Čast

2
1654

250px-aleksandar_lekso_saicicLjudi sa kosim očima su nas potukli kao zima tek okotjelu paščad. To što Rusi pričaju da su bolje opremljeni, i da su potpuno opijeni lažima koje njihov car njima priča, to su puste babske priče koje smisli onaj koji je poražen. Bili su bolji od nas u svakom pogledu. Manji rastom al’ brzi kao munje. Laki sa tijelom, al’ žilavi borci. Kosih očiju al’ bistroga uma. Jednostavno bolji od nas. A što smo ti mi mislili? Mislili smo postat’ heroji preko noći, došavši iz malene Crne Gore da se tučemo sa vitezovima koji su bili stariji sigurno dvijesto godina od srpskih. Mislili smo da ćemo titule dobit’, a udarismo na ljude koji se titula odriču, ne bi li odbranili ono što je njihovo. Nijesam ih mrzeo ni trena. Ni momenta. Oduvjek sam ih cenio.
Pogledah Lipovca i upitah ga.

„Je li, a što se sad dešava?“

„Admirali pregovaraju. Tiše!“ Odgovori mi ukratko moj komandant.

„A što ima da pregovaraju kad su naz zgazili ko govna dok su kolo igrali?!“

„Ama, ćuti jadan Lekso, ne zajebavaj! Roženstvenski pregovara da nas ne pobiju!“

„Pregovara!? Sad pregovara kad nas nije ni stotinu ostalo! U prošloj bici su nas rasterali k’o đecu! I sad će!“

Japanski admiral, cijenjeni Togo se prvi pokloni Roženstvenskom, a zatim i Rus njemu. Na njegovoj uniformi, ređali su se prelepi ordeni, za čast, hrabrost, milost prema neprijatelju… Svi mi Vasojevići znali smo da je najveća junačina. A kako je samo častan i dostojanstven. Pravi gospodina. Kano da je Srbin, sa ovom crnom bradetinom i visok ka’ da je sa Žabljaka!

Nešto su pregovarali nekih 5 minuta i Roženstvenski se pokloni Togu i okrenu konja ka nama. Na licu mu se vidjelo zadovoljstvo, iako smo bili sto kilometra od Vladivostoka. Nešto je pričao na ruskom. Njegovi vojnici su ga slušali kao Boga. U istom trenu ispred Japanske vojske izjaha na mustangu, borac kakvog nisam do sad viđeo. U narodnom oklopu, preko usta maska sa zmajevim čeljustima, dok mu je iz očiju kuljao bes, propitivao je pogledom nas i Ruse. Odjednom Rusi pognuše poglede. Roženstvenski nešto prozbori na ruskom, a kad viđe da odgovora nema kao da opsova.

Da Vas podsetimo:  Srbija će čuvati ćirilicu u muzeju umesto u javnom životu

„Moji Vasojevići, admiral japanske vojske pripita imal’ kojega junaka za megdan njihovom megdandžiji! Pobjednik je pobjedio u bici. Da ne ginemo svi, neka se bore samo dvojica. Naš najbolji, protiv njihovog najboljeg!“ Upita nas Lipovac onako usput, prevodeći ono što je čuo.

„ Hoću ja komandante!“ Rekoh iz stopa. Roženstvenski i cijela ruska vojska me prostreliše pogledom.

„ Đe ćeš Lekso ti protiv njega takav mršav, pa viđu ga kakav je?!“ Zgranu se Lipovac ka’ da mi je majka.

„A da on ti je cijeli dan kovan u čelik da izgleda ka’ strašilo. Ne bojim se ja njega komandante. Hoću ja. Jovo, daj mi konja.“

Lipovac nije više hteo da me odvraća. Ponosno me pogleda a onda se i sažali na mene. Misli budala da ću poginut’.

„Ne boj se ti za mene komandante. Ja sam ti triput do sad ranjen, a ova moja sablja je i dalje u mojim rukama stajala.“

„Skini tu uniformu Lekso, smetaće ti.“

„I jadan, ako se ovca svoje vune stidi, ode runo a ode i ovca!“

Izjahao sam na megdan sa svojim bijelim konjem, samo sa sabljom i u pohabanoj i krvavoj uniformi. Poslednje što viđeh od mojih, beše Jovo kako se krsti i Lipovac kako okreće glavu na drugu stranu, da ne gleda boj. Priđoh na par metara od najvećeg samuraja. Poklonih mu se. On mi uzvrati istom merom. Kakvi časni ljudi! Izvadih svoju sablju i poljubih je.

„Samo još jednom. Samo još jednom ostaj u rukama.“

Čekao je da ja prvi udarim. Nijesam hteo prvi, hteo sam dag a pustim da me napadne. Tako je vešto jahao svoga konja, da ga je naćerao da kruže oko mene, u sitnom kasu. Morao sam biti pametan, jer ovaj borac je nešto što se ne viđa svaki dan, ko zna koliko je majki zakukalo zbog njega. Oči su mu bile zastrašujuće, kao da nijesu bile od čovjeka i moram priznat’ da sam se bojao. Priznajem i da sam verovatno pogriješio što sam se pred Lipovcem i pred Rusima pravio važan. Možda ja i nijesam bio pravi za ovaj megdan…

Naleće na mene kao zmaj koga je predstavljao. Nijesam se ni pomerio, misleći još uvijek o svojim đavolima, potkači me ispod plećke otvorivši mi ranu koja je jako boljela. Zanjiha konja na lijevo i pokuša da me posječe po vratu. Ja postavi’ sablju i odbrani se ali se on jako brzo okrenu na desno i posječe mi desni obraz. Rana je, činilo mi se toliko zjapila da sam pomislio da sam dobio još jedna usta. Previše sam se uplašio, izgubio sam svijest misleći o tome da sam slabiji. Pokušavao sam da namanem sabljom i da pređem u napad a njegov konj se baš poput njega, hitro micao u suprotnu stranu moje oštrice. Zalete pastuva u pun galop ka meni, a moja kobila riknu od ujeda samurajevog konja i zbaci me sa sedla. Sablja mi ispade iz ruku i osjetih se poniženim. Nikada mi se ovo do sad nije desilo, da ovako pa’nem. Međutim čast ovog čovjeka beše pala u zapećak, jer mu je verovatno bes previše prekrio oči i napade me dok sam ležao. Admiral Togo se razdra nešto, kao da ga opsova i on se povuče nazad. Uzeh sablju u svoje ruke, a krvava plećka mi ne dozvoli da je kao muško stegnem.

Da Vas podsetimo:  Priština okupirala Sever – i na tome neće stati

Priđoh svojoj kobili i pokušavajući da je smirim posle ugriza pogledah u japansku vojsku. Stajali su mirno kao da se ništa nije događalo isred njih. Dva čovjeka se bore za goli život a oni mirni, ne trepću. Kao da su sigurni da ću umrijeti. Vratio sam se u sedlo. Probao sam uzdama da objasnim svom konju da bi trebalo da se malo više krećemo. Slušala me je, nijesam ni pokušao da vidim koliko je pametna a ona se na svaku moju komandu odazivala bolje od bilo kog čovjeka. Čekao sam ga. Bio je besan poput svog konja. Zaleteo se. Ovaj put previše. Zakrenuo sam konja na lijevo da bih imao cijelo zamah sa desnom rukom, i namjerno sam hteo da promašim njegovu katanu. Pogodio me je u rame svojom oštricom ali prije nego što je bol počelo da se širi mojim tijelom, moja desnica je već uveliko padala na njegovu. Isjekao sam mu dvije trećine podlaktice, a on od presječene vene i tetive koja se bacakala napolje, vrisnu kao dijete. Njegove oči su postale suzne, baš kao u nekog nevinog dijeteta, ali što ću, ovo je bio moj trenutak. Zaokrenuo sam kobilu na desno, prišavši njegovom konju sa leđa a hrabrom samuraju sa boka. Iz podlaktice sam izbacio poslednje muško iz sebe i polulučnim rezom udario po njegovom vratu. Bog me je sami pogledao i pogodio sam ispod šlema. Njegova glava se otkotrlja ispred japanske vojske, a šlem je lupao poput čegrtaljke.

Japanski vojnici su bili u nevjerici. Nijesu vjerovali da je on, najveći i među njima, sada samo šlem koji ih mrtvo posmatra. Njegov trup pade na tlo brzo posle glave, mada na njega niko ne obrati pažnju. Svi su gledali u tu glavu, koja napusti ramena časnog čovjeka, zauvjek. Rusi su slavili, Rusi su se drali i momentalno su počeli da piju, sve što su ponijeli sa sobom. Roženstvenski mi je prišao, i od sreće tresao ruku i pljuvao po licu. Ja sam od bolova koje su njegovi potresi izazivali mom ramenu, pravio grimase koje ga uplašiše. Nijesam ni mogao da siđem sa kobile, bio sam previše ponosan na nju i previše ponosan na sebe, da se kad siđem od bolova ne onesvjestim. U mom pravcu dojaha čovjek sa gustom bradom. Ruska buka momentalno zaćuta a ruski komandir se pomeri pored mene. Japanski oficir me je gledao kroz guste crne obrve, namrštenog pogleda koji je bio prek. Svi su čekali njegovu reakciju a on je gledao samo u mene. Ništa u tom trenutku nijesam mislio, samo o tome kakvo lijepo ordenje ima, blago njemu. Pokloni mi se duboko, zatvorenih očiju. Poklonih se i ja njemu, mada oči nijesam zatvarao jer sam se bojao da ću ih preksjutra otvorit’. Admiral Togo okrenu konja, i krenu u pravcu japanskog kampa. Isprati ga i njegova vojska, dok su samo četiri vojnika došla po tijelo. Brzo i skoro smiješno, svako uhvati pokojnika za po jedan ud i potrča u gomilu ljudi koja je pratila svog admirala. Priđe tada peti. Uze u ruke glavu samuraja. Pogleda nju pa pogleda mene. I pobježe u kolonu.

Da Vas podsetimo:  Nastavak Vučićevog obračuna sa Srbijom i srpskim narodom - skok u kolonijalni ambis

Posvećeno Aleksandru Leksi Saičiću, čovjeku sa mnogo časti

Danilo Perišić

2 KOMENTARA

  1. Ja citam korene godinama i stvarno volim… A ovaj covek pise kao da je rodjen sa perom u rukama… Mnogo lepo pise svaka mu cast. Bravo…

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime