Brzi voz na skijama…

0
2461
Simo S. Stokić, dipl. Pravnik

Za vreme moga detinjstva živelo se punim plućima u predelima severo-istočne Bosne. Sadržajno, instiktom svakog deteta i autentično. Nismo imali vremena da posvršavamo nikada do kraja sve naše dečačke igre i zadovoljimo razne želje. Zima je bila poseban izazov. Skije smo sami pravili još u leto. Pravili smo ih od drvenih dasaka koje smo upregli u stege da odstoje ispod strehe i tako da dobiju krivinu napred, a delovi kožnih opanaka su bili vezovi za stopala, sa štapovima od dve obične pritke. Nije nam bio dovoljan dan da se naskijamo, već smo po mesečini do duboko u noć jurili niz dugačku strmu livadu. Sneg je bio dubok i u njemu su se urezale špure (šine) koje kada se zalede postaju zapravo uhodana trasa po kojoj skije same idu.

Poseban kuriozitet su bila takmičenja „dvojaca skijaša“, jer u nedostatku skija, a višku interesenata za skijanje, pravljene su takmičarske grupe od po dva skijaša na svakim skijama i onda je takmičenje, ko će pre da se spusti niz strminu, sve tako po dvoje na jednim skijama. Glavni skijaš je upravljao skijama sa drvenim štapovima, a onaj drugi njegov parnjak je stajao iza njega na skijama. Taj drugi nije imao vezove na nogama i jednostavno je stajao iza na skijama i držao se za vojnički šinjel koji je imao glavni skijaš. Ja sam obično stajao iza glavnog skijaša na skijama jer sam bio dosta mlađi i uživao sam u stalnim pobedama. Ko pre stigne na dno livade, bez ijednog pada u sneg, taj je pobednik. Ja sam u toku vožnje glasno uzvikivao i imitirao zvuk sirene voza uz ponavljanje stanica kroz koje kao bajagi prolazi naš skijaški voz. Mi smo umislili da smo brzi voz na relaciji Zagreb-Beograd. Zamišljao sam da taj naš voz prolazi kroz Vinkovce, Šašince, Martince, Kukujevce,…

Da Vas podsetimo:  Da se ne zaboravi: Stradanje srpskog svata na Baščaršiji - Dan kada je sve počelo

I sve tako kako brzo „letimo na skijama“ kroz noćni hladni vazduh, a ja sam na sav glas izgovaram nazive tih naseljenih mesta, jer zamišljamo da prolazimo kroz njih. Time smo mi pokazivali našim skijaškim suparnicima da smo brzi kao brzi voz i da nas niko ne može stići. Neko će se pitati otkuda ja kao dete da poznajem ta mesta u kojima nikada nisam bio? Pa ja sam za ta mesta saznao iz priča drugih seljana koji su išli na sezonske poslove preko Drine u Srbiju i pričali su kuda sve voz prolazi. Veoma se brzo spustimo do dna strme livade, a posle toga uzbrdo hitamo peške sa skijama u rukama radi ponovne vožnje. Tada nismo ni znali da li postoje žičare i čemu služe. Umor niko nije osećao. U selu je tada bila opšta ekonomska beda, a zapravo skoro nestvarno najlepši život. Dan i noć su bili stopljeni i ispunjeni raznim igrama. Ni jednog sekunda nije bilo pauze niti dosade.

Osim skijanja, redovno smo išli na seoska posela, posebno zimi a uz put dok idemo žene su pevale pesme. Kada nemaju trećeg, one uzmu mene da im budem pratnja u pevanju, jer dečiji glas je piskav i uklapa se taman u njihovu žensku pesmu. Leto je bilo rezervisano za pecanje na maloj rečici. Tu su se odigravale prave dogodovštine. Po ceo dan smo „blejali“ na reci, bez parčeta hleba. Plivali smo i pecali sa štapovima i udicama ručno izrađenim. Jedina hrana su nam obližnje voćke u blizini reke, ili povrtnjaci. Jeli smo paradajz, krastavce onako bez hleba. Ribu nismo pržili na reci već tek uveče kada dođemo kući.

Da Vas podsetimo:  HUMANA STRANA RATA: KAKO JE ŠLJIVANČANIN SPASAO ŽIVOT RANJENOJ HRVATSKOJ DEVOJČICI - ĆERKI ZLOGLASNOG KOMANDANTA!

Sećam se jednog našeg drugara koji je pomagao pravom čiki pecarošu koji je ribu lovio mrežama. On mu je pomagao i kada završe sa ulovom oni sednu na motor i u torbama nose ulovljenu ribu. Ovaj naš je bio suvozač na zadnjem sedištu motora i tako vragolast i snalažljiv u vožnji pa kada prolaze pored nas on je kradom izbacivao pune šake ribe na put za nas, a da gazda u vožnji to nije primetio. Mi smo jednostavno samo pokupili ribu sa utabane staze.

Imali smo razne igre. Recimo kada sazru orasi mi naberemo dosta i igramo se tzv. „kole“. Svako uloži i postavi na jednu gomilu po četiri oraha, tri u osnovi i jedan na vrh (izgleda kao kupola) i onda sa udaljenosti od deset metara svako gađa svojim orahom u tu gomilu oraha. Onaj koji obori tu „kućicu“ od četiri oraha, ona automatski pripada njemu. Ko promaši stavlja nova četiri oraha kao ulog za novo gađanje. Jedan drugar je bio mnogo srećne ruke. Kada raspali svojim orahom po toj gomili, on poruši sve i uzme nam regularno sve orahe. Pošto je bio iz siromašne porodice, posle igre, kada nam odnese sve orahe, on sedne pored nas, razbija orahe užurbano ih gricka, a zapravo mu je to toga dana prvi obed. U školi je bio najbolji đak, znao je da slika, svira harmoniku. Prvi je kupio biciklo, pa motor, pa auto „spaček“. Kada je doterao kola to je za nas bilo toliko iznenađenje kao sada da neko donese svemirski brod.

Poseban doživljaj bile su pripreme za vašare. Toga dana svako onaj koji ima nameru da poseti vašar morao je besprekorno da se obuče. Sve novo. Počev od čarapa, cipela, odeće. Sećam se onih čuvenih košulja „Rudnik“. To je bila prava ceremonija kada ih otvaram i vadim iz one lepo upakovane kutije. Prvo se skidao najlon, pa one kukice, pa kartoni ispod kragne. Nije se mnogo marilo da li je takva ganc košulja i popeglana, jer se tako znalo da je potpuno taze otpakovana. Prestiž je u selu da se nosi sve novo, a sramota ako je nešto staro i ne daj bože pocepano. Zato je većina vašarskih gostiju šetala sa novim neispeglanim košuljama koje su odavale neki poseban miris kada se otvore i izvade iz kutije.

Da Vas podsetimo:  PRVI SAT U RUSIJI NAPRAVIO JE SRBIN: Neverovatna životna priča Lazara Hilandarca!

Devojke su prolazile u kolonama ispred moje kuće, većinom obučene u bele suknje od tkanog platna, potpuno doterane, namirisane i sa novim cipelama u rukama. Tek kada se dopre do asfalta tada se oblačila i nova obuća, a u žbunu pored puta bila je ostava za stare cipele. Pre samoga vašara na kilometar, ili dva čuo se eho muzike i vašarskih pozivara na ringišpil.

Simo S. Stokić, dipl. Pravnik

Napomena:

Priča je autentična i istinita, a te događaje je lično doživeo autor ovog teksta.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime