Ćutanje

0
1527

Istoričar Nenad Antonijević svoju vrlo vrednu knjigu „ Albanski zločini nad Srbima na Kosovu i Metohiji u Drugom svetskom ratu“ započinje citirajući našeg nobelovca Ivu Andrića. U par rečenica veliki književnik je u potpunosti objasnio ono što već više od jednog veka predstavlja najveći problem srpskog naroda – zaborav. Na Andrićeve reči vratićemo se nešto kasnije, a sada da vidimo šta to piše u pomenutoj knjizi dr. Antonijevića. Tu se, u obliku objavljenih dokumenata, iznose svedočenja izbeglih Srba o zulumima Šiptara za vreme Drugog svetskog rata, kada je srušena Kraljevina Jugoslavija a Kosovo i Metohija pripojeni tada stvorenoj Velikoj Albaniji, koja je bila pod protektoratom fašističke Italije. To su reči običnih ljudi: zemljoradnika, trgovaca zanatlija, učitelja, pisara, sveštenika…. Svi su oni bili primorani da napuste svoje domove kako bi sačuvali sebe i svoje porodice. Većina njih odlazi u nemačku okupacionu zonu, na teritoriju današlje centralne Srbije, gde organima Nedićevih vlasti ostavljaju svedočanstva o onome šta su preživeli. Pretnje, proterivanje, pljačka, paljenje imovine, mučenja, otmice devojaka, ubistva, neviđene strahote koje se mogu uporediti jedino sa onim što je srpski narod preživeo na teritoriji NDH. Posledica ovih zlodela jeste više od 10.000 ubijenih i preko 100.000 proteranih Srba. Komunističke vlasti su nakon rata svesno, zarad „ bratstva i jedinstva“, zataškavale ove događaje a proteranima čak nije dozvoljen ni povratak na svoja ognjišta. I tako su muke srpskog naroda na Kosovu za vreme Drugog svetskog rata pale je u zaborav! Kraj ratnih sukoba nije doneo olakšanje kosovskim Srbima. Šiptari su nastavili tamo gde su stali 1945. godine, a nove vlasti nisu učinile ništa da to spreče. Prema istraživanjima koja je sredinom osamdesetih godina sprovela SANU, u periodu 1945 – 1985. oko 120.000 Srba je napustilo Kosovo i Metohiju! Recept je isti: ubistva, otmice, pljačka, paljevina imovine, pretnje, ucene, šikaniranja I ova višedecenijska stradanja pala su u zaborav, pa kada se danas raspravlja o položaju Kosova, ovi se podaci retko kada uzimaju u obzir.

Da Vas podsetimo:  Pomirenje: Jedan spomenik i četnicima i partizanima i skojevcima i kraljevim vojnicima

Međutim, jedini način da neki važan događaj bude zaboravljen jeste da se o njemu ćuti! Naravno, mnogi će sada reći da su komunističke vlasti silom gušile svako podsećanje na ono šta se dešavalo na Kosovu, da u medijima, nauci, i uopšte javnom prostoru, nije bilo mesta za ovu temu, da je od Drugog svetskog rata prošlo više od sedamdeset godina a od početka raspada Jugoslavije skoro trideset, da su mnogi odgovorni odavno pokojni itd. Ovo bi, donekle, mogla biti opravdanja za gorenavedene događaje. Ali šta je sa događajima u zadnjih 20 godina? Zaboravili smo kako je rat na Kosovu uopšte i počeo. Seća li se danas neko da su sukobi počeli mnogo pre NATO agresije i slučaja Račak? Prvi obračuni između terorista OVK i policije tadašnje SR Jugoslavije dogodili su se početkom 1996. godine, kada je pucano na civile u Peći , Prizrenu i Dečanima. Pamti li neko napad na Radivoja Popovića, rektora Prištinskog univerziteta koji se odigrao januara 1997. godine? Ili pak ubistvo Miroljuba Petrovića, pomoćnika okružnog tužioca u Peći iz jula 1998? Naravno, 1998. na Kosovu već bukti otvoreni rat, i ovo su samo neki od desetina slučajeva napada OVK na srpske civile, taj rat su policija i vojska SRJ uspešno vodile do jeseni te godine, kada se odigrao još jedan vrlo bitan, a danas u javnosti Srbije gotovo zaboravljen događaj – sastanak Slobodana Miloševića i Ričarda Holbruka. Prema dogovoru pomenute dvojice srpske snage su se povukle ostavivši prostora „nezavisnoj“ međunarodnoj komisiji da utvrdi stanje stvari na terenu. Dok je ova komisija radila takozvana Oslobodilačka vojska Kosova je iskoristila povlačenje srpskih snaga i zauzela sve tačke sa kojih je bila proterana do jeseni 1998. godine, žrtve srpske policije bile su uzaludne i ponovo se krenulo sa borbom. U proleće 1999. države Nato pakta otvoreno staju na stranu šiptarskih terorista i počinje bombardovanje SRJ.

Da Vas podsetimo:  Ekonomska vrednost Kosova

Naravno, ovde se priča ne završava, ovako bi mogli da ređamo i dalje. Trgovina ljudskim organima, paljenje crkava i manastira, ubistvo dece u Goraždevcu, pogrom iz 2004., prenošenje pregovora iz SB UN u Brisel, Briselski sporazum….. Ovo su sve događaji koji su nama vremenski bliski i trebalo bi da ih dobro proučimo. Pored toga, ovi važni istorijski trenuci zaslužuju mnogo više mesta u javnom prostoru Srbije. Za većinu političkih partija, medija, nevladinih organizacija, intelektualaca i javnih ličnosti ova pitanja kao da nemaju veze sa trenutnim stanjem na Kosovu i Metohiji. Na primer, kada je neki srpski političar, u zadnjih 20 godina, pri nekom zvaničnom susretu sa kolegama iz drugih država javno postavio pitanje ko je odgovoran za pogrom iz 2004. godine, ili trgovinu ljudskim organima?! Takva se pitanja, naravno, ne postavljaju, ali smo zato mnogo puta do sada čuli izlizane floskule kao što su: ,,Nemamo ni metar zemlje na Kosovu“, „Kosovo je izgubljeno“, „Srbi su započeli sukobe na Kosovu“, „Srpski nacionalizam 90ih je kriv za stanje na Kosovu“, „ Evropa nema alternativu“, „Realno stanje stvari“ itd. Ovim sada već ustaljenim frazama se koriste svi, od tviteraša do ljudi koji se nalaze na ozbiljnim pozicijama, a buka koju time stvaraju ostavlja vrlo malo prostora da se čuje i druga strana priče. Činjenice se ostavljaju po strani i tako se polako formira jedna potpuno drugačija slika kojom se opravdavaju svi potezi koje povlače države Nato pakta i srpski političari. Zbog toga nikako ne bi smeli da zaćutimo i zaboravimo činjenice, jer one govore mnogo o našoj državi, našim političkim partijma i našim „prijateljima“ sa Zapada. Kosovo, na žalost, nije jedini problem gde je slabo pamćenje došlo do izražaja. Svoju istoriju imaju i zaboravljene i pregažene srpske žrtve, uništena privreda, zapostavljena kultura, lažna obećanja političara…..Zato moramo da pišemo, govorimo i podsećamo se, jer zaborav je za Srbe najveća opasnost, a zaborav nastaje samo kada se zaćuti.

Da Vas podsetimo:  Dženderizacija Srbije – nasilje nad većinom

A šta je sa citatom Ive Andrića sa početka teksta?E pa, on glasi ovako: „ Samo neuki i nerazumni ljudi mogu da smatraju da je prošlost mrtva i neprelaznim zidom zauvek odvojena od sadašnjice. Istina je, naprotiv, da je sve ono što je čovek nekad mislio i osećao i radio neraskidivo utkano u ovo što mi danas mislimo osećamo i radimo“.

Stefan Radosavljević

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime