Božić

Radost i suze

1
2051

13174973104f0880684ab40878723310_640x425Draga braćo, dok iščekujemo najradosniji hrišćanski praznik, moramo telesno i duhovno da se za to i pripremimo. Dok se trudimo da to učinimo na dostojanstven način i Bogougodno, ne smemo zaboraviti na našu braću koja ovaj najradosniji hrišćanski praznik pored vere, sreće i ljubavi u srcu dočekuju i ispunjeni zebnjom zbog neizvesne sutrašnjice. Moramo im svojim molitvama, verom i ljubavlju uliti nadu da okupirane srpske teritorije neće ostati to i doveka. Moramo im jasno staviti do znanja da u toj borbi nisu sami, da je Srbija njihova Majka a da su svetosavci njeni vojnici. To možemo učiniti samo iskrenom verom, istrajnošću i požrtvovanjem.

Božićni post je možda prvi ispit naše spremnosti na samoodricanje i samopožrtvovanje. Post nam pomaže da se očistimo pokajanjem, molitvom i samim postom. Da bi se dalje kroz život kretali čiste duše, srca i tela. Samo tako očišćeni imaćemo dovoljno hrabrosti, donositi ispravne odluke, smelije se suprostavljati nepravdi. Samo srcem ispunjenim verom ćemo i pobeđivati. Takvi ćemo biti spremni da svojoj braći koje ispunjava zebnja dokažemo da nisu sami, da se danas zajedno sa njima molimo ali da smo isto tako spremni da se sutra sa njima rame uz rame za slobodu borimo. Dokazaćemo da smo sposobni da se izborimo za slobodu svakog srpskog čeda, za pravo na osmeh i ljubav svakog srpskog deteta. Nikad više da ne moraju svojim nevinim očima da gledaju nepravde.

Svako novo jutro donosi novu borbu. Onog trenutka kada se čovek probudi mora biti svestan da se probudio u džungli. U jednoj ogromnoj prašumi zapada prepunoj nepravde, gde postoje samo lovci i njihov plen. Gde lovci imaju sva prava i sredstva a lovini su vezane i ruke i noge. Uloge lovca dodeljene su zapadu a pravoslavnim dušama dodeljena je uloga plena. Dok god budemo dozvoljavali da budemo lovina moraćemo da se sklanjamo, krijemo, bežimo, strahujemo, da tako vezani pokušavamo da trčimo u nadi da ćemo se spasti.

Da bi preživeli tako vezani, opet moramo da budemo brži od najbržeg lovca. Pitanje je ipak samo vremena dokle ćemo izdržati tako vezani. Upitajmo se zato zašto bi to činili? Ako smo vezani brži od najbržeg lovca, ako uspevamo da preživimo i pored svih muka i nepravdi – ne pokazuje li to i da smo jači, bolji, kvalitetniji od tih zverova? Zašto bi onda svako novo jutro dočekivali sa strepnjom? Zašto se tim zapadnim hijenama ne bi suprostavili? Razlika između toga da li ćemo biti lovci ili ulov je samo u odluci. Sa malo više hrabrosti, upornosti, ljubavi, vere uloge mogu da se izmene.

„Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast i mnogo ih je koji njime idu. O kako su uska vrata i tesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze!“

Matej 7:13,14

Moramo sa verom u srcu hrabro krenuti putem kojim smo uvek hodali. Nikad više neprijatelju da ne dozvolimo da nam oduzima veru, sreću, ljubav, radost. Nikad više da u nevinim očima dece ne vidimo strah, strepnju, suze. Ne smemo dozvoliti nikad više da nam radost Hristovog rođenja zameni tuga. Nije zapadu ništa sveto, pa ni rođenje Hrista, pokazali su to mnogo puta. Govore nam stalno o razumevanju, toleranciji, jednakosti – ali kad su oni u pitanju to ipak ostaju samo reči. Na delima se pokazuju sasvim drugačiji. Pokazuju mržnju i podršku za uništenje onih koji nisu kao oni duše predali zlu. Onih koji se nisu odrekli svoje vere, nisu izdali pravoslavlje, nisu menjali tradiciju, običaje, kalendare.

Da Vas podsetimo:  Srbija je učinila krupnu političku grešku pridružujući se Krimskoj platformi

Kako inače shvatiti nemo posmatranje UN i takozvane Međunarodne zajednice na izvođenje genocida nad Srbima? Kako drugačije tumačiti da su u zoni zaštite i kontrole UN Orić i njegove jedinice vršile zločine? Kako Srbi da zaborave 7. Januar 1993? Dok su stanovnici sela Kravica nadomak Bratunca te 1993 god. napuštali crkvu nakon Božićne službe napale su ih snage Nasera Orića. Spaljeno je tada 690 kuća i pomoćnih objekata, crkva je sravnjena sa zemljom, groblja uništena, grobovi prekopani. Seoska straža je pokušala da brani odstupnicu za oko 1000 stanovnika sela Kravica ali i okolnih sela Šiljković, Ježištica, Banjevići…

Rezultat odbrane je nažalost bio 49 poginulih Srba. Međutim nisu ubijeni samo stražari koji su pokušavali da odbrane nevino stanovništvo. Ubijani su i starci i deca. Među žrtvama su se našli: Risto Popović 73 godine, Vladimir Stojanović 78 godina, Mara Božić 84 godine… Da Srbi nikad ne zaborave sa kakvim zlom se bore demoni su se dodatno potrudili, ostavljajući iza sebe beživotna tela četvorogodišnjeg Vladimira Gajića i jedanaestogodišnjeg Slobodana Stojanovića. Slobodanovo telo je pronađeno bez 6 izbijenih zuba u gornjoj vilici, sa rukama odsečenim do lakata i stomakom rasporenim u obliku krsta. Takav je Božić pod zaštitom „civilizovane“ i „demokratske“ Međunarodne zajednice.

To je bio samo jedan u nizu Božića koje su se zlotvori potrudili da nam obeleže njihovim potpisom. Ali nisu Srbi zaboravili ni 1942. Na području tada okupirane Bačke Mađari su počevši od Božića u narednih 30 dana izveli masovne likvidacije Srba želeći da se oslobode „nepoželjnih“ svetosavaca. Novosadska racija tada je odnela između 3.000 i 4.000 nevinih i dobila epitet najvećeg pokolja na području Vojvodine u Drugom svetskom ratu. Sada su sve te fašističke zemlje deo „civilizovane“ EU i članice neke nove vojne alijanse.

Nekako u isto vreme 7. januara 1942. u Pridvorcima opštini Gacko u Istočnoj Hercegovini nad Srbima je izvršen još jedan pokolj. Tamo su ustaše zajedno sa muslimanima iz susednih sela pobili kompletno srpsko stanovništvo među kojima su naravno bili i starci, žene, deca. Ni pokolj 180 meštana Pridvorice dirigovano od strane ustaša nije izazvalo osudu njihovih učitelja iz Vatikana. Zverstva su i ovde činjena po već ustaljenoj režiji: macolama, vešalima, bajonetima, žicom… Jedan deo meštana ubijen je tako što je zatvoren u štale i zapaljen. Baš onako kako Vatikanske sluge zamišljaju pravoslavni Božić.

Pokolj u Pridvorici

Ima jedna davna priča te mi muči dušu ovu,
A sjeni me mučenika mnogo ljeta evo zovu:
O, pjesniče nevoljniče piši pjesmu, gusle kiti,
Tako ćeš se našem prahu za dovijek odužiti!

A ja onda obuvače popritegoh oko noga,
Pa otidoh ne bil živa našo koga,
O pokolju boračkome da mi nešto kaže više,
I da vidim o zlu tome šta u ljudskoj duši piše!

Nađoh starca, samoranog, punog bola, punog sjete,
S ožiljcima neprebolnim sa vrh glave do na pete.
Na štap glavu naslonio, pa niz obraz suze lije,
A kod starog čeljadeta to je viđet najbolnije!

Pa kroz suze progovara, pričaću ti moj sokole,
No me rane neprebolne srpskog roda mnogo bole.
Zaratio Hitler bješe robi pali zemlje naše,
A uz anj se pridvoriše domobrani i ustaše.

Krv se srpska Herceg-zemljom nikad tako lila nije,
Ni za punih pet stoljeća dok vladahu Osmanlije,
Zima došla snijeg pao, ima skoro do ramena,
Reklo bi se da u Borču žive duše više nema!

Ni kuće se ne viđahu, nit ispred njih čeljadeta,
Nit se moga kud kročiti od mećave i nameta.
Pa na Badnje veče sveto, strah me neki obuzima,
Srce mi se od zla nekog stade ledit u grudima.

Da Vas podsetimo:  Bosanci, Bošnjani, Bošnjaci bili su — Srbi

Nijemo sam posmatrao kako kuću slamom kite,
Kako kroz nju siplju zrna žitarice plemenite.
Đed Nikola vatru loži, ona gori i pucketa,
Pa korakom staračkijem za Badnjakom Badnjak sreta,

Kraj ikone bješe stavljen žitni laganj i javnište,
Majka ribu za večeru okretaše na ognjište,
S bratom sam je u Neretvi bio ulovio dosti,
Badnji dan se od postanka u narodu srpskom posti.

Na sred stola bardak stoji nasut vina,
Otac ga je doćerao za Božića od Divina.
Kad se Bogu pomolismo, đed nazdravi svim od reda,
Popi vina pa ga prvom s desnu strane svoje preda.

Još se sjećam te zdravice, i kandila i svijeće,
Koju nikad niko više upaliti tamo neće.
Kada večeru večerasmo na poso se majka dala,
A onda je na vratima ljudska ruka zakucala.

To komšije i rođaci bjehu došli da sijele
I da puste zadnje želje svi zajedno podijele.
Prsten igru zaturiše, onda gusle uze neko,
Pa zapjeva kad je Miloš turskog cara posijeko.

Bješe vino bratska srca ugrijalo svojom moći,
I u pjesmi uživasmo taman neđe do ponoći.
Šta je nakon toga bilo nesjećam se ništa više,
Osim kad no veselicu da se kuva nastaviše.

Jer me mladog san osvoji, Bože mili tog udesa,
Pred oči mi razmaklo se sve bijaše do nebesa,
Vidio sam i Neretvu, krvava se Borčom valja,
A oko nje čujem udar gvozdenoga tupog malja.

Pokušo sam razabrati ko ga diže i na koga,
Ma u jadu tom nijesam baš nikako viđet moga,
Đevojka se pojavila, neznam ni sad ko je bila,
Feredža joj lice bješe od očiju mojih skrila.

Ja dijete ko dijete ma razumih šta mi reče,
Ovo vam je nesrećniče zadnje vaše Badnje veče.
Ovo što ti rekoh sad života se vaših tiče,
Zar ne vidiš u crkvu vam i minaret eno niče,

Izniknuće u visine đe planine orla kriju,
A pod njime slaviće se dan napada na Rusiju.
Stradaće ti oba brata, đed i baba, otac, majka,
Njihova će krv ugasit ovaj oganj od Badnjaka.

Probudih se pa se pitam, šta li sam to noćas snio,
Pa se nadam da ko me je san krvavi prevario,
Kamo sreće da je tako, no da vidiš grdnih jada,
Uskoro će Herceg-zemlja od ustaša da postrada.

Šipovica strada prva, etnički je čista sade,
Trides Vera posjekli su krvoloci na komade,
Na red dođe Pridvorica neđe ispra same zore,
Navališe polaznici na vrata i prozore.

Po kućama upadaju kao vuci u torove,
Oko ljudskih šaka vežu čelik žicu u čvorove,
Pritežu je objeručke krvožednu dušu gale,
Da bi prije pridvoričke žuljne ruke malaksale.

Dok su ocu mome svezali smrznut konop oko vrata,
Stric je nožem iznenada usmrtio dva dželata,
Svezane ih obojicu izvedoše preko praga,
Rad osvete na sred kuće ubiše mi brata Draga.

Starijega u hodniku svojom rukom satnik ubi,
Vidio sam toga časa majku kako svijest gubi.
Ja se od zla skamenio pa me krvnik prođe tako,
Na polju je u mukama ko dijete neko plako,

I molio i preklinjo: nemojte nam đecu klati,
Sve bogatsvo koje imam za život ću njihov dati!

A drugi ga glas šutkaše pred molbom sad đeda moga:
Kolji rđo nevaljala, očinskog ti oca tvoga.
Polagano pobratime, ispred kuće, neko reče,
Tek od skora počeo je da ustaški vakat teče.

Da Vas podsetimo:  O Njegošu, britanskom arheologu i KiM

A ti što mi nudiš blago, da mi daješ Misir cio,
Života ti nijednoga jutros ne bi oprostio,
Šta je srebro, šta je zlato, kada Srbina treba klati,
Šta je džihad Nikola je još odavno moro znati.

Kao Božur Adžić što je sinovskog će jesti mesa,
A njihov će vapaj tada na sedma se čut nebesa,
Će pregambel moj caruje i o ovom dobru radi,
Čuj Nikola Gojkoviću pobratim te iznenadi,

I ovoga ko i onog protekloga svjetskog rata,
Samo što si u nebratu revnovao na zor brata,
Za to će se kuća tvoja ovčarnikom mojim zvati,
Ja ću u njoj ako bog da svoje ovce zatvarati.

Ja sam dolje u potoku Bojanine probo sise,
I provuko pletenice da kroza nj tako vise,
Onda sam je razapeo ko što je Pilat Hrista,
Da se tako obnažena na Božićnom jutru blista.

No ga u to presiječe i komanda obamete,
Pripremite sada malje ostavite bajonete,
Vrijeme je da oružje oprobamo sad i ovo,
Ante ga je u Zagrebu za genocid srpski kovo.

Od tupijeh udaraca još sam čuo goru jeku,
Tri đevojke utekle su i skočile u rijeke.
Otac i stric posrnuše, krv im vrela lice smoči,
A Nikoli mome đedu izvadiše nožem oči.

Onda su ih nanizali kao đerdan na tetivu,
Da bi Borač tijem darom poglavnika svog darivo.
Moju strinu rasporiše da porođaj lakši ima,
A dijete isjekoše i baciše paščadima.

I od toga prizora se svijest moja i sad muti,
Čini mi se od života dušu će mi otkinuti,
Adžiću su Mirku bili bodljikavim krajem žice,
Zavezali čvor krvavi od mošanja za vilice.

I tako mu svezanome izvadiše oba oka,
A onda je na red došlo preko trides i pet Skoka,
U štalu ih zatvoriše Bože jedan grdno loma,
I propasti čuvenoga i poštenog ovog doma.

Kuću su mi preoteli šta od toga ima gore,
Imanje mi moj dušmanin od čedrdes druge ore,
Evo ova suza moja od svake je suze jača,
Odavno se prelijeva pro srpskoga zida plača.

Pridvorica nije jedna, da je Bog do taman tako,
Naš bi narod ovu ranu prebolio i nekako.
No primjera ima takvih na stotine i još više,
Koje pamti srpski narod, ej, u svojoj duši piše

Obrad Govedarica

Ako se neko pita kako su mogli, zašto su izabrali baš te Božićne dane, mora da zna da zlu nikad nije dovoljno zla. Moramo biti svesni da zlo ne može biti srećno dok nema u čemu da se ogleda. A satansko lice zla tek pred ogledalom svetinje može u punom svetlu videti svoj demonski izraz do kraja. Nije zato sigurno slučajnost skrnavljenje trenutka najveće hrišćanske sreće i ljubavi koje pravoslavna duša oseća na Božić.

Uspevši da nam poremete osećaj sreće, ljubavi, demoni pokušavaju da nam poljuljaju veru, pokušavaju da nas odvoje od duše. To pokušavaju jer ne poznaju ili nisu dovoljno čitali o svetosavskoj duši. Da su pokušali malo više da pročitaju o srpskoj duši sigurno bi shvatili da je to nemoguće. Naišli bi sigurno na reči Vasilije Vukotić, one bi govorile same za sebe. Možda je danas vreme da ih sve podsetimo na ono što je rekla ćerka serdar Janka Vukotića nakon Mojkovačke bitke, koja se odigrala na Božić 1915:

„Da nije bilo krvavog Božića na Mojkovcu ne bi bilo ni Vaskrsa na Kajmakčalanu.”

Nenad Blagojević

Fond strateške kulture

1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime