Nakon tragičnih napada koji su se odigrali 22.marta u Briselu, sjedištu NATO alijanse, neophodno je da dobro analiziramo bezbjednosni aspekt potencijalnog ulaska u NATO članstvo. Kao odgovorni građani, jedna od glavnih stvari prema kojoj treba da se odredimo je vezana za obezbjeđenje sopstvene sigurnosti, naročito danas kada se prisjećamo NATO bombardovanja naše tadašnje domovine u kojoj je stradalo mnogo nevinih ljudi. Prije nego što to uradimo, moramo izvršiti dvije pred-radnje, vidjeti da li je napad izolovan incident i zbog čega se odigrao.
Odgovor na prvo pitanje je prost – nismo zaboravili teroristički napad u Parizu kao i to da je jedan od glavnih osumnjičenih za njega, Salah Abdeslam nedavno uhapšen u Briselu i da se smatra da je u nekoj, još nerazjašnjenoj formi, učestvovao u organizaciji ovih strašnih događanja u Briselu. Zato da se pozabavimo drugim pitanjem – zašto se ovaj napad dogodio? Oni koji žele da vas zbune će prije svega nazivati Brisel de fakto glavnim gradom Evropske Unije, a ne i glavnim centrom NATO zbivanja želeći od vas da zaboravite da se teroristički napadi, makar kada se radi o Evropi, događaju uglavnom u zemljama članicama NATO saveza. Takođe će vam reći da se napad odigrao „zato što radikalni islamisti mrze evropski stil života“, zato što su „protiv slobode“ i slično. Ovo nije tačno. Evropa je živjela ovako i ranije. Brisel je bio isti grad i prije 10, 20 godina pa ovako nešto nije bilo zamislivo. Teroristički napadi postaju učestali na tlu Evrope nakon formalizovanja NATO alijanse kao svjetskog policajca koji služi promjenama režima kroz samo-prozvani „rat protiv terora“ kako ga je krstio Džordž Buš mlađi. Nakon što su zemlje članice direktno ili indirektno uticale na promjene režima u Avganistanu, Iraku, Libiji te pokušaju prevrata u Siriji i još mnogobrojnim akcijama u Jemenu i Pakistanu, došlo je do širenja i jačanja terorističkih pokreta, bilo da govorimo o Al-Kaidi, Al-Nusra frontu, Islamskoj državi ili Boko Haramu. Dakle umjesto da „rat protiv terora“ zaštiti svijet, on ga je gurnuo u nestabilnije i opasnije mjesto, jer se gomilanje terorista događa upravo u zemljama koje su prošle NATO „tretman“ bilo kroz direktnu akciju saveza bilo kroz samostalne akcije njegovih članica.
Iako je donekle neukusno prebrojavati tragedije i poginule, kao pragmatični građani koji se nalaze pred važnom odlukom baš to moramo učiniti. U poslednjih 5 godina na tlu Evrope su zabilježena 34 terorističkih napada povezana sa radikalnim islamskim fundamentalizmom. Od toga: 12 u Francuskoj, 6 u Turskoj, 5 u Rusiji, 3 u Bih, 2 u Njemačkoj, 2 u Belgiji, 1 u Bugarskoj, 1 u Danskoj i 1 u Velikoj Britaniji. Kada ove države podijelimo na NATO i ne-NATO dobijamo ovaj omjer – 26 terorističkih napada u NATO članicama u odnosu na 8 u onima koje to nisu. Što se broja poginulih tiče, ukupno je stradalo 514, od toga 426 u državama članicama NATO saveza a 88 u onima koje to nisu. Uračunati su samo teroristički napadi na tlu Evrope, dakle isključujući napade na ambasade evropskih zemalja van Evrope, kao i stradanja turista i vojnika u Africi, Aziji i slično. Napadi u azijskim djelovima Rusije i Turske su uključeni u ovaj zbir. Šta nam ovo govori? Očigledno je da, uprkos pokušaju spina od strane NATO promotera, onih u vlasti ali i onih u opoziciji veća opasnost od terorizma prijeti žiteljima NATO članica, dok su u najvećem strahu od njega zemlje kojima je NATO donio demokratiju – Irak, Libija i Avganistan što nam zapravo govori da se radi o zakonu akcije i reakcije u kojima stradaju prije svega nevini na obje strane.
Nasuprot pomenutima, u zemljama Evrope čijem modelu neutralnosti Crna Gora treba da teži, Austriji, Irskoj, Švajcarskoj, Finskoj, Kipru, Malti i Švedskoj nije zabilježen niti jedan teroristički napad i to su generalno najsigurnije države u pogledu bezbjednosti od terorizma (kao i od nekih drugih pošasti). Koliko god saosjećamo sa narodima Belgije, Turske, Francuske kao i sa narodima Rusije, Sirije, Libije, prisjećajući se i stradanja naših ljudi pod NATO bombama kao i u drugim zemljama moramo zauzeti pragmatičnu poziciju koja kaže, ako želimo sigurnost od terorizma koji sprovode radikalne islamističke grupe, moramo se boriti za neutralnost jer jedino su neutralne zemlje pošteđene ove opasnosti. Odgovorni političari, pragmatični državnici neće građane Crne Gore zamajavati pričama i floskulama o „sistemu vrijednosti“, o „podijeljenim izazovima kolektivnog sistema bezbjednosti“ već će pogledati ove cifre, odvagati i jasno reći – kada se radi o borbi protiv terorizma radikalnih islamista, sigurnije je biti neutralan.
Stefan Đukić
Autor je filozof, član UO Pokreta za neutralnost
