Da li će država Srbija preživeti ovu generaciju?

0
3425
Foto: printscreen (vidovdan.org)

Srpska posla

Danas, posle izbora, većini je barem jasno da više ništa politički nije moguće uraditi u Srbiji. Odavno sam napominjao da se politički sistem slomio, i pre 2012, ovaj je bio na granici fasadnosti i funkcionalnosti od 2008, kroz naprasni i ničim u suštini politički opravdani dogovor DS–SPS. Čime je još više došlo do izražaja izmeštanje odlučivanja iz političkog sistema, a što zbog sve ogoljenije manipulacije i političkog parazitluka (koliko god ko nalazio opravdanja u pritisku stranaca, oni su se slomili zbog alavosti, a ne svojih političkih programa). Danas je već reč o dovršavanju procesa uspostavljanja dvorskog režima upravljanja društvom i državom. Nakon još predstojeće četiri godine vlasti režima okončaće se proces konzerviranja, njih kao staleža sa posebnim pravima u raspodeli dugog trajanja, na kojima bi ekskluzivno počivala država i celokupni društveni život. Taj stacionarni stalež će činiti porodice iz vrha SNS i SPS, te odavno povezane porodice sa svim nama običnim građanima i nezamislivim koristima sa bezbednosnim strukturama, koji su svi zajedno izvan svakog prava, zakona i bilo kakvih pravila uključujući vrednosne ili kako se danas voli reći i tržišta. U Srbiji je izostala regulacija u svakom pogledu interesa, te se krećemo unutar stihija – društva, u kome su jedino važni poprilično difuzni i još češće partikularni interesi stacionarnog staleža, a dvor režima ima sasvim drugu agendu od državne ili nacionalne, kako da stabilizuje svoja prisvojena preimućstva. Zato ni nema govora da je Srbija makar neka izborna demokratija, nego je ova isključivo fasadna, jer ni nema gde da reguliše – u nepostojećem političkom sistemu? Pri čemu demokratija nije nikad bila niti može biti u bilo kom slučaju konstitutivna¹. Te uporno hobsovsko vabljenje na pobune građana zato više nije ni moguće, a posebno da bi se išlo na neke nove izbore i bilo šta konstituisalo dok pozivari puko bulazne i mrcvare narod, protiv neumitnosti društvenih procesa, koji nije mogao da se izmeni ni sa daleko boljim ljudima u dovršetku tranzicije u opštoj političkoj ali i istorijskoj nezrelosti, u koju se krenulo pre 30 godina. Zato sad, bez minimalne društvene regulacije, rešenje je tojnbijevski tip proleterske revolucije, a za to ni nema uslova, kako su ti upravo čuvari režima.

Ono što jeste naša briga to je impotencija nove srpske elite koja nije sposobna za viši red poredka, nego samo za njegove kratkoročne improvizacije, jer ne može sama da se održava izvan stihije (niti je čine ponekad pristojni ljudi, već je rudimentalno slep, spontan proces mučno preteranih ambicija). Kao što ne može da se uspostavi u Srbiji ni približno tip evolutivne države, što nas lako uvrštava među kandidate dalje propasti i raspadanja kao države i nacije u svakoj sledećoj krizi – što se posebno vidi kad je u pitanju nacija, jer nema ni pomena srpske nacionalne kulture u javnosti i obrazovanju nego samo prizemnih medijalnih divljaštava i kolektivizovane indukcije maloumnosti, tako da će ti lako prihvatiti uništenje Srbije na Kosovu i Metohiji kao i sva sledeća.

Primeri ovog su svakodnevni, od Ustavnog suda, tužilaštva, preko svih mogućih dilova i potpune odsutnosti bilo kakve kulture života, obrazovanja i javnosti, u kojoj nas mediji zabavljaju bezumljima, kao periodično smrt pevačice, Marić i njegovi kružoci, N1 sa svojom regionalnom agendom u izlivima opšte malograđanske ljubavi svih na gomilu, gde su Srbi uvek na dnu. Poslednja dvorska intriga je i ustupanje podataka BIRNU koliko je ljudi umrlo i dnevno se razboljeva od Kovida 19, a što baš niko nije demantovao, pa bi tako trebalo da je potvrđen u nečijem interesu u dvorskim sukobima samo mufljuski karakter vladinog kriznog štaba i da će to saznanje pomrsiti tamo nekom račun (a kao da dosad jeste?). Istina je, da na vladinom sajtu se ne uvode od 10.06.2020. podaci o novo razbolelim po gradovima i da niko za to ne mora da odgovara. Beskurpulozno niko se ne stidi, ni jedan mejnstrim medij ne pita, dok svadljive anestezirane mase hrle na izbore blaženo maloumne kako je baš ovo najbolji svet od svih svetova. U kome smo mi ovdašnji najlepši (polugoli, botoksirani i sa lepim satovima kao indijanci sa đinđuvama) tako i najpametniji (sa našom tradicionalnom površnošću i sad još lažnim školama, uz one od ranije slabe – jer nisu lažne isklijale iz ničeg; niti nam zapravo znanje treba nego titule), a sve će propasti i mi ostati? Eno, Englezi nemaju pojma šta rade, a njihov stacionarni stalež traje vekovima i uspešno okuplja i najbolje i najgore ljude na istom mestu u za celi svet najboljim školama do svog gornjeg doma koji uvek nešto radi, a kod nas se kafanski spletkari – formula koju mi još dugo nećemo shvatiti, ako ikad, u svojim jednodimenzionalnim površnostima i obračunima. Slabići, pustili su mase da ruše po Britaniji i Americi spomenike robovlasnika koji su svojim zajednicama ponešto ustupili i šta sad? Da li će to bilo šta promeniti? Robovlasništvo je u arapskom svetu ukinuto tek sedamdesetih, a to su bili tad i sad njihovi saveznici. Niko ne vidi od naših „optičara“ da je to još jednom pokušaj da se mase zavedu parolom, kako su svi ljudi jednaki iako očigledno i u ovoj najnovijoj velikoj transformaciji ne trpe, ne umiru i neće podneti i dobiti isto. Uostalom ljudi osim pred Bogom nikad nisu jednaki, ni u svetu, a još manje među ljudima. To tek donekle pruža snažna nacionalna država svojim državljanima. Nego je to samo glazura da se svari još jedna promena u svetu uz najmanje troškove za masu koja odavno ne može računati da će njihovi interesi biti temeljno uzeti u obzir, tim pre što su stihija – društvo oberučke prigrlili, a ova postaje dominantna društvena forma epohe.

Stihija-društvo

Mnogo će ljudi umreti, a da neće shvatiti, da su jednakost, sloboda, sreća, autonomija, tek parole izgrađene na iluzijama – prividi kojima se granice brzo osete, posebno u kriznim vremenima, ako im to po sebi nije bilo jasno. Ljudsko postojanje ih nikako ne podrazumeva. Pa se zato tako neopipljive lako koriste i ljudi se pozivaju na njih kao na kakve krajnje argumente. Dok umišljaju da je svet onakav kakav se njima čini i još gore, da se ponaša onako kako oni žele, halucinirajući privatnu kulturu, kako kakav privatni jezik, kao da ga može biti, osim dečijeg, tako i „ličnu umetnost“ umesto kulture. Sve u svemu se, posebno u postmoderni stihija društva kreću u iluzijama od kojih je potrebno mnogo ozbiljnije raščaravanje jer je individualističko, nego veberovsko od mitova sa kojima se bavila moderna u svom punom naponu koji su bili kolektivistički, a ne lični rad. Radikalni konstruktivizam, relativizacija, te individualistička lična kultura u privatnim halucinacijama u kojima je sve moguće (otud masovna industrija zabave nudi toliko magijskih i ostalih sposobnosti u opštem relativizmu i konstrukcijama sreće koja za čoveka nije predviđena jer nije „biće sreće“, što su stari itekako dobro znali i preneli u večnom ljudskom mitu o Ikaru). Zato je industrija masovne zabave tako važna u savremenom svetu sa svojim bezumnim proizvodima ludila, dok se društva istorijski transformišu, u ovoj zadnjoj etapi od riziko-društava u svetsko stihija-društvo.

Da Vas podsetimo:  Stroga kontrola (pred)izbornih procesa

Prisustvo stihija-društva je svakodnevno uočljivo, već pri odlasku u trgovinu, kad se uzme tabla čokolade, a ona više ne teži 100g. Pa bi po principu baš svako to vidi da se nešto ozbiljno promenilo, trebalo bi da je jasno, ali narativi zatrpavanja relativizuju događaj radikalne konstrukcije nove stvarnosti u kojoj više ne važi dekadni sistem u trgovini, kao što ne važi, ni većina ostalih referentnih sistema koji je stvorila i usvojila moderna (M1) – ona prva – kompetetivna u procesu regulacije. Nije samo reč o SI-sistemu mera, nego i o pravu, politici. Gde god. Ista se priča ponavlja i kod polova sa rodom – halucinativnom mentalnom iluzijom koja konstruiše usprotiv same prirode i toga da čovek jeste deo prirode i da niko ne može promeniti svoj pol kako bi naprasno u svojoj neverovatnoj slobodi postao navodno sretan. Iako je karikaturalna kreatura postao više nego Geteov homonukulus, kakvog je on predviđao za faustovski tip čoveka u njegovoj budućnosti, ne menja se prirodni poredak. Ma ko koliko god umislio da je ptica, ne može niko skočiti sa oblakodera i očekivati da ostane živ u dodiru sa pločnikom. Nije biće sreće kakva ga god samovolja zavela. Međutim, to se hiljade puta na dan ponavlja, i gore, u mnogim verzijama savremenog ponašanja ljudi. Ova u osnovi nova individualna privatna kultura ostvrena pustom radikalnom konstrukcijom, kao činom slobode i autonomije za koju se misli da je prirodna, a ne poželjno i preporučeno ponašanje. Kao što je i novac tip emergentne pojave i opšte društvene opsesije – krvotok društva kako se o tome piše², tako je i nova individualna privatna kultura (u teoriji se godinam radilo sa pojmovima klasifikacije životnih stilova, da bi to ipak zadnjih godina zamrlo, a novo je da je baš do preterivanja preovladao suludi genderski narativ, kao i nekakvo trabunjanje o XYZ generacijama, zatim je na to dodat diskur o mileanarcima). Sve su to tanke skrame. Što se ubrzo u baš svakoj krizi pokaže. Čak i novac toliko puta u ratovima biva nekorisan.

Dodatni problem sa stihija-društvom predstavlja što će se raspodela u društvima do te mere i na taj način urušiti, da Instituti budućnosti predviđaju do 60% prekarijata već oko 2030 godine. Otud izbijaju populizmi – iz budućnosti koja se sad stvara. Kako nema nikakve sumnje da je strah veliki a da je sad na sceni sukob dva straha – ovog iz te i takve budućnosti i onog iz prošlosti, da se ništa ne menja. Otuda umirivanja globalnom jednakošću svih ljudi, pa jedna tako uobičajena smrt crnca od policijske pretrane sile postaje dozvoljeni okidač u zapadnim svetovima. Međutim, u društvenom globalizmu svetskim društvom sleduje u scenariju stihija društva baš osiromašenje sve većeg dela masa (što se videlo posebno u Americi, ko može da se leči, ali i Španiji i Italiji, ali i ko može da jede i plaća svoje troškove života u krizi Kovida19), koje nije dovoljno podeliti sumanutim indentitetima, nego zaposliti i sa privatnim kulturama sa čime bi bili valjano samozabavljeni, čak i poželjni saradnici na očuvanju interesa ostvarenih dominiona³ (poseda) širom sveta anglosaksonske elite u duhu Vašingtonskog sporazuma – sve privatizovati (kampanja: privatno je bolje; što se i kod nas malo-malo čuje kao da je istina a ne puko mantra – jer su toliko puta mnoge države bile prinuđene da one nazad otkupljuju sisteme kao vodovod, kad ih privatnici upropaste). Mase, upravo zadojene bezumnim vrednosnim emergencijama svetskog društva, koja im medijski šapuće, samo se ti bavi sa svojim površnim i besmislenim zabavama indukovane maloumnosti (od besmislenih po svemu odevnih moda, drndanja zvučnim frekvencijama umesto muzike, potrošnje, sporta, narkotika kao opšte zabave za sirotinju… – sve je vođeno iz globalnih centara uticaja) ti ćeš dosegnuti slobodu i sreću, kojih uzgred nema – manje su verovatne nego Bog. Uz još tri momenta: 1) istorijski, gubitak finansijskog transfera periferija centar, jer Kina nije bila kao što su Druker i slični očekivali, isključivo radionica jeftine radne snage bez mozga nego je postala konkurent, pa više po anglosaksonskoj eliti nema mogućnosti da se izdržavaju mase kroz društva blagostanja, te 2) tehnološki – automatizacija i optimalizacija rada i opšte odbcivanja dogovora sa radom, uz rast mogućnosti nadzora i kontrole masa i 3) politički, lakše je kontrolisati svetsko društvo individualnih privatnih kvazikultura iz jednog centra nego naroda sa njihovim nacionalnim kulturama. Zato je i svuda osiromašio i oslabio i srednji sloj (neverovatnim platnim disparitetima) – čuvar ali i samostalni ponuđača usluga znanja kao zgodno potkupljivanjem namešteni navodni nosilac procesa M2 – riziko društva, a pre svega je izgubio političku moć kroz opštu medijalizaciju političke komunikacije, pa i budala može da nauči par rečenica, samo je važno da govorom i izgledom privlači publiku, što se vežba kao i svaka druga gluma. Uostalom ljudi oduvek lažu, ali se na medijima videlo mnogo više laži nego u celoj pre medija istoriji (toliko o medijima i nvo – ljudima bez bilo kakvog znanja), kao što je uopšte to format „skraćivanja smisla“ poluistinama ili još tačnije nazovi istinama pukih konstrukcija stručnjaka odnosa sa javnošću, što je gore i od same laži.

Svakako, ovo je samo kratki obris onoga šta je stihija–društvo ili Moderna 3 (M3). A M1 te M2: riziko-društvo je Urlih Bek još 80-tih uspešno opisao(4), pa to ne bih ponavljao, osim dela koji se odnosi na porodicu i to pojavu jednočlanih domaćinstava tokom faze riziko-društva, kao posledica ekonomskih procesa, dok stihija-društvo upravo teži da razori same ljudske odnose, želeleći pre svega da se između roditelja i dece uništi porodični odnos, pa da se izgubi i želja za rađanjem, najvišim oblikom slavljenja postojanja koju čovek poznaje. Da li je i tu reč o puko slepoj posledici procesa, ili, tzv. samoispunjavajućem proročanstvu u stvaranju modela radikalno slobodnog društva, ili, samo nasilju u ciljanoj nameri stacionarnog staleža da se sve menja, da bi tek sve ostalo isto po njihove interese moći, te je i ovo potrebno da bi se ugušila konkurencija, makar im se čini. Pa se vrlo svesno podpomažu sa njihove strne ovakvi događaji kao što je surogat majčinstvo, dodela dece homoseksualcima i što takozvane „ponosne“ hepeninge promovišu mnoge diplomate, dok zapadnjački mejnstrim od elite, medija, nauke vodi baš beskurpulozni rat protiv svakog društvenog tradicionalizma baveći se i temama zajedničkih toaleta, mistifikacijama ljudskih prava do iritantne banalnosti. Dok stvarni ljudi umiru po ulicama gradova od bolesti, gladi, kao tokom prvih nedelja pandemije, konačno i nasilja i u najbogatijim društvima kao u Americi. Jer suštinski čovek sa čovekom ni u jednoj zajednici po ovom ne treba da ima previše bliskosti, osim kratkoročnih i koji nisu posredovani logikom ekonomije i to je sloboda (isti U. Bek je testamentarno pisao pod metamorfozom metodološkog nacionalizma u tzv metodološki kosmopolitizam, primerima: kao u Evropi neko tamo ima para, a nema oko, a u Indiji jel ima čovek oko, a nema para, pa se trampe – eto sreće, ali gde je postojanje, a onda čovek sa čovekom, zato i države opstaju kao jedine stvarne formacije zajednica ljudi i teško da su zamenjive kao što smo videli širom globusa u prvim danima pandemije).

Da Vas podsetimo:  U pamet se, Srbi, Makedonci, Crnogorci, Grci!

Srbija zemlja lažnih idola

Ono što se danas sve više prepoznaje da je Srbija već kompletno stihija-društvo, zato što postoje tek dve dominatne grupe ljudi – pripadnici nastajućeg stacionarnog staleža i mnoštvo obezličene mase bez institucionalne zaštite, prava i sigurne zarade (do tog se sve teže dolazi, kao što medijski aparat obmanjuje, pa čak i uz česte bezobrazluke ala Kisićke da ni ne zaslužuju testiranje već nek plate, uz laž da je tako u drugim zemljama). U Srbiji je još uz sve u tragovima srednji sloj, pa nema ko ni da promišlja, kao što nema u pravom smisilu ni klasa. DS-DOS se pobrinuo da zbriše radničku klasu i na početku tranzicije ih je obespravi, pretvori u ogoljeni lumpen proleterijat. Dok su današnji pripadnici stacionarnog staleža, ili većina je došla iz dilova klika političara, ili, preko uopšte trajuće elite politike iz komunističkih dana (kao što ih i S. Mladenović navodi – Elite raspada), do svojih bogatstava. Ne iz inovacija i preduzetništva da bi bili klasa, nego, iz, uz političke klike, tajne službe u pukoj manipulaciji i pljački nacionalnog bogatstava, što se do danas samo nastavlja i to tek po principima ko brži, prvi i beskurpulozniji. Zato se Srbija navodno privredno gradi na visokim davanjima novca i povlastica strancima – prividu svetske raspodele rada, a ne na samostalnim domaćim privrednicima, sa kojima bi kao klasom morao stacionarni stalež kao držaoc države da deli moć, a oni bi makar u teoriji morali da teže nekoj regulaciji umesto korupcije i to proizvoljno od raspoloženja i lične naklonosti dvora (uz utehu iz moguće kompenzacije iz prijateljskog bunarenja koncesija za uzvrat) i time stvarali uslove za očuvanje i jačanje političkog sisitema – ali postoje uslovi što se vidi na svojevremenoj Darendorfovoj strukturi nacionalnog bogatstva, da većinski mora biti reči o malim i srednjim preduzećima, jer se velika svuda i uvek direktno pogađaju sa vlašću, a po potrebi je ucenjuju i kupuju.

Utoliko što se Srbije tiče postoje samo dva presudno važna momenta i to: 1) stvaranje lumpen proleterijata 2001. čime slabljenja politike kao metoda demokratske regulacije društvene strukture (čijeg izvršioca i danas slave?); pre svega iz procesa nacionalnog okupljanja, kroz šta su prošle sve relativno uspešne države tokom svoje tranzicije (što je primetio Fukajama ali nije razumeo) sa izraženim državnim raspoloženjem; i 2) događaj da se srednji sloj isključi iz procesa politike 2012. i ukine politički sistem u procesu finalizacije etabliranja srpskog stacionarnog staleža i pretvaranja ne samo režima formativno u dvor, nego i celokupnog društva u dvorsko društvo u kome su svi de fakto podanici ili otpadnici, ma šta bili de jure, a sve što se sad događa samo su dvorske intrige i interesi dvorjana, ma koliko bilo potrebno lagati, varati i krasti od tate na sina i obrnuto – sve je lakše sa medijima. Izvedeno, upravo preko savezništva sa poniženim lumpen proleterijatom, ali je onda sve zajedno kao takvo otišlo predaleko u nametanje najprimitivnijih i najprostijih obrazaca života i ponašanja u društvu ispod svetskih robnih marki – opšte srozavanje, uz samovolju legendarne gluposti, posebno bez uzusa srednjeg sloja nacionalne misli. Što je Srbe gurnulo tamo gde nikad nisu bili, u nekakvu istorijski nestalu austrougarsku provinciju. Koja je ustala iz nekog dugog sna bez prava da se seća svoje istorije, mitova, duha, razvoja, kao prašnjavi monstrum koji čeka svoje nadolazeće ustaše kao varvare. Šumadija danas, u košmaru spava sve praznija, u njoj se nerađaju prinčevi nego je doba austrugarskih provincijalaca, što je najizrazitije poodmakao proces u Montenegriji.

Kad se pogledaju uspešne evropske države i njihovo ustrojstvo, evidentno je prisustvo stacionarnog stalež (trajućeg i eks plemstva), visoke klase, srednjeg sloja, sa svojim kulturnim formacijama, od dvorova, opera, univerziteta, kao naroda i mase podeljene između sintezom nastale nacionalne kulture i svetskog društva. Pri čemu je sama EU globalna tvorevina, pravi nosilac pre svega svetskog društva. Koja je još danas dobrano uzdrmana pojavom Trampa, Bregzitom, a nestajala je u prvim danima pandemije u Evropi, kad su sve nacionalne države ponovo izronile i pokazale se kao jedini zaštitnik svojih građana. Nurijel Rubin je najavio još u februaru da će pandemija najverovatnije oboriti Trampa sa vlasti (5) – te da li je Kovid19 kreacija, ili je samo to prezentacija, za nas smrtnike nikad neće biti poznato, ali su na površinu isplivale razmere sukoba između Trampove opcije na zapadu i globalističke: među njima besni transformativni sukob. Biće oko očito prelaska Amerike na imperijalnu globalizaciju, dok mnoge elite, a prvenstveno evropske ne mogu da održe svoje velike posede po svetu, bez američke čizme. Niti svoje mesto u globalnoj trgovini. Za to vreme Amerika snuje za sebe da će preoteti Afriku od Kine. Uz to se talasa svetsko stihija-društvo u svojim protivrečnim pretenzijama, koje više ne treba tzv. suverenističkom američkom bloku, a privrede trpe u zastoju koje će mase ispaštati, spremni na nove strahove(6) i društveni ugovor. Koliko je to planirano ili ne nije jasno, ali je vidno da stacionarni stalež ni u jednoj zemlji ne trpi nikave posledice – mase su apolitično slepo okrenute da se bave sa famom ljudske univerzalne jednakosti i tako isprazno ventiliraju sva svoja nezadovoljstva služeći globalistima u borbi sa Trampom. Pa su globalisti još zagrizli što pokazuje odluka da se baš sad najavi konačno optužnica protiv Tačija i kreature UČK, uz par višednevnih tekstova o istom, u kojima nije više tako ugledan gospodin. Što bi trebalo da implicira i sve koji su sa njim sa zapada odradili taj odvratni posao, ali stacionarni stalež se nigde ne dira, a baš su ti radili sa njim – ne posrednici i najamnici. Kako je ovaj stalež ne samo predstavnik države, nego suštinski nosilac, a to zapadnjaci sebi ne rade. To je za one druge. Za one čiju državnost ne priznaju, a koji uostalom imaju slabe stacionarne staleže koji se ne umeju čuvati, niti brinuti o državi, koja onda kao neprobojna kupola brine o njima a što podrazumeva naš najveći strah. Jer onaj koji je bilo kad iz staleža prodao državu nikad se ne može drugačije ocenjivati nego kao klijent. Pri svemu sva ta naša elita još je sumnjiviji vrbov prut, te tim u ovako složenim igrama, koje postaju žestoke, zebnje bivaju drastičnije koliko je ova generacije nesposobna da odbrani državu, organizuje društvo, dosegne artikulaciju koja bi vodila višem redu poredka, a i predhodnim tekstovima naznačeno evolutivnoj državi, ako svakodnevno gledamo ljude i primere koje nam sami serviraju, da izmenjeno parafraziram, „glupane nije sve u ekonomiji, posebno suština“.

Da Vas podsetimo:  „Hoćemo li svi proći kao Ćuruvija?“

Epilog

Čovek, kad se samoispituje, to sam čini ne na miru i svečanim tišinama nego prečesto u grozničavim trenutcima i to kao stranac koji zalazi u nepoznat prostor u kome ne treba da bude. Za koji ga ne bi trebalo ništa da vezuje, jer kao da pomalo napušta i izdaje svoj (i Niče kaže otprilike, kad se čovek pita za smisao već nešto nije uredu). Ma koliko čovekov svet bio tegoban, sam sasvim stran – dovoljno stran da se ni za život, ni samo postojanje ne pronalazi potpuni smisao, ipak se retko od života odustaje, premda se ne preza od pogibelji kada se ova učini potrebnom, a neki put i bez oklevanja, šta god se dogodilo, a da iza toga ne stoje nekakvi izuzetni razlozi, pa opet samo postojanje nas pre svega drži sa ove strane, a šta bi drugo? Iz dana u dan, iz trenutak u trenutak, godinama.

Kakvo je kao osećanje postojanje? Nije radost a ne može biti sreća, kako kada smo radosni postojanja nismo ni svesni. Zapravo se postojanje oseća tek u strpljenju, iz onog drugog gledanja – promišljanja, kao sve ono svečano, otkrivajući da nam život prolazi u samom slavljenju postojanja, ma šta nam se događalo. Pri čemu je jasno da slavljenje ne može biti nikakva materijalna činjenica iako takve tragove može ostavljati u spomenicima ljudski genije, nego duhovna, čega smo sa vremenom i sami svesni. Zato može da nas preplavi muzika kad odemo u operu, ili, reč dok čitamo, prizori, kad stanemo u priodi, sami ili u društvu sa drugim ljudima, kao što pesnik kaže „od dvoje, troje u prostoriji jedan je uvek pored prozora“. Pa čak ni to nije najvažnije, jer nema sličnog osećaja, kao kad se zakorači u kuću posle dugog puta, ili, vlastitu državu, vrt naših snova i buđenja koji smo sami negde u nečemu stvorili, a najviše od svega kad nam se rodi dete slaveći naše slavljenje postojanja. I ma šta nam se događalo ova mesta i trenutci, ti ljudi ostaju nama i za nama u večnosti naših skromnih trajanja, kao daleko viši od nas samih. Kao to što se ne može izbrisati u svim našim na mahove dubokim zaboravima i udesima. Tako da suštinom život nije ni tragičan, ni beznačajan.

Od početka našeg vremena do njegovoga kraja, slavljenje postojanja će biti naša ljudska osobina – dostojanstvo postojanja, ma koliko nas događaji pogađali u životu, ismevali sa onom pre svega indukovanom maloumnošću kao opštim fenomenom neuspele ali nekom uvek korisne komunikacije. Kako takvi drugi put ne mogu da vide i kad ga traže, taj nije za njih, ili, naprosto samo što su primitivni i prosti u osnovi svog zakržljalog bića i nikad nije samo pitanje neznanja kako bi Arnetova i slični prosvetiteljski želeli da je, zalud, a još ti nam olako dolaze glave kad samo njihovi svetovi preovladaju pa zebu da tako ostane. Mi smo pored svega oduvek bili nagrađeni, ne srećom sve u svemu, to su još stari znali i ispripovedali u mitu o Ikaru i Dedalu (ime koje ima i značenje narodnoga genija) nego slavljenjem postojanja. Međutim, kad je u zoru moderne čovek sam poverovao u samog sebe, krenuo je putem faustovskog čoveka u engleskom danu, u svojevrsnom zaboravu, zahtevajući slobodu i sreću do koje se ne može stići.

Iako današnji čovek živi u Kalifornijskoj noći, sve posustalijoj holivudskoj fabrici svetskog društva nastalog nakon engleskog dana, na refleksijama podkulture engleskog mladalačkog stila života iz ’60 (raspuštenosti i površnosti u slobodi i sreći) koja je trebala da da konačni privid smisla promiskuitetnoj sebičnosti i dezorjentisanom lutanju bez odgovornosti, ipak sve više ljudi prepoznaje i pored svog turizma Odisejevu kaznu bogova, da se ne može lako vratiti kući. Da čovek u svetu može živeti i postojati u mestima i da će ga tu samo prepoznati, kao što je Penelopa. Da 1001 prosac, samo tad nisu 1000, nego 1. Samo na mestima tkivo čoveka može da zaceli i čovek raste, a ta su mesta oduvek isključivo kuća, država i vrt. Ko ih nema ostaje pored svega prognanik. Zato ne treba da čudi što uporno i nadalje raste interesovanje za nacionalnu državu u svetu – ne samo kad se traži pomoć i spas; za dom i porodicu, nacionalnu kulturu, ma koliko se otežano probija kroz prijatnu larmu opšte Kalfornijskih noći i pored svojih mnogobrojnih neprijatelja sa njihovim otrcanim repertoarom fraza koje je oduvala samo jedna pandemija. Kad su i oni stali u red.


1 – Voigt, Rüdiger (Hrgs.), Handbuch Staat, Springer, Wiesbaden, 2018. Kako kažu : „…to ne znači i da filosofija treba da pruži demokratiji apsolutni prioritet kako to Rotri formuliše…ali, iako je svima itekako uočljivo, da je krajnje opravdanje demokratije i ljudskih prava problematično i pored toga se treba držati takvog ideala, al po Kantu, da je uvek reč o regulativnoj ideji, a ne konstitutivnoj“

2 – Braun, Christina, Der Preis des Geldes, Aufbau Verlag, Berlin, 2012.

3 – Quinn, Slobodian, Globalists : the end of empire and the birth of neoliberalism, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, 2018.

4 – Bek, Urlih, Rizično društvo, Filip Višnjić, Beograd, 2001.
5 – https://www.spiegel.de/wirtschaft/nouriel-roubini-ueber-das-coronavirus-diese-krise-wird-zum-desaster-werden-a-e96cd2ce-9795-4c3a-96a3-ba95c1686afb

6 – Mausfeld, Rainer, WARUM SCHWEIGEN DIE LÄMMER?, Westend Verlag GmbH, Frankfurt/Main 2018.


Mile Milošević
Izvor: milemilenkovic.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime