Branimir, Zorica, Goran, Enver, Milena, Marko, Aleksandar, Sunčica…to su imena dece koja su ubijena i stradala u Vukovaru i Istočnoj Slavoniji tokom 1991-1992. To su imena koja svi trebamo pamtiti i pominjati kako se zlo više nikome i nikada ne bi ponovilo. Njih 33-oje nikada nije stiglo da odraste, ostali su zauvek deca! Oni danas žive isključivo u sećanjima svojih roditelja i najbližih srodnika..na njih podsećaju izbledele fotografije, (vrlo) retki novinarski tekstovi i one najlepše, bezbrižne uspomene.
Neispisane sveske, nepročitanje knjige i nepopunjene đačke knjižice ostale su iza ovih mališana koji su voljom nekih bezumnika postali žrtve zločinačke politike a nečiji hir za „čistom državom“ su platili vlastitim životima. Među ubijenom decom su i Srbi, i Mađari, Rusini, Bošnjaci..i pravoslavci, i katolici i muslimani…najmlađe je imalo samo godinu ipo dana kada je ubijeno sa svojim roditeljima. Deca su ubijana streljanjem, sekirom, automatskim oružjem ili prilikom granatiranja srpskih naselja. Ovi zločini su jedina tekovina režima Franje Tuđmana, čoveka koji je Jugoslaviju i njene narode odveo u ponor, smrt, i razaranje..
Ova deca su nepriznate žrtve u današnjoj Republici Hrvatskoj. Njihova patnja se već dugi niz kontinuirano negira i opravdava, njihove žrtve se ne broje i ne računaju. Zato je važno spominjati ih, ukazivati na sav besmisao vojnih sukoba i na ratne strahote koje se tako često prizivaju u poslednje vreme od različitih ratnih huškača i foteljaša.
U noći između 17. i 18. februara 1992. godine u slavonskom selu Cerna, na putu između gradića Vinkovci i Županja, pripadnici hrvatske vojske: Tomislav Madi, Mario Jurić, Zoran Poštić, Davor Lazić i Mijo Starčević upali su dom srpske porodice Olujić i počinili strašan masakr. Ubijeni su Radomir Olujić, njegova supruga Anica (Hrvatica po nacionalnosti) i njihovo dvoje dece – Milena (16) i Marko (12). Milena Olujić je bila drugi razred gimnazije, a Marko Olujić učenik 6. razreda osnovne škole. U nedužnu decu i njihove roditelje, zločinci su ispalili 40 hitaca iz vatrenog oružja!
Na radnom stolu u dnevnom boravku policija je pronašla svesku u koju je Milena napisala svoj poslednji školski zadatak, samo nekoliko sati pre nego što će biti ubijena. U radu je pisala kako “ponekad lutamo i ne znamo gdje ćemo stići”, kako su razočaranja u životu česta i da je i sama imala dosta takvih trenutaka. O sebi je napisala da nije pesimista i da pokušava na svet gledati lepšim očima iako je imala “dosta tužnih trenutaka”. – U ljude još uvijek vjerujem iako i to zna biti velika iluzija i ljudi znaju biti zli, ali vjeru još nisam izgubila i to mi je drago”, piše pri kraju poslednjeg rada, a u zadnjoj rečenici kaže kako je ljubav i razumevanje najvažnije i treba “čvrsto biti na zemlji i ne pokolebati se pred ničim. – zapisala je ove reči Milena u noći pre nego što će biti ubijena.
- Radoslav Pavić (25) – sin ubijene Savke
- Velimir Trajković – suprug preživele Milice
- Nada Pavlović (41)
- Zorica Pavlović (15) – Nadina ćerka
- Zoran Pavlović (17) – Nadin sin
- Milojka Pavlović (67) – Nadina majka
- Tošo Tošković (41) – Nadin nevenčani suprug
- Milan Travaš (47) – komšija porodice Pavlović
Za Mirkovce se često kaže da su jedno od najtužnijih sela u Istočnoj Slavoniji a upravo zbog tragične sudbine koju je ovo mesto doživelo tokom rata. U periodu 1991-92 u Mirkovcima je ubijeno 40 meštana srpske nacionalnosti. To su sve uglavnom bili civili – žene, stari i nemoćni, ljudi koji nisu imali nikakve veze sa oružjem ili ratnim sukobima. U jednom od takvih napada hrvatske vojske na ovo selo 17. septembra 1991. ubijeno je troje civila. Domaćica Ljubica Savić (40) ubijena je na kućnom pragu a slična sudbina je zadesila i staricu Mariju Grubić, koja je u trenutku ubistva imala 65 godina. Napadači nisu poštedeli ni život devojčice Branislave Golubovac. Imala je nepunih 15 godina kada je okrutno ugašen njen mladi život…pred Branislavom je bio život, imala je hiljade snova i želja koje je nameravala da ostvari. Kao i svako dete, i ona je silno želela da se ratni užasi što pre zaustave a skrivanja po podrumima da budu zamenjena igrom, druženjem i šetnjama po parkovima…nažalost, zločinci joj to nisu dozvolili. Ubijena je na mučki i podmukao način a za počinjeni zločin do danas niko nije odgovarao.
Enveru Kuduzoviću su u septembru 1992. ubijena dva sina – Mićo (18) i Akif (17). Enver Kuduzović je od malena učio svoju decu da vole i poštuju zemlju u kojoj su se rodili, da ljude nikada ne procenjuju po tome da li su Srbi, Bošnjaci ili Hrvati već da jednako uvažavaju svakog čoveka. Od malih nogu roditelji su učili Akifa i Miću najvećim ljudskim vrednostima trudeći se da od njih naprave poštene i dobre ljude. Voleli su Kuduzovići Jugoslaviju i svu njenu kulturnu, etničku i versku raznolikost, voleli su sve njene lepote a svoje otadžbine se nisu odrekli ni u najtežim danima rata. Svojom hrabrošću i borbenošću ovi mladi ljudi su upisali svoja imena u istoriju i legendu. Ostavili su nam u amanet svoju ljubav prema otadžbini, da pamtimo i učimo šta znači žrtvovati se za odbranu svoje zemlje, svog ognjišta, svoje porodice…zadužili su nas da sa pijetetom i poštovanjem spominjemo njihova imena i junačka dela i da na njihovom primeru učimo i vaspitavamo sve buduće generacije.
U Osijeku je juna 1992. hrvatski vojnik ubio devetogodišnju Silvija Selmani, a u mestu Silaš u septembru 1991. hrvatska granata je prekinula život mađarskog dečaka Šandora Bečkeja koji je imao samo 17 godina.
Ime Sunčice Stojnev, mlade medicinske sestre, ostaće večno upisano zlatnim slovima u istoriji srpskog naroda jer je ova mlada devojka svojim nadljudskim delima, a naročito svojom humanošću i požrtvovanošću otišla u legendu. Dok su njene vršnjakinje uživale po kafićima i diskotekama, Sunčica je nesebično pomagala ranjenicima, pružala prvu pomoć bolesnima i to pod kišom granata i snajpera. Neumorno je ova devojčica radila na terenu i po improvizovanim bolnicama, pružajući pomoć svakome kome je ona bila neophodna!
Provodila je dane i noći radeći, vrlo malo je spavala i uvek je bila spremna za rad i akciju zajedno sa svojom majkom a sve sa jednim ciljem – da pomognu i spasu što više života. – Ja sam Sunčica Stojnev rođena 1975. a u Vukovaru sam od 24. oktobra 91. Bila sam u sanitetu kao medicinska sestra, bili su neki ranjeni tri metka u nozi, ranjeni u nezgodno mesto, nema pola ruke, nema prst, nema nogu..to je bilo užasno, neki su mi umirali na rukama. Poginuo mi je najbolji drug Joja, mislim bilo je strašno..poginuo nam je jedan najbolji drug, bar meni..Mićo Oreščanin, on je odavde iz Vukovara, pogodio ga je snajper u pluća..Miću je snajper pokosio, četiri metka je imao ovako..to je bilo užasno kada su ih doneli mrtve, morali smo da prekrijemo leševe da ih Hrvati ne bi našli, jer oni i mrtva tela kada nađu oni iseku da ne bi mogli da ga skupimo, šta ja znam.. – rekla je ova hrabra heroina u belom, u izjavi koju su zabeležile tv kamere te ratne 1991. – Nikada nisam razmišljala o smrti dok nisam mogla jednom da poginem od snajpera, drugi put od bombe..tad nisam osećala ništa ali posle pet minuta sam shvatila šta znači život, šta znače sekunde života.. – govorila je Sunčica o neverovatnim iskušenjima kroz koje je prolazila dok je vršila svoju svetu dužnost. Borila se hrabro, jedinim oružjem koje je imala – voljom, snagom, ljubavlju prema otadžbini i torbom za prvu pomoć od koje se nije razdvajala. Njeno detinjstvo, njenu mladost i nadljudsku dobrotu prekinuli su 25. avgusta 1992. zli ljudi okovani mržnjom prema svemu što je srpsko. Poginula je u Marincima u 17-oj godini života verovatno dok se spremala da pruži pomoć nekome kome je ona bila neophodna.
U Vukovaru su na svirep i okrutan način 28. septembra 1991. ubijena dva dečaka – Borislav Knežević (13) i Momčilo Savić (17). Krivi samo zato što su Srbi i pravoslavci. Trogodišnji Nikola Jović ubijen je 15. januara 1994. u 23:55 u Vinkovcima tokom terorističkog napada hrvatskih odmetnika. Oni su bacili eksplozivnu napravu na kuću Branka Petkovića, koja se nalazila u ulici Splitska 39A, u centru Vinkovaca. Trogodišnji dečak Nikola Jović je tom prilikom smrtno stradao na licu mesta, njegov otac Goran (34) je teško ranjen, a majka Jelena je lakše povređena. Njegov vršnjak trogodišnji Aleksandar Jagodić, rodom iz Bača, smrtno je stradao u junu 1992. u Vukovaru od ekpslozije mine koju su postavili zli ljudi. Dalibor Balog (17) ubijen je rafalnom paljbom 30. novembra 1991. zajedno sa još sedam meštana civila u Torjancima prilikom napada hrvatskih divezantskih jedinica na ovo malo selo.
Imena prekratko dozivana, prazna mesta u školskim klupama….to su rane koje nikada ne mogu zaceliti jer deca su uvek najveća radost života, očeva i majki, baka i deka, škola, sela, gradskih kvartova, naroda. Njihovi bezbrižni osmesi i igra, pa čak i vika i plakanje, oduvek su odraslima bili živi svedok da život ima smisla, da će jednom i ova deca postati profesori, sportisti, građevinski radnici, vaspitačice, učiteljice, majke, očevi…U Srbiji već dugo kolaju razne inicijative da se podigne spomen obeležje u znak sećanja na stotine ubijene dece na području Slavonije, Korduna, Like, Dalmacije, Ravnih Kotara, Banije, Posavine, Hercegovine..a da se 1. maj kao početak zločinačke akcije „Bljesak“ proglasi Danom sećanja na najmlađe stradalnike. Međutim, još uvek se nije započelo sa realizacijom iste ali nadamo se da hoće..
Tužni popis ubijene dece:
Goran Čečavac …godinu dana i deset meseci…
Zorica Pavlović …petnaest godina….
Branimir Milošević …deset godina….
Zoran Pavlović …sedamnaest godina…
Aleksandar Jagodić …tri godine….
Branislava Golubovac …petnaest godina…
Borislav Knežević …trinaest godina….
Rajko Mičković …sedamnaest godina….
Sunčica Stojnev …sedamnaest godina….
Silvija Selmani ….devet godina….
Aleksandar Kovač …šesnaest godina….
Dalibor Balog …sedamnaest godina…
Nikola Jović …….tri godine…
Akif Kuduzović ….sedamnaest godina…
Mićo Kuduzović ….osamnaest godina…
Milena Olujić ….šesnaest godina…
Marko Olujić ….trinaest godina…
Šandor Bečkei ….sedamnaest godina…
Pero Milanković ….sedamnaest godina…
Ibrahim Kerić ….osamnaest godina…
Zlatan Savić ….sedamnaest godina…
Marijančo Talevski…šesnaest godina…
Momčilo Savić …sedamnaest godina…
Dragan Mijatović ….sedamnaest godina…
Boris Vaselek …….pet godina……..
Dragan Mijatović ….sedamnaest godina…
Nedžad Mujčinović ..sedamnaest godina…
Dejan Petković …..sedamnaest godina….
Dario ……. dvanaest godina…..
Tomas ……četrnaest godina….
Mihalj Kudlik ….sedamnaest godina….
Blagoje Đoković ….osamnaest godina…
Bojan Aleksić ….sedamnaest godina…
Izvor: Moja Posavina
Vukovar je bio tipican JUGOSLOVENSKI grad
U njemu su ziveli izmesani Srbi, Hrvati i drugi u miru i slozi.
Beograd i Zagreb su rusili Jugoslaviju ; taj cilj se najbrze realizovao rusenjem Vukovara (kasnije Sarajeva) i naravno, brojnim zrtvama. I Beogradu i Zagrebu su trebale ZRTVE. Puno zrtava !
U ovom clanku pominju se samo srpske zrtve. Hrvatska je puna clanaka u kojima se pominju samo hrvatske zrtve.
Evo clanka o Vukovaru koga je pisao jedan novinar-ocevidac 1991 godine :
https://www.lupiga.com/vijesti/iz-ratnog-vukovara-zvat-ce-ga-hrvatskim-staljingradom-i-srpskim-galipoljem-bio-je-medjutim-vukovar-bio-je-grad
Čist prohrvatski tekst sa ciljem da opravda Tuđmanov zločinački pohod i masovne zločine nad Srbima. Žao mi je što sam poverovao da ću nešto pametno pročitati ! Kao Vukovarac koji je proteran u julu 1991. a koji se vratio 19.11.1991 u svoj grad mogu da kažem da smo zatekli tamo strasne uzase…Svako od Hrvata ko je hteo mogao da ostane u Vukovaru, preko 1000 ih je ostalo do 1997,98…a nas su puskama proterali jos u maju i junu 1991. Taj Dezulovic ne rece da su u bolnici i okolini nadjeni lesevi masakriranih Srba, Konstantina Lukica, Vezmara, Jove Markova, Urosa Neducica, Nade Sladojevic, Ilinke i Milosava Bulajica, Gene i Ilije Vukovica..svi su oni streljani i poklani 16.-18. novembra, porodice su svedocile, ubicama je i sudjeno u Beogradu. Da ne pricam o poklanoj deci iz porodica Cecavac, Pavlovic, Milosevic koje je Dezulovic spomenuo „nasli su petoro dece“ ne bili citaoci pomislili da su stradala u granatiranju a ustvari su poklana…nisam zadovoljan.
Mislim na tekst Borisa Dezulovica, njime nisam zadovoljan a ovim tekstom o poginuloj deci sam veoma zadovoljan jer je to prvi tekst o nasim zrtvama i prava istina, hvala Korenima. Budimo se polako iz sna!
Ti tatice zvucis kao ujkica, mozda se sledeci put potpises Ujko.
Zasto mislis da nas interesuju hrvatski peraci mozgova. Konstantno pokusavate svako svoje zlo nametnuti srpskom narodu, kad pisete o zrtvama onda napisite da su to srpski civili, deca, zene. Vojska je tad bila zajednicka, jugosovenska, titova, secas li se tatice, vojska se klela u tita umesto ikone drzali su titove slike na zidu, nije to bila vojska cica Draze niti kralja Karadjordjevica (onog koji vas je amnestirao 1918).
JNA nije bila srpska kako konstantno piseti vi i vasa braca po mrznji prema svemu srpskom, slovenci.
Clanak je totalna prpaganda hrvatskog nacionalizma i osporavanje genocida nad srpskim narodom. Vukovar je bio nasrpskiji grad u tom delu Jugoslavije isro kao i Knin. Pa ko vam je gradio beli Zagreb? Cirilicno pismo i srpski jezik u Zagrebu se koristio tokom austrougarske vladavine u tom delu balkana. Nista vi tatice ne znate o proslosti, istoriji, istini, pravdi. Prosvetli novinare na tom tvom sajtu LUPIGA.COM, lupis i ostanes ziv.
Ja imam postovanje do svih nevinih zrtava i ne omalovazavam nikog niti osporavam pravo na drzavu hrvatskog naroda ali, budite jednom u zivotu iskreni, bar prema sebi.