajući dane i sate. A oni još sporije teku. Od tog trenutka vrijeme kao da je stalo. Pitao sam se: koliko je daleko sloboda i shvatio da je veoma daleko ­ daleko kao duga.

Dosadno iščekivanje razbio je Ivica određujući nas za krečenje logorskih ćelija. Pitao me je da li znam na­ praviti smjesu za krečenje i da odaberem još dvojicu za taj rad. Pristao sam, jer razmutiti hidratisani kreč u buretu sa vodom nije nikakva mudrost. Milko Golo je maj­ stor od toga zanata, i uzeli smo Fejzu sa sobom. Bili smo u istoj ćeliji i skupa odlazili na rad.

Nisam baš bio sposoban za rad, ali od ovoga je bi­ lo koristi zbog razbijanja dosade i mogućnosti kretanja. Noge su počele da drvene i da se koče, a koljena okoštava­ ju, pa je ovo kretanje dobrodošlo. Najznačajniju korist u tom poslu ostvario sam donoseći vodu za potapanje kre­ ča. U jednom trenutku sam se, odlazeći po vodu, uspješno zaklonio, skinuo ulojene i od prljavštine ukočene gaće, bacio ih, oprao se i umio, prvi put nakon pedeset dana. Među krpama za brisanje četaka našao sam jedne vojničke  duge gaće. Komadićem stakla sam im otkinuo nogavice i tako napravio kratke. Bile su drpave pa su ih logoraši nazvali „tarzanke“. U njima sam i razmijenjen.

Da Vas podsetimo:  Evo kako je 500 hrabrih Srba krenulo iz Amerike na Solunski front!

Okrečili smo sve ćelije i završili posao. Došao je i taj dugoiščekivani 6. jun.
Istog dana i na vrijeme pojavio se Fejzov brat Zeno. U toku poslednjih sedam dana prevalio je toliki put ­ ali uzalud. Razmjene nije bilo. Ugovorena razmjena se treba­ la obaviti opet sa Kninskim korpusom u Žitniću.

U našim glavama je preovladao očaj. Sve je izgublje­ no. Kao da su nam maljevi pali na glave. Izgubili smo svaku nadu. Tim gore što smo krijući i u tajnosti in­ formaciju prenijeli i ostalim logorašima. Cijelim logorom je zavladala tuga i žal.

Zeno se vratio u Švajcarsku neobavljena posla. Ipak, od njegove poslednje posjete svi u našoj ćeliji su ima­ li koristi, naročito Fejzo. On je donio jednu količinu hrane gdje je bilo hljeba, salame i jabuka. Fejzo je svima ponešto podijelio i to je bio pravi praznik za naše stomake. Prvi vitamini nakon toliko vremena, a hljeb mekan kao torta. Bilo je to pravo okrepljenje za iscrplje­ ni i oslabljeni organizam.

Jabuku sam jeo sa pravim uživanjem. Mislim da sam od tog trenutka zaustavio propadanje organizma. Zaista sam se osvježio, jabuka je povratila lučenje pljuvačke i posle toga sam stalno osjećao potrebu za jelom.

Bio je to pedeset i treći dan od momenta zarobljava­ nja. Ako sam stvarno zaustavio propadanje, onda se može konstatovati da sam do tog momenta dnevno gubio preko 600 grama tjelesne težine. Na dan zarobljavanja sam imao 105 kilograma a u vrijeme razmjene 73 kg, što je razlika od 32 kilograma.

Stražari su se prema Fejzi znatno promijenili. U početku su ga češće izvodili vani i sa njima je sjedio do kasno u noć. Nakon nekoliko dana postao je ključar. Na jednoj velikoj alki su bili svi ključevi od katanaca, i on je izjutra otvarao ćelijska vrata za potrebe mokre­ nja, za doručak, ručak i kada su nam naši mladi vojnici doturali sledovanje vode. Zatim je dobio i obukao njiho­ vu uniformu. Pričalo se i šuškalo kako je tada Fejzin brat nekome u Ljubuškom dao 200 hiljada švajcarskih franaka (ili D. maraka) na račun pomoći, a za Fejzino izbavljenje.

Da Vas podsetimo:  Večna kuća 833 srpska ratnika: Imena mladića kojih se više niko ne seća, a od srpskih turista retko ko svrati u Bizertu

(nastaviće se)

Drago Damjanac
deo iz knjige: BIO SAM HRVATSKI ZATOČENIK Crna „Lora“

* U narednih par nedelja objavljivaćemo u nastavcima delove knjige autora Draga Damjanca „Bio sam Hrvatski zatočenik – Crna Lora“ u kojoj su njegova Svedočenja o stradanju Srba u logorima „Lora“ kod Splita. Redakcija portala koreni.rs  moli čitaoce ovih potresnih tekstova o stradanjima i mučenjima srpskih zatvorenika u Hrvatskoj (ne samo u Lori) da za te zločine ne opužuje ceo hrvatski narod. Za one koje snose krivice za te zločine u vašim komentarima trebate napisati činjenice i istinu, bez uvredljivih i fašističkih konotacija za ceo hrvatski narod, koje nećemo odobravati. Ni srpski, ni hrvatski, ni bošnjački, ni albanski, ni bilo koji narod u celini nije činio zločine prema drugima, ali odgovorne među njima treba osuditi i uvek pred sve narode u Evropi i svetu izneti istinu…

Prethodni delovi:

1. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora…
2. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (2)
3. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (3)
4. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (4)
5. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (5)

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime