Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (7)

0
475
Foto: pixabay.com

KRATKA RADOST

Radost na  kratko, a  duboko  razočaranje  smo  doživje   li  17. juna.  Bila  je  dogovorena razmjena  na  brodu  u  Cav   tatu,  ispod  Dubrovnika. Na  spisku  za  razmjenu  su  bila samo  24  mlada  zarobljena  vojnika  u  Čapljini  i  nas  sed   morica  pripadnika  JNA. Za tu  priliku  su  nam  obezbi   jedili  da  se  okupamo  i  obrijemo,  pa  su  nas  sve  i  pojedi načno  uslikali. Čitavu  noć  nisam  oka  sklopio,  čekajući  svanuće   moj  novi  rođendan. Vjerovao  sam  da  se  mukama  primiče  kraj. Dan  je  osvanuo,  a  meni  se  smrklo. Ništa od  razmjene. Gorčina  mi  je  ispunila  mozak  i  tijelo. Tuga  se  znatno  pojačala,  jer sam u  mislima  već  bio  sa  porodicom. Da  je  razmjena  uspješno  obavljena, u  porodicu  bih stigao  u  pravo  vrijeme  da  proslavimo  starijem  sinu  Miodragu  deseti  rođendan, onako kako  smo  to  zamislili. Bila  je  to  prva  decenija  i  za  nas  je  to  nešto  specifičnije  u odnosu  na  dosadašnje  rođendane,  te  bi  ga  i  svečanije  i  prosla   vili. Međutim,  toga 25. juna  umalo  da  mi  srce  prepukne. Izgubio  sam  osjećaj  za  stvarnost  i  svaku kontrolu. Polo   žili  su  me  na  moje  mjesto  i  moji  sapatnici  su  me  masi   rali. Umivali su  me  vodom,  raskopčali  košulju  i  mahali  nekim  kartonom  da  imam  više  vazduha. Ležao  sam  dugo  na  tom  mjestu  i  tek  sjutradan  ustao.

Opet su  nas  sustigle  noći  prepune  užasa. Torture  su se nastavile,  naročito  poslije neuspjele  razmjene. Ina   če,  oni  uvijek  i u  svakom  logoru  pred  razmjenu  prestanu tući  da  se  modrice  manje  vide,  pa  čak  daju  i  neke  speci   jalne  kreme  koje, možda,  bokseri  koriste  da  modrice  što  brže  izlape. A  ako  u  međuvremenu  nema zagovorena  raz   mjena,  onda  biju  naslobodno.

Nikada nije  bilo  nekog  stalnog  broja  logoraša  ni  rasporeda  po  ćelijama. Često  su nas tumbali  i  prebacivali iz  jedne  u  drugu  ćeliju, u  kojima  je  bilo  veoma  tije   sno.

Da Vas podsetimo:  Da se ne zaboravi: Stradanje srpskog svata na Baščaršiji - Dan kada je sve počelo

Primijetio sam  da  u  ćeliji  broj  jedan  nema  niko  za   tvoren. Bila  je  prazna  s  obzirom da  je  najviše  porušena  od  onog  avionskog  bombardovanja. Ostala  je  bez  plafona  i crijepa  iznad  nje. Iskoristio  sam  jednom  priliku  da  upitam  Ivicu  što  je  ona  prazna, a  mi  se  ovoliko  zbijamo  u  ostalim  ćelijama. Odgovorio  mi  je  da  ne  smije  nikoga tamo  držati  jer  su  pogodni  uslovi  za  bježanje. Ja  sam  mu  na  to  rekao  da  bi  jedan broj  logoraša  mogao  biti  tu, a  da  garantujem  da  niko  neće  pobjeći  jer  nema  kuda. Mi  smo  bili  u  smb  vojničkim  uniformama  JNA i  na  ulici  ili  bilo  gdje  nam  ne  bi  bilo spasa  ni  života. Okolo  grada  su  barikade  i  mitraljeska  gnijezda,  i  mještani  nas razguli   še  u  zatvoru,  kamo  li  nebi  da  nas  uhvate  na  ulici,  ili  na  nekom  drugom zemljištu. Iščekivali  smo  i  razmjenu,  pa  smo  mu  to  predočili.

Stekao je  povjerenje  i  nas  deset  je  prešlo  u „jedini   cu“  nakon  popravke  krovne konstrukcije.

U prvih  nekoliko  dana  nakon  prebacivanja  bilo  nam  je  mnogo  ljepše  nego  u  ostalim ćelijama. Postojale  su  dvije  značajne  prednosti, a  to  je  da  smo  imali  više  či   stog vazduha  jer  je  smrad  odlazio  u  potkrovlje. Druga  va   žna  činjenica  je  da  su  se vrata  ćelije  nalazila  sa  strane,  pa  nas  kroz  špijunku  niko  nije  mogao  vidjeti,  kao što  je  to  slučaj  kod  ostalih  ćelija  gdje  je  sama  ćelija  produže   tak  vrata. I „posjetioci“  logora  su  znali  da  je  ona  pra   zna  pa  nisu  imali  naviku  u  nju navraćati. Mi  bi  se  po  ta   kvom  dolasku  ušutili  i  oni  su  mislili  da  unutra  nema niko, a  vidjeti  nas  nisu  mogli.

Da Vas podsetimo:  Dječak Dragoljub Jeličić, junak bitke za Beograd

Tako se  moje, i  ovih  ostalih  sapatnika,  prelaskom  u  jedinicu,  maltretiranje  u izvjesnoj mjeri  dobro  smanji   lo  i  na  kraju  završilo.

Ostali su  samo  fizički  poslovi,  koji  su  u  početku  bili  teški  i  od  stražara  prilično neprijatni. Ako  će   mo  u  tome  tražiti  koristi,  onda  je  jedina  ta  što  smo  se gibali i vrijeme  je  brže  prolazilo. Prvi  radni  dani  su  bili  neprijatni  zbog  odnosa  stražara prema  nama. Gru   bo  su  nas  izgonili  iz  ćelija,  nisu  dali  da  gledamo  okolo,  nisu  dali da  predahnemo  ni  da  sjednemo. Stalno  su  nas  gonili  da  radimo  uz  prijetnju  da  će udarati  ako  ne  bude   mo  življi. Nije  lako  zakucavati  letve  po  plafonu  čitav  dan  sa rukama  iznad  sebe,  a  za  doručak  imati  čaj  i  marme   ladu  sa  šnitom  hljeba.

Noći su  se  produžavale  uz  trzanje  i  strepnju. Još  uvijek  su  prozivali  pojedince, izvodili  ih  napolje  i  tukli. U  usta  su  im  nabijali  krpe  da  njihovi  jauci  ne  do   piru do dežurnih  lica  u  komandi. Iz  „jedinice“  nisu  nikoga  prozivali,  ali  je  bilo  jezivo  slušati prigušeno  stenjanje  i  jaukanje  mučenika  koje  su  tukli  svim  i  svačim:  nogama, šakama,  letvama,  držalicama,  kablovima,  pali   cama… Prozor  naše  ćelije  je  bio  na zidu  uz  koji  su  ih  prislanjali,  pa  je  izgledalo  kao  da  ih  biju  pred  našim  očima. Često  sam  čuo  kako  se  dogovaraju  koga  će  slede   ćeg  izvesti,  što  znači  da  je policajac  koji  je  tada  bio  na  smjeni  kontrolisao  situaciju. Mogao  je  odobriti  ili zabraniti  tuču. Tako  sam  nekoliko  puta  čuo  da  spominju  i  mene,  ali  me  nisu izvodili.

Da Vas podsetimo:  NE SMEMO ZABORAVITI NAŠE HEROJE: Pilot Đurić se avionom hrabro obrušio na komandno mesto OVK!

Premlaćeni logoraši  bi  po  povratku  jedva  dotetu rali do  ćelije, a  ujutru  bi  se  jedva nasađivali  na  noge. Neki  su  ostajali  i  bez  doručka  ne  mogavši  ustati. Pri   likom čišćenja  kruga  naišli  bi  na  komade  drveta,  ka   blove,  letve… Sve  bi  to  pobacali  u kontejner  za  smeće  jer  znamo  da  su  to  batinaške  sprave,  pa  da  ih  se  oslobo dimo. Ali  sledeće  noći  batinaši  rade  isto, a  za  sprave  su  se  snašli. Jedan  komad kabla  smo  nekoliko  puta  baca   li, a  sutradan  ga  ponovo  nalazili, i  tako  nekoliko dana,  sve  dok  mu  jednom  neko  nije  stao  u  kraj.

Drago Damjanac
deo iz knjige: BIO SAM HRVATSKI ZATOČENIK Crna „Lora“

* U narednih par nedelja objavljivaćemo u nastavcima delove knjige autora Draga Damjanca „Bio sam Hrvatski zatočenik – Crna Lora“ u kojoj su njegova Svedočenja o stradanju Srba u logorima „Lora“ kod Splita. Redakcija portala koreni.rs  moli čitaoce ovih potresnih tekstova o stradanjima i mučenjima srpskih zatvorenika u Hrvatskoj (ne samo u Lori) da za te zločine ne opužuje ceo hrvatski narod. Za one koje snose krivice za te zločine u vašim komentarima trebate napisati činjenice i istinu, bez uvredljivih i fašističkih konotacija za ceo hrvatski narod, koje nećemo odobravati. Ni srpski, ni hrvatski, ni bošnjački, ni albanski, ni bilo koji narod u celini nije činio zločine prema drugima, ali odgovorne među njima treba osuditi i uvek pred sve narode u Evropi i svetu izneti istinu…

Prethodni delovi:

1. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora…
2. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (2)
3. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (3)
4. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (4)
5. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (5)
6. Bio sam hrvatski zatočenik u logoru Lora… (6)

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime