Da li će sukob sa crkvom poljuljati dominaciju Đukanovića?

2
797
Milo Đukanović / Foto: printscreen ( in4s.net )

U Crnoj Gori se 30. avgusta održavaju parlamentarni izbori na kojima partija Mila Đukanovića želi da produži tridesetogodišnju vladavinu. Opozicija se uzda u to da su protesti zbog crkvenog zakona oslabili moć vlasti.

Građani Crne Gore 30. avgusta izlaze na jedanaeste parlamentarne izbore od pada komunizma i pete od obnove nezavisnosti 2006. godine. Za razliku od drugih država Balkana, koje su tokom poslednjih 30 godina iskusile  jednu ili više smena vlasti, Crna Gora ostaje jedina zemlja u ovom delu Evrope koja ima višedecenijsku dominaciju jedne stranke – Demokratske partije socijalista (DPS) i njenog lidera, predsednika države Mila Đukanovića.

Ko su glavni igrači na izborima?

DPS na izbore ide samostalno a kasnije se uzda u podršku manje vladajuće partije Socijaldemokrata (SD) i manjinskih stranaka Bošnjaka, Albanaca i Hrvata, koje su njihovi tradicionalni partneri. Listu najjače stranke predvodi aktuelni premijer Duško Marković. Na suprotnoj strani su četiri opoziciona bloka i to dvije veće koalicije, jedna okupljena oko dominantno prosrpskog Demokratskog fronta i druga koju predvode Demokrate te procrnogorske Socijaldemokratska partija (SDP) i URA.

Izbori se održavaju u jeku epidemije koronavirusa, ali i nakon velikog sukoba vlasti i Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori oko spornog Zakona o slobodi veroispovesti, koji je doveo do višemesečnih protestnih litija SPC po ulicama crnogorskih gradova, a koje je podržao najveći deo opozicije, ali i ogroman broj građana. Iz DPS-a su već poručili da su ovi izbori ponovo sudbinski i da se na njima brani suverenitet Crne Gore od velikosrpskog nacionalizma oličenog i u SPC, dok i u opoziciji tvrde da su izbori sudbinski – ali za odbranu crkve i njenih svetinja.

Politički analitičar Boris Marić kaže za DW da će rezultat izbora zavisiti od više faktora među kojima je i izlaznost, za koju očekuje da će biti manja zbog epidemije. Do sada je, po pravilu, manja izlaznost omogućavala lagane pobede DPS-u, ali kada je bila preko 70 odsto, vlast bi pobeđivala, ali s malom razlikom i opozicija je imala neku šansu.

Da Vas podsetimo:  SAMODESTRUKCIJA: Doprinos Srba izgrađivanju albanske nacije, države i naroda

„I ovog puta imaćemo malu razliku za jednu stranu“, tvrdi Marić.

S druge strane, novinarka političke redakcije lista Vijesti Biljana Matijašević smatra da veće šanse za pobedu ima vlast jer, kako kaže, obilato koristi institucionalnu prednost i državne resurse zloupotrebljava u izborne svrhe, pa tako zvaničnici, predvođeni premijerom Markovićem, posljednjih dana otvaraju sve što se može otvoriti.

„Značajna prednost za vlast je i kontrola nad biračkim spiskom u kojem, prema analizama, ima ‘fantoma’, pa je omogućeno glasanje značajnom broju ljudi koji odavno ne žive u Crnoj Gori“, kaže Matijašević za DW.

I ona, poput Marića, veruje da će konačan rezultat dosta zavisiti od izlaznosti, jer će neki glasači zbog straha od korona-virusa ostati kućama.

„Ipak, to će mahom biti glasači opozicije i neopredijeljeni jer birači DPS-a su većinom disciplinovani, odnosno za svakog njihovog glasača je zadužen neko iz izbornog štaba, da ga opomene kad i za koga treba da glasa. Takođe, DPS će ponovo koristiti oprobane metode kao što su zastrašivanje, obećanja, podele pomoći“, kaže Matijašević.

Marić ima nešto drugačije mišljenje.

„Verujem da DPS neće uspeti da izvede baš sve svoje birače. Tu pre svega mislim na glasače iz dijaspore, jer su i dalje zatvorene neke granice zbog virusa, zatim starije stanovništvo koje se boji zaraze, te deo birača koji je razočaran sukobom sa crkvom. Iako se tu radi o nekoliko procenata, to može biti važno za krajnji rezultat“, kaže Marić.

Faktor litija

Marić upozorava i da će rezultat itekako zavisiti od toga koliko će DPS sanirati političku štetu koju je imao zbog litija protiv Zakona o slobodi veroispovesti.

„Veliki deo naroda loše je reagovao na taj zakon i to je za DPS jedna nova situacija koju moraju da amortizuju i reše, jer su zbog toga izgubili deo biračkog tijela. DF i Demokrate sa svojim partnerima, prema nekim istraživanjima, zajedno imaju oko 40 odsto. Taj blok se ukrupnio do te mere da ne može biti rasipanja glasova na toj strani i oni će izvući iz sebe maksimum u datim okolnostima. S druge strane, DPS je sam uvek bio na 40 odsto, ali je verovatno izgubio nekoliko procenata zbog litija. Ipak, s njima tradicionalno idu manjinske stranke i to je još nekoliko procenata. Tako da bi konačan ishod mogao da zavisi od rezultata građanskih partija SDP-a i URE. Ako obe uđu u parlament, mislim da će DPS-u biti teže da zadrži vlast, ali ako neka ostane ispod cenzusa od tri odsto, šanse im se povećavaju“, smatra Marić.

Da Vas podsetimo:  OTKRIVENA ŠOKANTNA ISTINA: Nisu Kosovo oteli zbog demokratije nego zbog ovog – EVO ŠTA JE SAKRIVENO

I Matijašević smatra da značajan broj birača DPS-a ne podržava Zakon o slobodi veroispovesti, ali je sada pitanje da li će prevladati njihovo nezadovoljstvo ili strah od gubitka svog ili radnog mesta nekoga od članova porodice.

„Mislim da će svakako rezultat DPS-a biti slabiji nego na prethodnim izborima“, kaže ona, dodajući da su litije ojačale koaliciju oko DF-a, tako da će neopredeljeni birači, koji su i vernici, sada dati glas DF-u, koji će tradicionalno dobiti i „srpske“ glasove. Bolji rezultat predviđa i Demokratama.

S druge strane, Marić kaže da DPS nikada ne treba potcjenjivati.

„Iako će ‘energija litija’ doprinijeti većoj mobilizaciji opozicionih birača, DPS je dominantna crnogorska partija, koja drži pod kontrolom državne institucije i već se vidi da se u kampanji ne libe od maksimalne zloupotrebe državnih resursa. To će biti adut na koji će igrati, kako bi maksimalno nadomjestili štetu od litija“, smatra Marić.

Da li će opozicija, ako izgubi, priznati poraz?

Opozicija je ušla u izbornu trku iako je dugo pretila bojkotom tvrdeći da su uslovi za izbore nepošteni i da daju veliku prednost DPS-u. Nakon prošlih izbora, nisu čestitali vlasti na pobedi niti priznali rezultate.

„Nerealno je očekivati da će ovi izbori biti fer, imajući u vidu litije, neuspešnu reformu izbornog zakonodavstva, korišćenje korona-virusa za zabranu okupljanja, hapšenja zbog navodnog kršenja mera protiv zaraze“, smatra Matijašević. Ona kaže i da vlast netransparentno troši novac iz budžetske rezerve i odbija da ukloni „fantome“ iz biračkog spiska.

S druge strane, Marić kaže da je opozicija imala četiri godine da dođe do fer uslova za izbore, ali oni nikad nisu ponudili zajedničku strategiju.

„Parcijalno su i na kraju neuspešno pregovarali s vlašću, pretili su bojkotom i sada izlaze na izbore iako su, po mom mišljenju, uslovi gori nego 2016. godine. Svojim pristankom da izađe na izbore, opozicija ih je ovaj put do kraja legitimisala i sva priča o neregularnosti izbora neće imati potrebnu težinu, i ako bude istinita“, zaključuje Marić.

Da Vas podsetimo:  Evo koliko ljudi godišnje odlazi iz Srbije: POLA MILIONA SRBA ŽIVI U NEMAČKOJ!

Matijašević, pak, upozorava da će se Crna Gora, bez obzira ko pobedi na izborima, suočiti sa velikim problemima zbog ekonomske krize usled korona-virusa.

„Moraće da se vidi kako i gde nabaviti novac za servisiranje budžeta, kako sprečiti zatvaranje preduzeća i gubitak radnih mesta, kako sanirati velike gubitke u turizmu“, zaključuje Matijašević.

Radomir Kračković
Izvor: DW

2 KOMENTARA

  1. Kad su u ono vreme pre 2000 godina pitali Hrista, ,,dali da placaju porez caru i daju desetinu fariseju,, on im je lepo rekao; ,,Caru carevo, Bogu bozje!,,.Crkva i svestenstvo jos tada nisu bili jedno telo kao sto nisu ni danas. Svestenici su ljudi od mesa i krvi a ljudi su kvarljiva bica, alavi, pohasni.
    Zamislite u vreme naj vecih stradanja srpskog naroda devedestih godina, mnogi svestenici kupuju zlatne putire, jevanjdjelje u zlatnim koricama, Krstovi im postadose sve veci , okitili se ljudi srebrom i zlatom poceo narod da prilazi crkvi, daje i ne pita, polako uvedose cenovnik za sve usluge poput prave trgovine i time na neprimetan nacin prodadose veru i Boga.
    Kako onda da mi ocekujemo od njih da budu utesitelji, predvodnici, molitvenici narodu?
    – Moze li jedan covek dvojici gospodara sluziti?
    Moze li svesteno lice da ljubi i srebro i Boga?
    Niko nema dva srca i dve duse, tako da, ne treba nas cuditi postupak vladika, patrijarha, crkvenjaka, oni su odabrali materiju a to znaci, dragi verni narode, idi u crkvu moli se Bogu a svestensvo samo slusaj i ni za zivu glavu ne cini ono sto oni cine!
    Amin Boze!

  2. Sukob sa Crkvom, nažalost, neće poljuljati dominaciju Mila Đukanovića u Crnoj Gori. Svakom, malo trezvenijem posmatraču situacije u CG je jasno zašto od „ljuljanja Milove dominacije“ nema ništa. Naša Crkva je, doduše veoma često, „drmala kaveze“ političara, diktatora, vojnika, osvajača , porobljivača i drugih, ali nikada nije išla do kraja! Ili nije imala snage, ili su je činili ljudi koje je lako bilo zauzdati, neki su bili koruptni ili, po starom srpskom običaju nesložni. Vlastela je mogla lako sa ih uplaši i privoli na poslušnost. I tako ne desetinama, nego stotinama godina! Crkva je uvek znala i našla mogućnost da se aranžira sa moćnicima. Ako nikako drugačije, onda vođenjem celog naroda u begstvo umesto u boj -npr. kod Prve seobe Srba sa Kosova isl. -pravdajući se od ko zna koga i u kom vremenu nametnutim „Božjim zapovestvima“. Jer u njima, između ostalog, stoji i „ne ubij“- pa je begstvo izgledalo bolje rešenje od poziva za borbu, u cilju ostanka ostanak na svome! A da se sa Kosova bežalo- bežalo se desetinama godina, i kada je bio mir, ali kada su vladali komunisti. Bez da je Crkva rekla, u to Brozovo vreme, previše reči u korist ostanka Srba na Kosovu! Potsećali vas to malo i na najnovije begstvo Srba iz Krajine- ni tu se Crkva nije digla da zaustavi begunce i kaže im da je nekada i rat bolji od begstva i potucanja po tuđini? Ili, što je još grđe, bar u nekim vremenima i možda ne uvek,ona je podržavala osvajače, luperde, ubice i diktatore, samo ako su svi oni Crkvi omogućavali dobar i bezbrižni život –što se mnogo puta dešavalo bez neke posebne brige sveštenstva o njihovoj pastvi. Pogledajmo samo noviju istoriju Crkve u Srbiji i u današnjoj Crnoj Gori, teritoriji nekadašnjih, danas manjinskih Srba. Retko koji poglavar Crkve da se nije, verovatno zbog para „pomirio“ sa situacijom Crkve, –u svim vremenima kao u vremenu Karađorđa, Miloša Obrenovića, njihovih potonjih naslednika, dalje preko Josipa Broza, Slobe Miloševića, i svih drugih sve do danas Aleksandra Vučića, pa i Mila Đukanovića. Neki crkveni velikodostojnici, izuzimajući slabašnog patrijarha Pavla, su prvo galamili, ljutili se i na kraju (po)kleknuli pred vlastodršcima. A Pavle? Prisetimo se Njegoševog stiha „A ja što ću, ali sa kime ću? Malo rukah, malena i snaga, jedna slamka među vihorove, sirak tužni bez igde ikoga“ -kao da je pisan za patrijarha Pavla! Iako je bio samo“jedna slamka među vihrove“ ipak je, bar sa moralne strane viđeno, uspeo da Crkvu objedini sa onim odbeglima daleko preko okeana zbog nesloge sa Germanom i da je koliko toliko i sačuva. Dok ovaj danas, Irinmej, je rastura. Čak i delenjem ordenja onima koji to svakako, kao diktatori i pljačkaši sopstvenog naroda, nisu nimalo zaslužili. Svaka buka i galama „za tri dana“ a posle sve legne na svoje mesto, pa tako i odnos Crkve prema državi i državnim moćnicima. Kako se srpski narod odužio patrijarhu Pavlu? Dozvolio je nekom možda drogiranom „umetniku“ da karikira patrijarha Pavla koji, nedaleko od crkve Svetog Marka u Beogradu, stoji u sedećem položaju ali bez trona! Lebdi naš preminuli patrijarh koji je, kako je to narod govorio, za živora kao pravi svetac hodao Srbijom. On niti stoji, niti sedi. Čuči, jadan, onako sićušan među šetačima na Tašmajdanu i možda gore na nebu razmišlja, šta je on to loše učinio Srbima, da ga se sećaju i slave takvim spoimenikom? Ko je iz Crkve protestvovao protiv tog nakaradnog spomenika? Ko je protestvovao i protiv spomenika Stefanu Nemanji koji stoji na razbucanom vizantijskom šlemu -skoro većem od kipa Nemanje a Vučić i Vesić hoće da ga postave ispred zgrade stare železničke stanice u Beogradu? Iz Crkve –malo ko. Ali zato, predvođeni patrijarhom Irinejom, crkveni velikodostojnici odaju poštu i počast, klanjajuži se do ne tako davno bezbožnom Aleksandru Vučiću, a čak i još bezbožnijem Aleksandru Vulinu, nekadašnjem i današnjem komunisti! I to je Srpska crkva. Zato Milo ne treba da se plaši, ma koliko Amfilohije bio častan rab božiji, kao i nekolicine drugih časnih sveštenika, stalih na čelo pobune dela naroda koji Milu „drmaju kavez“. Opstaće i ostaće i Milo, i Srpska crkva u nekada srpskoj Crnoj Gori, a sada Milovom Montenegru. Sve će leći na svoje mesto jer pravih boraca protv zla u redu naroda ali i u redu Crkve, nažalost, više nemamo. Ovi u Crkvi koji to žele su ostarili, a mlađim crkvenim velikodostojnicima su, tako izgleda, bogatstvo i dobar život važniji od Crkve i njenih kanona. Pitanje je i da li smo ikada imali dovoljno boraca u Crkvi protiv zla, koje je odvajkada tlačilo srpski narod? Čini mi se -klimoglavaca je uvek bilo više!

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime