Čemu služi država?

Čitav eks-jugoslovenski prostor, ali i druge balkanske države, su izrazito sklone totemima. Nedavno sam slušao jednu radio emisiju sa direktnim uključenjima u kojoj su se slušalac i voditelj složili da je glavni problem države Crne Gore u tome što se mnogi njeni građani ne identifikuju sa njom. Ovo nije samo stav nekog sitnog novinara i ogorčenog slušaoca, ovakve izjave možete čuti od političara, kolumnista, samoprozvanih intelektualaca, raznorodnih komentatora i boraca po socijalnim mrežama. Samo po sebi, nema tu ništa loše, dok ne postavimo pitanje – šta se percipira državom?

Ideja suvereniteta, kako se on teorijski razumije, je faktički mrtva makar trideset godina na ovim prostorima (da ne ulazimo u pitanje stare Jugoslavije, jer je to neka sasvim druga dimenzija). Bosna je izašla iz SFRJ da bi navodno sama odlučivala, a sada političari iz Sarajeva svakom prilikom trče OHR-u da rješava problem umjesto njih dok im u svim mogućim organima sjede stranci. Hrvatska je privatizovala sve što je stigla: ne drži niti jedan ključni sektor u državi (telekomunikacije, energetika…) već je sve u rukama stranaca, a sav suverenitet je prenijela na NATO i EU. Crna Gora, čiji je „suverenistički“ blok pobjedio na referendumu, je svoju suverenost pokazala tako što je sve najljepše djelove svoje teritorije predala u ruke strancima, oslobađajući ih pritom svih poreza i ostalih dažbina. Kao i Hrvatska, stranci drže sve ključne sektore privrede,a vladajuća partija je svela državu na koloniju. Srbija prodaje svoje poljoprivredno zemljište arapima, najbolje mjesto u glavnom gradu pod velom tajne daje fiktivnoj kompaniji, a glavna elita je „kompradorska“. Naravno, kritike ne staju ovdje, ovo je samo vrh ledenog brijega.

Šta je onda ljubav, identifikacija prema državi? To je, smatraju „patriote“ , navijanje za reprezentaciju u sportu koji vam se možda ne sviđa, ali ste dužni da ga pratite „jer smo tu dobri“, ruka na grudima dok svira himna i po mogućnosti zastava na privjesku, retrovizoru ili peškiru. Dragi moji, to nije država, to je fikcija, to je Marksov „opijum za narod“ . Mogli bi i parafrazirati početak te čuvene misli: Čovjek stvara državu, država ne stvara čovjeka.“ Teorija društvenog ugovora se slaže sa ovim – pojedinci su odlučili da se odreknu slobode koju su imali u prirodnom stanju, da se udruže da bi mogli, u zajednici, da savladaju probleme sa kojima se ne bi mogli izboriti pojedinačno. Tako se u ovom misaonom eksperimentu smatra da su prve zajednice nastale da bi se ljudi izborili sa prirodnim nepogadama, poplavama, požarima, sa agresivnim grabljivicama. Ali da bi savladali ove prepreke odrekli su se prvobitne slobode, slobode koja je nalik na slobodu koju imaju divlje životinje, koja zavisi isključivo od njih samih.

Kakva je država danas, konkretno Crna Gora (a mislim da je potpuno primjenjivo i na sve države regiona)? Mi smo se zaista odrekli naše prirodne slobode da bi bili njeni građani: moramo poštovati zakone (makar većina), plaćamo poreze svakodnevno, ponašamo se kako se od nas zahtjeva. Ali šta nam ona pruža zauzvrat? Pruža nam izrazitu nesigurnost na ulicama, gdje nam ništa ne garantuje našu bezbjednost. U gradu koji ne broji ni 50 000 stanovnika, redovna ubistva pokazuju da država ne vrši svoju funkciju. Naročito kad se te pucnjave dešavaju u 15h ispred vrtića, u 21h preko puta CB-a, u 20h na parkingu ispred sportske hale nakon velikog sportskog meča, u 12h u jednom od najprometnijih restorana. Odrekli smo se slobode i plaćamo porez da bi bili zaštićeni od ovakvih predatora. Ali države nema. Danas se opet podigla cijela Crna Gora da, makar i simboličnim doprinosom, produži nadu jednoj porodici da će njeno dijete nastaviti da živi. Koji je ovo put već? Čemu služe naši porezi i naš zdravstveni sistem ako se djeca liječe preko poruka? Čemu služi stavka u bruto plati svakog zaposlenog „fond zdravstvo“ ako taj sistem nikog ne liječi, ako novorođenčad bivaju zaražena na toplom krevetu i onda se svi, od doktora, direktora bolnice do ministra prave ludi?

Lijepo je ponositi se bilo čime: svojom porodicom, svojom ulicom, svojim prijateljima, svojom državom. Ali ponos se mora zaslužiti, postojanje se mora zaslužiti. Država nije peškir, privjezak i nacionalni tim. Država je zajednica koja će da liječi, čuva i pomaže svoje građane. Zadatak države, govorio je Platon, a dopunio ga Aristotel, je u tome da građanima obezbjedi pravdu i mogućnost da ostvare sreću. Kriminalci na ulicama, sporazumna priznanja krivice sa onima koji su teško oštetili javna dobra i „dobri momci“ među šefovima narko kartela sa jedne, uz drakonske kazne za ljude koji su sjekli svoju šumu sa druge strane govore da pravde nema. A liječenje djece porukama i ličnim donacijama pokazuju da ni sreće nema. Zato pitanje ne može biti zašto neki ne poštuju državu, pitanje je – zašto država ne postoji, ako već plaćamo poreze i odričemo se slobode zarad nje? Pitanje nije ono Kenedijevsko – šta možete vi učiniti za državu, pitanje je – šta je ikad država učinila za mene kada sam ja učinio sve za nju, dajući joj ono najvrijednije, moju slobodu?

P.S. Prije nego što neki ostrašćeni „patriota“ kaže: „Mrš u Srbiju, Bosnu, Hrvatsku, Albaniju…“, ne mislim da je tamo stanje išta bolje, ali njih ću kritikovati kada tim državama budem plaćao poreze i druge dažbine. Do tad, kritikujem ovu koja je dužna meni.

Stefan Đukić

www.srpskaakcija.com