Da li će 27. juna biti potpisano priznanje nezavisnosti Kosova?

0
1370
Foto: printscreen

Koliko god da proširimo opseg analize srpske političke scene, koliko god korupcionaških afera, nelegalnih radnji, preletanja iz jednog tabora u drugi da zabeležimo, alfa i omega srpske politike ostaje Kosovo. Pitanje Kosova je provera čvrstoće karaktera bilo kog srpskog političara. Ako je spreman da prebaci pregovore o Kosovu iz Ujedinjenih nacija u Brisel, kao što je to uradio Boris Tadić, šta će ga onda sprečiti da svojim saradnicima preda u ruku ovo ili ono preduzeće, ponudi ovaj ili onaj tender, pruži njihovim potomcima ovu ili onu visoku državnu funkciju?

Ništa se nije promenilo ni danas – Kosovo je najsigurniji vetrokaz duše srpskog političara. Da li je vera ili nevera pokazaće njegov odnos prema Kosovu. Tadić nije pao u trenutku kada je premestio pregovore u Brisel, već kada je odbio da pred izbore potpiše uspostavljanje granice između Srbije i njene pokrajine Kosovo i Metohija što bi za njega bila politička smrtna presuda. Angela Merkel, koja je u tom trenutku 2012. godine vedrila i oblačila Srbijom, uskratila je podršku Tadiću i svesrdno stala iza Srpske narpedne stranke, kojom je tada rukovodio Tomislav Nikolić, ali kojom je očigledno trebalo da vodi Aleksandar Vučić.

Po rečima profesora Lompara: „Zapadni, ili američki činioci su pragmatični, oni žmure na te činjenice (nedemokratiju u Srbiji), jer računaju da samo jedna ovako autoritarna vlast, koja ima nacionalni prefiks, a u biti ne sprovodi nacionalnu politiku, može da obavi posao za koji su oni najviše zainteresovani“. Taj posao je priznanje Kosova, naravno, upravo zbog ovoga nijedan srpski političar koji sebe pozicionira kao liberala, ne bi mogao da izvrši ono što Vučić radi poslednjih osam godina.

Jedino što niko iz radikalske baze ne bi glasao za Vučića, koji je i čak te 2012. godine dobrano isprašen od Dragana Đilasa na lokalnim izborima u Beogradu. Pre dolaska na vlast Nikolić je bio neophodan da obezbedi pobedu SNS-u, a nakon toga je postao izlišan, pa je budući da je čovek slabe volje i submisivnog karaktera, bez ikakve borbe na nalog Angele Merkel predao uzde vlati u SNS-u neomiljenom Vučiću.

Iako je bilo jasno da iza SNS-a stoji Nemačka – u prevodu čitava globalistička mašinerija, koja se u narodu iz nekog razloga uglavnom svodi na Soroša i Blera, kao da su oni jedini bogovi na Olimpu; mnogi su dali Vučiću priliku da se pokaže na čelu Srbije (iako se on pribojavao da zvanično na sebe uzme premijersku funkciju kako slučajno ne bi on stavljao svoj potpis na Briselski sporazum). Posle sve halabuke o „lopovluku žutih“ i „sorošoidima“, posle dramskog istupanja na nivou Hamleta, kada je Vučić uzdahnuo i posle napete pauze izustio „sudbonosno NE Zapadu“, došlo je vreme za Briselski sporazum.

Da Vas podsetimo:  Slobodan Vladušić: Koga briga kojim jezikom pričaju mrvice?

Posle tog trenutka, kada je Vučić podmetnuo Dačića da stavi svoj potpis pod dokument kojim se država Srbija povlači sa teritorije Kosova u zamenu za neku NVO Zajednicu srpskih optšina (koja do dana današnjeg nije ni formirana, ali zato su sve srpske opštine na Kosovu inkorporirane u kosovarski politički sistem) proces priznanja Kosova je krenuo u nama dobro poznatom smeru. Da je Tadić ili neki drugi liberal slučajno pomislio da tako nešto potpiše, glavu bi mu jurili niz kaldrmu Balkanske ulice, ali čoveku koji je svoju karijeru gradio na turbo-nacionalističkom populizmu to je bilo dozvoljeno.

I gle čuda, obistinila se ona anegdota sa Vukom Draškovićem kome je neki šumadijski seljak posle mitinga prišao i izrazio mu podršku, ali je pritom dodao da će glasati za njega tek kad dođe na vlast. Tu priču je voleo da priča moj pokojni profesor metodologije Ivan Radosavljević. Pošto je Vučić 2013. godine demonstrirao svoju moć, odjednom su mase krenule za njim, shvativši da će on dugo ostati na vrhu. Srpski narod je proračunat i ima oko za talenat to je nesporno, te shvata odakle mu kaplje  platica bez koje se ne bi moglo preživeti.

Ova bajka bi se tako produžila decenijama – u Briselu bi se potpisivao jedan po jedan sporazum, dok Srbija ne bi bila pred pragom Evropske unije, onda bi proces bio okončan i Kosovo dobilo nezavisnost. Sličan proces se mogao primetiti i sa Severnom Irskom, od koje se Republika Irska odrekla krajem 80-ih, u zamenu za članstvo u EU i pozamašne strane investicije, koje su Irskoj zbilja donele veliko blagostanje i načinile od te periferne zemlje jedan od evropskih centara internet tehnologije.

Međutim, na scenu 2016. godine, sasvim neočekivano za bukvalno ceo svet, stupa Donald Tramp. On je u mnogo čemu slika i prilika herojskog arhetipa. Ne zato što spasava damu u nevolji, već zato što posle reda sivih neprimetnih otpravnika poslova globalne finansijske elite, koji su nosili titulu predsednika Amerike, on prosto odskače. Njegovi potezi pomeraju planine, njegov razuzdani smeh odzvanja svetom. On se ne podčinjava nikakvim dogovorima njegovih prethodnika, on ne poštuje nikakve sporazume, on igra ulogu političkog Demijurga – kreatora stvarnosti.

Kreator Donald je pokušao da kao grom iz vedra neba reši konflikt između dve Koreje, privoli Severnu na nuklearno razoružanje, i da pritisne Kinu na njenim granicama. Jedno vreme je izgledalo da uspeva, jer su lideri Severne Koreje to želeli, dok danas možemo da vidimo da su svi pregovori zaustavljeni, Sever preti da će militarizovati demilitarizovanu zonu. Herojski Tramp doživljava poraz. To ga ne zaustavlja, pokušava da preti Siriji, pokušava da preti Iranu, potpisuje sporazum sa Izraelom, koji Jevrejima daje sve, a Palestincima ne daje ništa – jasno je da i tu doživljava poraz, mada dobija poene od jevrejskog lobija, koji mu pomaže da ne bude opozvan sa svoje funkcije u Americi.

Da Vas podsetimo:  Tajna groba Arsenija III Čarnojevića

S istim žarom kreator Donald skreće pažnju na kosovski konflikt. „Šta, neke babetine i seka-perse vode nekakve višedecenijske pregovore, a Srbi pišu članke o kuvanju nekakvih žaba. Hmm, čudno, mislio sam da su Francuzi opsednuti žabama, nebitno. Tamtatatadam! Tramp će vas spasiti!“ Sa sobom je poveo i svog ortaka Grenela, koji je toliko žario i palio Nemačkom da je sklonjen na Balkan da bude DRUGI specijalni izaslanik za naš region. I dok su Srbi slavili čoveka koji je pokazao satanističkoj Hilari gde joj je mesto, prezident Tramp je kovao planove kako da za par godina odmrsi čvor, koji se nije dao razvezati vekovima.

Tramp je prvo uzeo Tačija za uvo i priupitao ga:„Jel hoćeš da prihvatiš malu korekciju granica, ali da Kosovo uđe u UN?“ Tači nije bio ubeđen da je to najbolje. Onda mu je Tramp pokazao specijalni sud za ratne zločine iza crvene zavese, što je Tači shvatio kao veliki podsticaj da se pošto-poto složi sa malom korekcijom granice. Čak je krenuo da izlazi sa izjavama „Ne treba strahovati od male korekcije granice“ – ko se boji male korekcije granice još? Vučića nije trebalo ubeđivati da se saglasi na teritorijalnu kompenzaciju, ali ga je trebalo ubediti da je Tramp mnogo jači od Angele – prvo, jer je muško, drugo, jer je i on Nemac po poreklu i treće, jer je on predsednik Amerike – zamislite koliko Berlina može stati u Njujork?!

Vučić se sa tim složio, otputovao u martu u Vašington, po rečima Grenela da prijateljski proćaska sa Tačijem, a po rečima svih ostalih – američkih globalističkih analitičara (Servera, Džude, Džozefa), nemačkih globalističkih analitičara (Vebera i Bibera), američkih globalističkih medija – Radija „Slobodna Evropa“, nemačkih globalističkih medija – Dojče velea; u Vašingtonu se ugovarala podela Kosova i započet je paralelni proces pregovora mimo briselskog pregovaračkog procesa.

Vašingtonski pregovori nastavljaju se 27. juna u Beloj kući. Indirektno ministri inostranih poslova Nemačke i Francuske već su se kroz otvoreno pismo u maju mesecu oglasili protiv Trampove/Grenelove inicijative, a ovog puta se Hajko Mas jasno izjasnio da ne može biti drugih pregovora osim onih koje vodi EU, čitaj Nemačka. Jasno je da se tako visoke zvanice 27. juna u Vašingtonu neće sastati tek tako, ali je teško poverovati da će tada biti priznato Kosovo. Tada će najverovatnije biti utanačeni rokovi za potpisivanje podele Kosova, kojim rukovodi Grenel, na predlog Trampa.

Da Vas podsetimo:  27 odsto mladih odustaje od obrazovanja iz ekonomskih razloga

Nije ni čudo da su zvaničnici EU uplašeni, Tramp kao i svugde po svetu, pokušava da minira globaliste brzim dilovima ne misleći na posledice. Podela Kosova bi mogla da izazove dalju promenu granica na Balkanu, što globalisti nikako ne žele, što Trampa nikako ne brine jer on ne pokušava da izgradi svetski poredak, već da iskoristi sve njegove adute u korist Sjedinjenih Američkih Država. To bi sve bilo divno i krasno, i Srbi bi mu frenetično aplaudirali (kao mali Marko velikom Aleku), da to ne znači da se Srbija odriče svoje sopstvene teritorije i srži svog identiteta.

Ironično jeste, ali srpskim nacionalnim interesima su sad bliže pozicije globalista od Trampovih, jer uz Trampa priznajemo Kosovo na jesen, a uz globaliste vrlo verovatno nikad, jer upravo na Sveti Nikad ulazimo u EU. Sve ovo je potvrđeno i nedvosmislenom podrškom američkog ambasadora Vučiću i njegovim izborima bez prave opozicije, i američkom intervencijom na Kosovu kojom je zbačen Kurti. Aljbin Kurti nije ratni zločinac, nije notorni kriminalac pa ne može biti lako ucenjen kao Tači, Haradinaj ili Ljimaj. On nije hteo da učestvuje u Trampovim pregovorima u Vašingtonu, jer je iskreni albanski šovinista i ksenofob, koji ne prezire samo Srbe već i kolektivni Zapad. Kurti je za Albaniju Albancima i to je to. Oko toga je ušao u sukob ne samo sa Tačijem, nego i sa Edijem Ramom.

U zaštitu Kurtija su otvoreno stali predstavnici Francuske i Nemačke na Kosovu, ali ih je Grenel savladao, podjednako lako kao što je Tači savladao kosovski Ustavni sud da legalizuje potpuno nelegalno formiranje vlade Avdulaha Hotija. Tramp je tako obezbedio podršku svojoj brzinskoj diplomatskoj pobedi na Balkanu, osiguravši trijumf Vučića na izborima u Srbiji i formiranje slabe i marionetske vlade na Kosovu (koju uzgred podržavaju i Vučićevi poslanici iz Srpske liste).

Trampove planove može pomrsiti njegova rastuća nepopularnost u samim Sjedinjenim Državama, gde su mu paprenu čorbu uzavrelih protesta skuvali konkurenti iz Demokratske partije, ali i neodlučnost samog Vučića. Ako ste mislili da je lojalnost jedna od malobrojnih vrlina koja ga krasi, grdno ste se prevarili. Čim Vučić namiriše da se Trampu bliži kraj, on će pobeći nazad u zagrljaj mame Angele, sav ucveljen – „Mutti, Čika Tramp mi nudio lizu da priznam Kosovo!“ Zato su šanse male da dođe do dramatičnog završetka kosovskih peripetija 27. juna, previše je to daleko od američkih izbora. Sačekaće Vučić septembar da vidi kako vetar duva, a onda u zavisnosti od Trampovih izgleda na njegovim izborima, sledi potpis ili krah avanture heroja Donalda.

Aleksandar Đokić
Izvor: vidovdan.org

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime