Crna Gora i Srbi – pred izborom između tuđe granice i svoje zajednice

0
432
Časlav D. Koprivica / Foto: Medija centrar

Kosovo i Metohija i Crna Gora – nekada u središtu srpskih zemalja, a danas, zbog istorije koju nam drugi pisahu našom krvlju, na njihovom rubu, ali i dalje se stameno uzdižući u srži pamćenja i živog samopoimanja. Oni su danas u nekom smislu možda i značajniji za naše istorijskog obdržavanje nego donedavno, dok bijahu u sastavu naše države, budući da svih potonjih godina neprirodne razdvojenosti svakodnevno iskusujemo sakonstituisanost srpskog bića i onim kosovskim i onim crnogorskim. Kosovo nam je doobličilo i konačno zaokružilo duhovni lik, a zetsko-crnogorskō donijelo je prvi upis Srba u evropsku povjesnicu, ali je iz njega zaiskrila samosvijest samooslobađanja u tamnom vijeku pod praznovjernim, krvohotnim Azijatima.

Posljednjih godina, dok smo fizički razdvojeni neželjenim, od neprijatelja iscrtavanim međama, koje nam se tu „nađoše“ da ni hodati niti disati ne bismo mogli, svakodnevno, naročito otkad se čudesno „zalitija“ srpski narod Crne Gore, iskusujemo nadgranično duhovno jedinstvo. Ujedno, u istom dahu, doživljavamo i neodoljivi životno-povijesni poriv ponovnog oslobodilačkog sjedinjavanja, kojim treba iznova, a nadamo se konačno i trajno, riješiti srpsko pitanje, tragično otvoreno komadanjem naše države, odnosno naših država, tokom čitave decenije kojom je zaključen drugi milenij.

Izbori u Crnoj Gori jesu sudbonosni, ne samo zbog toga što se na njima, pored ostaloga, suštinski „glasa“ i o tzv. „Zakonu o slobodi vjeroispovijesti“, kako su dukljanska pronatistička trčkarala, u svojoj etičko-umnoj skarednosti, nazvali razakonje koje pravno nije stavljeno van snage, u očekivanju noći kada će dugi NATO-pendreci početi konačni obračun s pravoslavljem u Crnoj Gori. Na tim izborima riječ je i o pravdi – da unižavani i proganjani narod dobije mogućnost da izabere one koji će ga voditi, ili makar one koji ga neće zastrašivati i vrijeđati, kako je bilo uobičajeno u ovoj deceniji i po ne(milo)državlja. Riječ je najposlije i o slobodi – da onaj dio srpskog naroda koji iz kamena „istjerao“ vječnu izviskru slobodoljublja, sebi povrati slobodu koju je izgubio onog trenutka kada je strahom, otimačinom i prevarom ugnan u identitetski zatvor zvani „nezavisna Crna Gora“. Suvišno je reći, ali da ipak ne bude propušteno – u tome nema ni trunke nezavisnosti, a još manje ima Crne Gore. Naprotiv, riječ je o takvom zastiđu koje će uzastopni nizovi budućih naraštaja Crnogoraca morati natkriliti izvanrednim duhovnim, duševnim i istorijskim podvizima – ukoliko, poslije svega, budu željeli da ne ostanu u sjenci sramote koja se na teritoriji „srpske Sparte“ iz-rodila 2006.

Da Vas podsetimo:  Vučićev izbor
Molitveno okupljanje u Nikšiću 9. 2. / Foto: Mitropolija crnogorsko-primorska

„Hvala ti što postojiš“ čusmo danas kako dovikuju najiskreniji neprijatelji Srba „perjanici“ otpadništva od srpstva u Crnoj Gori, koji slobodno može ponijeti i naziv arhiodstupnika, veleizdajničkom krunom (još) nekrunisanoga „uzora“ za „ugled“ današnjeg naraštaja (vele)izdajnika u Srba, gdje god živjeli i „nitkovili“. Tom pokliču prezrivog „divljenja“ intimno se, nema sumnje, pridružuju svi naši neprijatelji, zahvaljujući mu što je toliko njih izveo iz srpstva, „nadahnjujući“ i druge da pođu putem moralnog samopogubljenja, da od se ponosnih članova naroda sloboda pretvore u neobrazovana, trećesvjetska puzala za račun svih „nadležnih“ okupatora. Ako je neko među nama u nedoumici u pogledu toga ko jeste i šta treba da čini, možda će mu pomoći da izabere kako valja samo ako posluša šta je to što priželjkuju naši nesumnjivi neprijatelji – i današnji i vajkadašnji. I to ne važi samo za Crnu Goru nego i za Srbiju i sve srpske zemlje: ako nekoga među nama, naročito predvodnike, hvale oni koji su nam razbili i raskućili državu, ubijali i raseljavali narod, oni koji, bez riječi žaljenja, a kamoli izvinjenja, nastavljaju da tabaju one puteve preko naših međa i našeg obraza koje su „prokrčili“ devedesetih, tada je to siguran znak da takve među nama ne treba slušati, već ih, štaviše, valja prokazati i leđa im okrenuti. Kao što danas zahvaljuju na egzistenciji jednom nepomeniku tako bi sjutra mogli da se zahvaljuju na „hrabrosti“ i „vizionarstvu“ i onome koji želi da nas „razgraniči“ od Prištine, Peći, Prizrena, od Dečana, Gračanice, Zočišta, od Paštrika, Košara, Gazimestana…

Ne dopustimo; ne dopustimo im! Ne pristajemo na vještačke, tuđe, zlonamjerničke međe, jer ona nas odjeljuju od prijatelja i rođaka, od svojih, od pregršti mjesta iz mape našeg sjećanja – riječju, od sebe samih. Zato ono, koliko jednostavno, toliko istorijsko, „ne damo svetinje“, koje se prolomilo Crnom Gorom krajem decembra 2019. – nije krilatica samo crnogorskih pravoslavnih Srba, i ne tiče se samo svetinja s prostora Crne Gore. To je univerzalna srpska zavjetna poruka – i sebi i neprijateljima – da ne damo, bez riječi i borbe, nigdje i ništa od svojih svetinja, a naročito one najveće i najstarije, mahom s Kosova i Metohije, koje su bezmalo srasle s onim što već stoljećima jesmo. A na Kosovu i Metohiji svetinje nijesu samo manastiri, crkve i crkvišta, već je našom istorijom i pamćenjem osvještana čitava zemlja kosovska i metohijska. Zato Ne otimanju svetinja znači i Ne „razgraničenju“ od sunarodnika, od pamćenja, od sebe i od Boga. To tvrdo i složno Ne zvučaće opor mnogim ušima, iz raznih razloga, ali s jednim smislom – ne pristajemo da nas ispišite iz istorije i života.

Da Vas podsetimo:  Od Vašingtonskog sporazuma i mini Šengena do “Velike Albanije”
Molitveno okupljanje u Beranama, 2. 3. 2020. / Foto: Luka Novović

Jedino razgraničenje koje treba i mora da se učini jeste između pristojnih, pametnih i normalnih, onih jednostavno istrajalih na putu koji su davno započeli bolji od nas – i, na drugoj strani, onih koji od svojeg ličnog i/ili porodičnog pokleknuća i otpadništva žele da kuju nekakve „identitete“. Tuđe međe među nama, po nama, u nama znače bratstvo u izdaji, vjerolomstvu i služenju zlu. Pred tim izborom se nalazi Crna Gora i naša sabraća u njoj, i to su izbori koje ne biraju samo za sebe, već za sve nas. Jer – mi smo s njima i oni su dio nas, kako god nas, zaludu, natisti rascrtavali i rastavljali.

Časlav D. Koprivica

Izvor: Stanje stvari/Pokret za odbranu Kosova i Metohije

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime