Zaćuti malo, pusti, vidiš da je… A, kako se to malo ćuti?
Ućutiš kad vidiš da je gotovo, da više ništa ne možeš da uradiš, da tvoj glas ništa ne mijenja, da govoriš u prazno…
Dakle, malo zaćutim i čekam bolje dane da progovorim…?
Da!
A, kako onda da progovorim ako sad zaćutim? S kojim pravom? Šta da kažem “boljim danima”, zašto sam ih ćutke čekao? Kako uopšte da stignu ako nam ne čuju glasove…?
Samo ti ćuti i brini za ono što imaš, tako ćeš… Zbog onog što imam i brinem za ovo što čine da nemam! Zbog djece, čovječe, ćuti barem zbog njih. Zbog njih i ne smijem da zaćutim! Prećutimo li mi danas – djeca će nam sjutra govoriti tišinom!
Ne lupaj, znaš na šta mislim! Samo malo zaćuti i…
Bih, ali kako se to malo ćuti?
Pa, ne kažeš baš uvijek, i sve, što ti je na pameti.
I ne govorim šta mi je na pameti već na duši. Lako bih ja za pamet, potkupljivo je to, pogano, ali duša…
Nekad sačuvaš dušu baš tako što ćutiš!
Ne, ćutnjom sačuvaš ono za šta misliš da je duša, pa kad progovoriš shvatiš da iz tebe ječi praznina, ponor, bezdan bezdušnosti…
Znam, ali moraš da shvatiš da smo nemoćni i da će za nama doći neki bolji koji će biti dostojniji Srbije.
Dobro, ali ako smo nemoćni kako da očekujemo da nas naslijede ti bolji od nas?!
Mogu li se nemoćni preci nadati moćnim potomcima?! Suvo drvo valjanom plodu…?
Mogu! Gori od nas ne mogu biti!
Biće, jer danas ne izdajemo sebe već njih, a kako da stasaju u valjane ako ih još nerođene zametnemo u nevjeru da su visine Lovćena za njih nedogledne i nedostižne?! Kako da valjaju kad im ne damo?
Kako to misliš: „Ne damo”?! Pa, zbog njih se borimo da nas se sjutra ne stide.
Čime? Ćutnjom se borimo? Borimo se tako što izdaju nećemo nazvati – izdajom, đavolove šegrte takvima… Borimo li se time što će svoj ponos morati da traže na našoj sramoti?!
Pretjeruješ! Bruka je ovih na vlasti, a ne naša…
Ne! Fukara i nesoj ne može biti čovjek, ali ako čovjek zaćuti postaje fukara i nesoj! Oni postoje zbog naše ćutnje, tumaraju tišinom, raduju se kolijevci bezriječja… Ćutanje je jatak izdaji!
Dobro, ne mogu više da…
Evo, zaćutaću malo, da vidiš…
Neprijatna tišina, a?! Strašno sudilište prokleta ponornica?
Nije…
Jeste, ali kako da priznaš da nema šta strašnije od bata grobne tišine! Zamisli kako će zvučati vjekovi ako im u zavjet ostavimo ćutnju i lovćenske visine kao izazov umjesto blagoslova?
Zaćutimo li sad – vapićemo za onom jevanđeljskom tišinom dovijeka…
Mihailo Medenica
in4s.net
