Čuvari vjere i starih običaja

0
124
Foto: Jovica Drobnjak

P-portal u Gomirju, najzapadnijem pravoslavnom manastiru u Evropi, na proslavi Velike Gospojine

U Hrvatskoj nekako svi, i staro i mlado, znaju što je to Vela Gospa, blagdan koji se slavi 15. augusta i koji se u pravilu doživljava kao tradicionalna vjerska i narodna fešta, uz procesije, muziku i dobru trpezu, ali i kao znak da dolaze prve kiše i da turisti, naročito na Jadranu, polako trebaju pakirati kofere i planirati povratak kući. Nježna talijanska rečenica, koja oglašava tu veliku promjenu, glasi: “Prima pioggia d’agosto rinfresca mare e bosco.” U prijevodu, to znači da će prva kiša u augustu rashladiti more i šumu – te nam tako dati do znanja da je, nakon Vele Gospe, s ljetnom razbibrigom gotovo. I za vjernike i za one koji to nisu ti dani, s teškim mirisima prezrelog voća i svježim noćima koje sve brže stižu, predstavljaju čudnu igru svjetla i sjene, života i smrti, na tom melankoličnom izmaku ljeta.

U tom međuvlašću godišnjih doba, ono što je katoličkim vjernicima u Hrvatskoj manje poznato jest Velika Gospojina, vjerski praznik koji pravoslavna braća po Hristu slave 13 dana kasnije, 28. augusta. Praznik koji i jedni i drugi kršćani slave je Uznesenje (za katolike), odnosno Uspenje (za pravoslavne) Marijino u nebo. Za kršćane je Djevica Marija svima majka i ako se na ovaj praznik gleda očima vjernika, onda je to svečani trenutak kada je Vela Gospa ili Velika Gospojina, majka Isusa Hrista, nakon svih iskušenja, patnji i nada ovoga zemaljskog života, dušom i tijelom uznesena u nebo. U mnogim kršćanskim crkvama u svijetu oslikan je taj trenutak uznesenja ili uspenja Marijinog, a za pravoslavne vjernike na ovim prostorima naročito je značajna freska “Uspenje Bogorodice” u manastiru Sopoćani u Srbiji. Važno je napomenuti da je ova freska iz Sopoćana na svjetskoj izložbi u Parizu 1961. godine proglašena najljepšom freskom čitave srednjovjekovne umjetnosti u svijetu. Na ovogodišnji praznik Velike Gospojine posjetili smo jedan drugi manastir, onaj pored sela Gomirja u Gorskom kotaru.

Foto: Jovica Drobnjak

Dan sparan i vreo, automobil bez klime i vijugava, ali solidna stara Karlovačka cesta. Guste šume, koje kao da otvaraju vrata Gorskog kotara, unose malo povjetarca i svježine dvojici putnika, fotografu i autoru ove reportaže, koji žele stići na jutarnju liturgiju u gomirskoj manastirskoj crkvi. Crkva koja nosi ime pomalo u staroslavenskom duhu – Roždenija svetog Jovana Preteče, sakrivena je, kao i manastir, među brdima i u gustoj šumi. Kako su u ovim krajevima oduvijek stvari stajale, i manastir Gomirje osnovan je krajem 16. vijeka, što bi se reklo, s Biblijom i s puškom, jer se tada nalazio na samoj granici Habsburškog Carstva koje je svakodnevno trebalo braniti od upada Turaka. Branitelji granice bili su tada uglavnom Srbi, koje je austrijska uprava unajmila da budu graničari jer su branitelji prije njih, dobrim dijelom Hrvati i kmetovi na prostranim posjedima porodice Frankopan, bili rastjerani ili mrtvi. Područje koje je trebalo braniti narod je vjekovima zvao “Krajina, krvava haljina”, što najbolje o njemu govori. Ili, kako kaže stih one narodne pjesme koja je posvećena razdoblju ratovanja od barem tri stoljeća i teškom životu u Vojnoj krajini: “Svak krvave žvače zalogaje, nikad b’jela danka za odmorka.” Jedini monah u okolici u to vrijeme zbog starosti nije mogao da ide s krajiškom vojskom, “da se tamo vojnicima nađe radi vjerske utjehe”, pa je u Gomirje stigla nekolicina monaha iz manastira Krka. U historijskim zapisima iz ovog kraja piše da su ti monasi-ratnici iz Krke podigli oko 1600. godine mali drveni manastir, najzapadniji pravoslavni manastir u Evropi, i crkvu posvećenu Rođenju svetog Jovana Krstitelja u selu Gomirju, po kojem je manastir i dobio ime. Zlu ne trebalo, pored crkve je sagrađena i kula osmatračnica. Doseljeni narod je manastiru ustupio zemlju za njegovo izdržavanje, a 1657. godine Srbi graničari su između sebe skupili novac i otkupili stare posjede grofova Frankopana i tada je riješen pravni i ekonomski status ovog manastira.

Da Vas podsetimo:  U Dubrovniku je bila čast biti Srbin katolik
Foto: Jovica Drobnjak

U manastir stižemo izgubivši se gotovo u gustim šumama između Vrbovskog i Ogulina, u trenutku kada su stara crkvena zvona gromko označila početak liturgije. Posljednji ratovi, nevolje i najnovija pandemija koja i dalje traje prorijedili su posjetioce svečanosti za Veliku Gospojinu, ali naroda je ipak bilo dovoljno da ispuni crkvu i livadu oko nje. Par dana prije još se nije znalo hoće li zbog epidemioloških ograničenja biti podignuti tradicionalni šatori s hranom i pićem, ali kakva je to narodna slava bez imalo veselja – nekoliko šatora ipak je bilo spremno već od jutarnjih sati, kao i trgovaca s drvenim krstovima, svjetlucavim vjerskim sličicama i šarenom bižuterijom. Odmah pored, na otvorenom, ljudi su palili svijeće, svatko za svoje umrle. Kažu nam kako bi se nekada na ovaj praznik u manastiru Gomirje okupilo i po deset hiljada duša, ali historija na Balkanu prorešetala je dobrano okolni narod. No oni malobrojni koji su ostali ipak se sjećaju važnih datuma, tradicija i pradjedovskih običaja.

Foto: Jovica Drobnjak

Nakon liturgije i litije oko crkve, gornjokarlovački vladika Gerasim u propovijedi ispred crkve i prije pričešća pod vedrim nebom savjetuje prisutne “da u ovom vremenu bolesti, opasnosti i nemira skrenu svoje misli od svakodnevnih briga i jurnjave prema neprolaznim i trajnijim vrijednostima”. Ljudi oko crkve kojima prilazimo s uzbuđenjem sve prate, iako mnogi od njih više ne žive u Gomirju.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime