Bregzit i srpska demokratija

0
891

i3Šta god mislili o britanskoj politici – a pogotovo kako se Albion u poslednja dva veka odnosio prema Srbiji, nekoliko stavki iz britanskog referenduma o EU svakako su za poštovanje.

Prvo, kada su u britanskoj javnosti narasla kritička stanovišta o EU, raspisan je referendum. Realan odnos snaga u političkoj eliti Britanije bio je 3:1 za EU, samo je frakcija konzervativaca bila za Bregzit. Ipak, u Britaniji se nije čekalo da se u parlamentu nakupi 50% evroskeptičkih poslanika. Čim se videlo da je nešto od važnosti sporno, pozvan je narod da iskaže svoju volju.

Drugo, tokom kampanje u medijima je „za obe strane bio obezebeđen relativno ravnopravan tretman na vodećim državnim televizijama i dovoljno prostora da iznesu argumente za svoj stav“. Kada se desilo ubistvo jedne evrounionističke parlamentarke, probriselski mediji u Britaniji to nisu iskoristili da odmah satanizuju sve evroskeptike kao „ludake“, „ekstremiste“ i “fašiste“. Oponenti su ostali demokratski rivali, ne „nacoši“ koje valja likvidirati iz javnog prostora.

Treće, glasovi su izbrojani brzo i besprekorno. I niko se nije žalio na neregularnosti – iako u britanskim izbornim komisijama rade samo opštinski i državni službenici, a ne i predstavnici rivalskih političkih opcija.

I četvrto, premijer, koji je izgubio, nije krenuo sa relativizovanjem poraza – te referendum je savetodavan; te razlika je mala; te mladi su većinom bili za EU, a oni su naša budućnost; te presudila je engleska provincija, London, Škotska i Alster su mislili drugačije – hajde ponovo da glasamo! Ne, premijer je priznao poraz svoje politike, podneo je ostavku i naglasio da neće biti drugog referenduma. Nema naknadnog „muljanja“, nema „vađevine“. Pošteno se prizna poraz i to je to.

Sada da vidimo kakve su bile reakcije srpske političke elite na demokratski plebiscit u Britaniji.

Da Vas podsetimo:  Srbija poklonila investitorima najbolje građevinsko zemljište

Premijer je održao konferenciju za štampu koja se pretvorila u još jedan dugačak monolog o svemu i svačemu. Zatim je ljutito odgovorio na pitanje o mogućem referendumu u Srbiji o našem ulasku u EU. „Siguran sam da bi se građani Srbije slično izjasnili kao Britanci“, svestan je Vučić, ali „Vlada Srbije zna šta je dobro za naše građane, a to je evropski put“, rekao je. „Srbija neće odustati od evropskog puta, ima ludaka koji se tome protive, ali oni mogu samo da me pobede na izborima ili da me ubiju, ali ja od politike evropskog puta ne odustajem“, saopštio je. A u vezi sa aktuelnim protestima, premijer je kazao „ja ulicu ne priznajem; na izborima su bili sa svih strana, narod je glasao za stabilnost, a ne za idiote“, „mogu i dva miliona građana da izvedu na ulice, mene neće biti briga“, dodao je samouvereno.

I „druga Srbija“ takođe je pokazala šta misli o demokratiji. „U Velikoj Britaniji pobedila je palanka“, napisala je Vesna Pešić. „London za EU, provincija za naciju. Konstantinović zauvek i svuda. Fuck palanka!“, opsovala je čak ova predstavnica „pristojne“, „građanske“ Srbije. „Ološ koji slavi (Bregzit) oko nas živi je dokaz zašto evropska Srbija mora biti stvorena“, prokomentarisao je i Čedomir Jovanović. Time je sve evroskeptike u Srbiji – a istraživanja ih nalaze već na koti od 40% ispitanika (što je 2,8 miliona stanovnika) praktično svrstao u „ološ“.

I dok je jedna taktika naših evroentuzijasta – koji su se, u post-Bregzit trenucima, zapravo pokazali kao pravi evrofanatici – bila „svi koji ne vole EU su palančani, idioti i ološ“, druga je bila: „ništa se zapravo nije desilo, idemo dalje“.

Da Vas podsetimo:  BORBA HUMANOG SESTRINSTVA MANASTIRA SVETE PETKE: Preti im otimanje izvora vode od kog zavise nemoćni i bolesni!

Tako je Sonja Liht izjavila da bi, istina, „izlazak Britanije iz EU mogao da poveća evroskepticizam u Srbiji, ali ne i da pokoleba Srbiju na putu ka EU“, jer je EU„najbolja integracija koja je ikada postignuta u istoriji ljudskog roda“. Ako je tačno da čovek postoji nekih 100.000 leta, onda ova tvorevina od nekoliko godina zbilja teško da može biti u bilo čemu „najbolja u istoriji ljudskog roda“. A ministarka za evropske integracije Jadranka Joksimović izjavila je da se „evroskeptici širom Evrope raduju, jer smatraju da je to veliki udarac od kog se EU neće oporaviti“, ali da bregzit „ne menja mnogo na stvari”, jer „neće bitno promeniti dinamiku otvaranja poglavlja sa Srbijom“.

Dakle, to što čak i Džordž Soroš priznaje da „izlazak Britanije iz EU čini njen raspad praktično neizbežnim“, a reč je o čoveku koji je na dobrim procenama zaradio 35 milijardi dolara (samo na hipotekarnoj krizi u SAD 2008. uzeo je milijardu dolara), kao i to što šefica diplomatije EU, Federika Mogerini kaže da su, nakon Bregzita, „svrha, čak i postojanje naše Unije dovedeni u pitanje„, za našu ministarku je sve mačji kašalj. Stoga ona, ledeno mirna, nastavlja da nas vodi po večnoj i neupitnoj „dinamici otvaranja poglavlja sa Srbijom“, ne smatrajući da bi bilo šta taj božanski put moglo da poremeti.

Srećom, iz vladajućih struktura mogli su se čuti i drugačiji glasovi. Nenad Popović, predsednik Srpske narodne partije, Vučićev koalicioni partner, izjavio je da izlazak Britanije iz EU „označava početak nezaustavljivog procesa raspada EU“. „Sada hladne glave treba da razmislimo kojim putem dalje mora da ide Srbija“, rekao je. Prvo što bi trebalo uraditi jeste, po Popoviću, da se pitanje Kosova i Metohije, koje je 2010. godine nesmotreno prebačeno iz nadležnosti UN u nadležnost EU, „ponovo vrati pod okrilje UN“.

Da Vas podsetimo:  OVAJ UČITELJ OBOŽAVA DECU: Sam sredio učiniocu za svoje đake, postavio ormariće da ne vuku rančeve!

Sve u svemu, nešto se ipak dogodilo. Argument da Srbija, hitajući ka EU, sledi istorijske trendove više ne stoji. „Obrnuše kola niza stranu“, lepo takve prilike opisa Njegoš. Takođe, uporno režimsko i drugosrbijansko insistiranje da „Srbija nema kapacitet da se sama upristoji i zato joj je potreban okvir spolja“, tj. „EU“, postaje besmislen. „`Evropski zakoni`, koje Srbija bez mnogo razmišljanja besomučno kopira, imaju smisla samo ako ćemo jednog dana ući u EU. U protivnom, sami ćemo platiti njihovu antirazvojnu cenu“, dobro je primećeno. Jer, da su te iste zakone „zapadne zemlje su „svrha i postojanje naše Unije dovedeni u pitanje“.

Srbija sada treba da razmišlja trezveno i odgovorno. Ne samo njena elita, već i svi građani. Pitajte, konačno, šta srpski narod hoće. Možda se iznenadite odgovorom. Jednako kao što su se odgovorom britanskog naroda iznenadile briselske i beogradske birokrate.

slobodan antonic_0

Slobodan Antonić

FSK

PODELI
Prethodni tekstSokoli muzičari
Sledeći tekstNije sve tako crno

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime