Bitka na Košarama – priča koja traje …

2
3504
Foto: skrinšot Youtube/vidovdan

Bitka na Košarama, iako se odigrala pre samo 19 godina, i dalje je jedna od onih neispričanih priča, nalik legendama, o kojoj svi vole da kažu ponešto, ali se retko ko usuđuje da ispriča sve. Pakao na Košarama je počeo devetog aprila 1999, na Veliki Petak.

Sa jedne strane jugoslovensko-albanske granice nalazila se Vojska Jugoslavije, a sa druge Oslobodilačka Vojska Kosova, Vojska Albanije, NATO trupe i pripadnici Legije stranaca i Zelenih beretki. U ranim jutarnjim časovima, tog devetog aprila, započeta je i kopnena agresija na našu zemlju od strane NATO. Na samoj granici, odnosno na graničnom prelazu Rasa Košares, tada je bilo malo srpskih snaga, jer u tom trenutku taj napad niko nije očekivao. Cilj albanskog neprijatelja je bio više nego jasan: prodiranje na teritoriju Kosova i Metohije, kao i presecanje komunikacije između srpskih snaga u Đakovici i Prizrenu.

Borbe su se vodile prsa u prsa, na neprohodnom i pošumljenom terenu, a poseban problem predstavljala je magla i nepovoljni vremenski uslovi. Ipak, oni koji su imali tu čast da učestvuju u bici za Košare, tvrde da je vredelo boriti se na život i smrt, ali i poginuti u toj nepravednoj bici. Sila koja je napadala, svakako jeste bila jedna neumoljiva svetska sila, kojoj su se priklonili, između ostalih, pripadnici OVK i Vojska Albanije, ali bitka za Košare jeste zapravo bila bitka između Jugoslavije i NATO trupa, koje su rukovodile napadima sa albanske strane, ali i istovremeno bombardovale položaje Vojske Jugoslavije iz vazduha.

Bitka za Košare okončana je desetog juna 1999. godine sporazumom u Kumanovu, odnosno povlačenjem srpske vojske i policije sa teritorije Kosova i Metohije. Sve do potpisivanja ovog sporazuma, uz velike gubitke i teške uslove, junaci sa Košara ipak nisu bili slomljeni. Da bismo bolje razumeli značaj ove bitke, nije na odmet da pogledamo kako na nju gledaju Albanci, jer su između ostalih, oni ipak bili sa druge strane.

Da Vas podsetimo:  Nije džabe napisan slogan ,,SAMO SLOGA SRBINA SPASAVA” koji kroz vekove nismo dobro razumeli

Prema albanskim izvorima, ova bitka predstavlja “moralni trijumf OVK“, “najjaču kariku u lancu u borbi za demokratiju“, ali i pokušaj ukidanja granice između teritorije Kosmeta i Albanije. Kad sve ovo uzmemo u obzir, jasno je da je nad usamljenom karaulom poput kakve senke lebdela ideja Velike Albanije. Možda baš iz tog razloga, svake godine početkom aprila, kosmetski Albanci organizuju maratone u čast ove bitke, dok devetog aprila odlaze na karaulu Košare gde ostavljaju cveće. Danas je više nego jasno zašto oni ovu bitku zovu “moralnim trijumfom“, naročito ako uzmemo u obzir istorijske činjenice:

Projekat Velike Albanije je u direktnoj vezi sa posledicama turskih osvajanja u jugoistočnoj Evropi, naročito u vezi sa ratovima evropskih hrišćanskih sila protiv Turske krajem sedamnestog veka. Ovaj projekat je bio produžena ruka osmanskog duha u Evropi. Hrišćansko stanovništvo evropske Turske, na prvom mestu Stare Srbije i severnog dela današnje Makedonije, masovno se priključilo borbi evropskih sila, nakon opsade Beča 1683.godine, ne bi li potisnulo Turke iz Evrope. U znak odmazde, nakon poraza Hrišćanske koalicije 1690.godine, hrišćansko stanovništo je izloženo masovnom teroru. Tako je započeo proces osvajanja, koji je uključivao zločine nad hrišćanskim stanovništvom, pljačke, rušenje verskih hramova, nasilnu islamizaciju i druge oblike terora. Verovatno nije slučajno da je za mesto zasedanja Albanske lige izabran grad Prizren, odnosno varoš u Staroj Srbiji, koju su naseljavali Srbi i Albanci.

Albanska liga je stavila sebi zadatak da spreči osvajanje “albanske zemlje“ od susednih naroda, ali i insistiranje na islamu, što kasnije dovodi do insistiranja na etnički čistoj albanskoj državi. Takođe, Albanci su pod Turcima naseljavali grčke zemlje, posebno Epir: kako je jačao grčki oslobodilački pokret, Turska je koristila Albance da bi preko njih osigurala vladavinu nad što većim delom Epira i Tesalije. Na sličnim idejnim postavkama počivaju programi još dve Albanske lige: Pećke i Druge prizrenske lige. Očigledno, ideja Velike Albanije ima korene u dalekoj prošlosti, ali danas, kao i tada, ona je oruđe u rukama velikih svetskih sila, koje se služe njom da bi ostvarile svoje ciljeve, pa samim tim je jasno da se “moralni trijumf“ OVK sastoji u tome što su se kosmetskim Albancima u borbi za nezavisno Kosovo pridružili i sunarodnici iz Albanije.

Da Vas podsetimo:  DIJANA I GORAN SE IZ BEČA VRATILI U SELO NA KOSMETU: Sada pomažu starijima, a želja im je da ostanu na ognjištu!

No, možda baš zato je borbeni srpskih vojnika, kojih je bilo neuporedivo manje, bio na visokom nivou i granica je morala da bude odbranjena po svaku cenu: nije se radilo samo o odbrani državne granice, već o odbrani granice koja deli dve civilizacije, bila je to bitka za opstanak hrišćanskog sveta na Kosmetu i možda je baš zato počela na veliki pravoslavni praznik kada se obeležava stradanje Isusa Hrista, njegovo raspeće na krst i žrtva za spasenje.

Vojnici koji su se borili na Košarama nisu samo “pali borci“ i “ratni veterani“, nego hristoliki ratnici. Mnogi od njih su danas zaboravljeni, ostavljeni da trunu na društvenoj margini što govori o nama, ne i o njima. Dok drugi izmišljaju ono što nemaju, mi se lako odričemo onoga što imamo, što pripada samo nama. No, junaka sa Košara se ne treba sećati, zapravo, ne smemo doći u situaciju da ih se sećamo, jer bi to značilo da smo na dobrom putu da ih zaboravimo: o njima treba govoriti, tiho i stidljivo, svakog dana, jer je priča o njima mnogo složenija od one koja može stati u svega nekoliko rečenica i redova, naročito zato što je reč o junacima, a junaci ne umiru, oni samo odlaze da se ne bi vratili.

Mina Đuričić

vidovdan.org

2 KOMENTARA

  1. Mртва стража са Kошара
    (Стихови: Ненад Милкић; стихове рецитује: Миле Васиљевић)

    Лутајући светом земљом,
    где одавно нема мира,
    пратио сам уске стазе
    ловаца и пастира.

    Од људи сам склањао се,
    да зликовци ме не би чули,
    пут жеља доведе ме
    у ходочашће караули.

    Ал’ превари ме Божје време,
    мрак на путу ухвати ме,
    зграду свету ја угледах
    у сумраку, усред зиме.

    Љубим зидове рушевине,
    сузе не знам сада скрити,
    ја по мраку не смем назад,
    овде морам преноћити.

    Ватру палим од сувог лишћа,
    ту где беше спаваона,
    полусрушен зид заклања,
    не види се споља она.

    Покушавам да се згрејем,
    од студени док се склањам,
    ипак, не кајем се што сам дош’о,
    већ ноћима ја је сањам.

    Вук се зачу у даљини,
    и фијук ветра који дува,
    а ја сам у планини,
    не бојим се – Бог ме чува.

    Глуво доба, поноћ прође,
    тмина овде тајне крије,
    док цео свет спава, снива,
    тад се буде Проклетије.

    Оживе караула.
    Све утваре Бог да прости,
    на њима су униформе
    наше војске из прошлости.

    ,,Ко сте ви добри људи?,,
    гласом страх се мени ствара
    „Не бој се, ми смо стража,
    мртва стража са Кошара.“

    Тад угледах око себе
    свако својим путем иде,
    млади момци чедних лица
    као да ме и не виде.

    „Којим добром дође брате?“
    тргнух се на глас дечака,
    „овде ретко и дању сврате,
    а камоли усред мрака.“

    „Углавном су то шверцери
    што беже из Албаније,
    многи од њих што дођоше
    не напустише Проклетије.

    Али и њих је сад све ређе,
    због тога је овде тама,
    живи више не долазе,
    сад припада она нама.“

    „Видим наш си, нашег рода,
    како си стиг’о довде,
    Хајде реци сада нама,
    Што си дошао? Шта ћеш овде?“

    „Дошао сам“ – одговарам,
    а срце ми од страха бије,
    „да се Богу ја помолим
    на месту ваше погибије.“

    Тад утихну караула,
    у свом су послу стали,
    граничари тужних лица
    у мене су погледали.

    Уплаших се те тишине,
    уз кичму ми крену зима,
    као да сам и сам мртав,
    стрељан њиховим погледима.

    „Откуд знаш да смо мртви?“
    проговара тад утвара,
    па се смех заорио
    одјекујући са Кошара.

    „Шалим се. Знаш да јесмо.
    Свако од нас у смрти спава,
    али дрхтимо сваке ноћи,
    бојимо се заборава.“

    ,,Ето ја сам имао мајку,
    што је мене срећом звала,
    на пут често гледала је,
    мене није дочекала.

    И имао сам трудну жену,
    са њом сам снове снио,
    родила је мени сина,
    син ме није запамтио.“

    „Видиш ли оног тамо,
    сви му помреше кад су чули
    да су му горе у планини
    вукови тело растргнули.

    А јауке које чујеш,
    тај нам се вратит’ жели,
    њега су још живога,
    у ланцима к’о пса одвели.“

    „Не жали нико од нас
    што је свој живот дао,
    ја бих се опет, кад бих мог’о,
    за Србију жртвовао.

    Али не желим ћутати више
    о неправди што нас дави,
    ми смо српству све предали
    а српство нас заборави.“

    „Гробови су расути нам
    њих пазити нико неће,
    кад нас наши забораве
    ко ће за нас палити свеће.

    Само другови што су живи
    присете се током разговора
    о данима заједничким.

    Него брате сад’ ће зора,“
    „Хајде крећи, брзо иди,
    нек’ ти пут прође у срећи,
    о нама пиши, причај,
    ал’ више се не окрећи.

    Не долази, не тражи нас,
    легенда се речју ствара,
    Србију поздрави нам
    од мртве страже са Кошара.“

    Пробудих се сав у зноју
    од ватре тек дим оста,
    присетих се прошле ноћи,
    нека им је земља проста.

    Палим свећу, Бога молим,
    сузно око наду тражи,
    ја вас нећу заборавити,
    завет дајем мртвој стражи.
    Слава палим херојима Кошара!“

    https://www.youtube.com/watch?v=CKnW5-eOtqk#t=32
    ХРИСТОС ВАСКРСАВА – ВАИСТИНУ ВАСКРСАВА!
    А са Христом и дух Кошара васкрсава!!!

    Драган Славнић

  2. Lepo receno.,,o njima treba govoriti, tiho i stidljivo, svakog dana, jer je priča o njima mnogo složenija od one koja može stati u svega nekoliko rečenica i redova, naročito zato što je reč o junacima, a junaci ne umiru, oni samo odlaze da se ne bi vratili.,, Ja bih dodao- i ako treba bice jos junaka …jer ima zasta se boriti.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime