Bitke našeg naroda protiv virusa nekada i sada

0
556
Foto: printscreen

Ne tako retko i ne tako davno naš narod je bio pogađan brojnim strašnim i ubogim bolestima koje su pristizale u najgorim trenucima u toku velikih ratova, i kao takva veoma brzo prerastavala u ogromne epidemije sa stotinama mrtvih od onih najstarijih do onih najmlađih. Bitku koju je Srbin tada vodio nije se odvojila u prodavnici za kilogram više lične zalihe brašna ili toalet papira, već u nečovečanskim uslovima života u rovovima i improvizovanim bolnicama i to pre svega zajedničkim snagama svako za svakoga i protiv neprijatelja koji je napadao oružjem i protiv neprijatelja koji je napadao virusima i bakterijama. Prvo se mislilo kako pomoći drugome pa onda kako spasiti sebe jer se znalo da je to jedina formula za egzistenciju čitavog naroda jer da nije bilo tako ne bi bilo ni nas danas. Ratni hirurg Dr Arijus van Tinhoven fenomenalno je sve ovo dočarao u svom dnevniku koji nam je danas lekcija vrednija od svake škole. Čini se da tada izbora nije ni bilo, osim onog jednog, a to je kako pomoći drugome. Hrabri momci i devojke stajali su u redovima kako bi se prijavili za dobrovoljce i što pre bili raspoređeni na najopasniji teren kako bi pomogli svojoj srpskoj braći i sestrama. Sa ponosom u srcu ćemo se ovom prilikom prisetiti i zahvaliti svima njima, koji su većinom i dali svoje živote kako bi spasili tuđe, počevši od Nadežde Petrović, Bete Vukanović, Vele Nigrinove, Katarine Milovuk, Mage Magazinović, Drage Ljočić, Natalije Cvetković, Delfe Ivanić, Mirke Grujić…

„Počeli su da pristižu ranjenici, u velikim transportima koji su najčešće stizali uveče i noću jednom čak osam stotina istovremeno. Najpre su ih spuštali na seno u velikim magacinima, sirote ljude, neke na umoru, druge već mrtve, sabijene na gomile, jadno, kao stoku. Zatim su ih raspoređivali u razne bolnice i ambulante; bolesne odvojeno, ranjene prema vrsti povreda, koliko je to bilo moguće. Tri sanitetska voza neprestano su razvozila one koji su uopšte bili u stanju da se transportuju. A sa novom godinom nad ovu napaćenu zemlju nadvila se nova nesreća. Broj obolelih od tifusa u Valjevu rastao je sve više. Peta kasarna, smeštena malo izvan grada na lepom brežuljku na kome su ranije smeštani interni bolesnici, vojnici koji su patili od reume, od zapaljenja pluća, ili dizenterije, morala je u potpunosti da bude preuređena za tifusare. I pegavac je počeo da odnosi svoje žrtve. Zbog pravilnog sagledavanja uzroka i posledica moramo malo da se vratimo unazad. Pre velikog upada Austrijanaca u novembru zdravstveno stanje čitavog srpskog naroda, a i njegove vojske, bilo je odlično. Doduše, već u avgustu i septembru jedan deo ljudi sa severozapada propatio je zbog austrijske invazije, i tada ih je već dosta izbeglo u slobodno Valjevo, ali je gradska uprava u priličnoj meri mogla da privremeno pomogne tim izbeglicama koje ništa nisu posedovale sem onog što su ponele sa sobom. Međutim, u novembru su austrijske trupe izvršile proboj i srpska vojska je morala da napusti Valjevo i mnoga druga mesta. Time je čemerna povorka građana koji su bežali ispred vojske postajala sve veća i veća, a putevi koje su morali da pređu postajali su beskrajno dugi. Izgladneli mučenici kretali su se danonoćno i padali su od iscrpljenosti. Koliko je samo dece umrlo na ovoj golgoti. Roditelji bi iskopali malu raku i krstom od grančica označili grob svog ljubimčeta.⁣

Da Vas podsetimo:  Zaboravljeni Srbin-čuvar Dubrovnika

Video sam stotine i stotine takvih jednostavnih krstova od grančica, toliko mnogobrojnih optužbi protiv užasa rata. Nikoga, dakle, neće čuditi što je trpelo zdravstveno stanje tih hordi jadnih izbeglica. Trbušni tifus i febris recurrens neumitno su izbijali među ovim sirotim svetom bez predaha gonjenim tamo-amo.“⁣

Izvor: Nacionalist.rs

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime