Da li je bojkot već uspeo i šta se događa posle izbora (pretpostavka)?

0
1307
Foto: printscreen (demostat.rs)

Društvo bez balansa

Kakvo je srpsko društvo danas u kratkom opisu? Pretežno je društvo lične i otuđeno  grupne moći na osnovama: a) relativizovanih i dobrano onesposobljnjenih ustanova, „neprijateljski“ nastrojenih prema društvu pod parolom razvoja (od pojava izrabljivačkog rada, potrošačke korpe od koje retko ko može da živi, tzv. izvršilaca, socijalnih prava puke formalnosti, nespremnosti za rešavanje elementarno životnih zahteva građana koji žive u propadajućoj stvarnosti, a ne umišljenoj zakonodavnoj i medijalnoj fikciji maloumno skraćenih smislova „odnosa sa javnošću“ za koji je dovoljno reći kako su „evropski“ u potpunoj dekulturaciji celog društva da bi svaka diskusija utihnula …spisak je u svakom pogledu predugačak, neprijateljskih i loših zakona i praksi, i prostire se podjednako na sve oblasti društva, a da nikad nije bio sagledan istraživački kao celina); b) jasno oslabljenih vrednosti i bez poredka u odnosu na sadržaj stvari – duh mera društvenog objedinjavanja i obuhvatanja, koji bi mogao da gradi zakone a onda i ustanove – toga uopšte nema (nego samo privatizovanih interesa i ideoloških projekcija, provincijalno imitativne prirode koji ne mari ni za jednu činjenicu stvarnosti, nego samo poseže za odgovrajućim interpretacijama iste); v) zatvorenog za perspektivu i društva i države; g) sasvim otvorenog za stihiju i njene kriminalne ishode; i d) sa više nego objektivnim i sve više kako društvo i država slabe pod raznim stranim uslovljavanjima, ali i  tek privatizovanim, subjektivnim zaprekama, zahtevima, rešenjima, ishodima stvaralačkog karkatera koji bi da ožive život u Srbiji (te uopšte nije spontan permanentni trenda loše raspodele i skoro najveći faktor raslojvanja na celom evropskom kontinentu). Zbog čega sve više pristojnih, talentovanih, obrazovanih i sposobnih ljudi odlazi iz godine u godinu (ne samo oni koji se svrstavaju u tipične ekonomske migracije), uz one koji prepoznaju iako su bez državljanstva, neizostavno građani drugog reda tamo gde se upute, da su više tretirani kao ljudi nego ovde kod kuće, u otadžbini – i pored sve nostalgije. Uz dugoročno niske stope rađanja, sve zajedno posledično je starenje i smanjivanje stanovništva (što se sve ne može ugurati pod tzv drugu demografsku revoluciju i tendenciju centrističkog uređenja EU u zone različitih prava i mogućnosti, gde Srbija nije ni periferijska zona, nego je posledica, gubitka volje i ljubavi za život u Srbiji) u sve ravnodušno lošijoj društvenoj stvarnost (koja da bi se prenula i to na kratko treba da 6. dece živi u svinjcu 8. meseci), koju čine sve više mediji sa svojim iluzivnim entitetima, a sve manje živi ljudi i preovladava nasilje umesto poredka. Uostalo, od čega se sastoji ovaj naš ekonomski razvoj, sa kojim vole svi srpski režimi da se hvale, a zadnji čak kao jedinstvenim, sa ovakvim ljudskim parametrima i parametrima prilika?

Kontinuitet društvenog nasilja, promena paradigme – ljudi i društveni kontekst 

Dobro je poznato da se brojevi kretivnih pojedinaca, korisnih za društvo, onoliko koliko Pisa test može da prepozna još od 2006. (uz svu kritiku npr. K.P. Lismana) u svim društvima meri daleko ispod 1%, pre u promilima. Pri čemu je, da li će se takvi pojavljivati i razvijati, ali i drugi koji mogu da prate i podržavaju presudno zavisno od društvenog konteksta. Dok se društveni kontekst kod nas pokazuje takvim, ma šta nas neko ubeđivao, da nam je i ovaj broj neuhvatljivo blizak nuli (osim iznova pokazivanja par uspešnih đaka matematičke gimnazije, čija kreativnost može, a verovatno neće doći u Srbiji do izražaja, jer društveni kontekst ne neguje takve vrednosti).

Taman posla da se kaže da bilo šta nevalja, bio je problem i nekad u Jugoslaviji, iz koje mahom najbolji ljudi nisu odlazili, dok sad u Srbiji, iz koje najbolji stalno odlaze jeste veliki, posebno ovoj Vučićevoj „zlatnog doba“ u kojoj više ni zlo nema čega da se boji, pa ima svako ko je još čovek. Tako da je nasilje u svakom pogledu nadvladalo, pa su jedini izbori ili prihvati, ili propadni, ili odlazi. Zato to onim koji bi da Srbi stoje na jednoj nozi u zaštiti svojih interesa, u uobičajenom šovinističkom atavizmu prema Srbima, liči na nacionalizam, te možda i oni, kao Prpa i Bešlin, prepametno javno seire o nekom nadrikonstruktu „seljačkom fašizmu“, dok je zapravo reč o fasadnoj demokratiji, razorenom političkom sistemu i društvenom ugovoru sa lumpen proleterijatom (nastalog u društvenom zločinu DS – DOS-a), a dogovorenog transfera vlasti između SNS – stranci uz svima dobro poznata uslovljavnja oko KiM što su TN i AV odmah ispunili kroz nazovi Briselske sporazume. Sve zajedno, jasno, u društvu bez poredka. Te je u osnovi jedan nasilni sistem uprave koji je mnogima dozlogrdio  zamenjen drugim, kao neprekinute prakse prirode uprave. Zaboravlja se da je i ovaj sklonjen u nekoj vrsti bojkota „belim listićim“. Dok je za to danas potreban potpuni bojkot, a da pri tome opet nisu obezbeđeni nikakvi razumni razlozi po pitanju izbora naslednika. Otud se u ovom srpskom stanju, isključivo samo Koštunica preskače, jer on je predstavljao ono najoptimalnije što je uspevalo da održi metodološki nacionalizam i poredak u Srbiji, svojstven svim istorijskim narodima i državama, uz značajne demokratske osobine, kakvih nije bilo ni pre ni posle. Pored postojećih prilika, uslovljavanja, interesa ali i pameti od koje boli glava, šta sve znaju. Toliko nerazumevanje je prisutno, da eksperti i lideri ne vide da su svemu potrebni određeni društveni uslovi i tu sociološke promene, da bi neki od scenarija bili verovatniji, a aražmani mogući. Zato i danas kad se pitaju profesori i eksperti, ko glasa za SNS ne vide da su tu pored akcionara, klijenti, masovni lumpen proleterijat, sa kojim je SNS napravio društveni ugovor u kom sve postaje moguće za njih. Prosto primerom, i za vreme SFRJ ljudi su se mahom zapošljavali do zadnjih dana preko veze, čim bi posao nešto vredeo, ali nije bilo moguće da neko izdaje tezge na zemunskoj pijaci, a sutra bude direktor i još u upravnom odboru nekog složenog sistema – to je Vučić sad ovima dao, kroz potpuno razaranje mogućnosti poredka, korisnog i uspešnog ustrojstva društva i države. Nego profesori, viču „populus“, umesto konačno da se u Srbiji razumeju društveni procesi i neizbežne strukturalne promene, kao preduslov za različite scenarije kad tek neki aražmani moći postaju mogući uz medijalnu i diplomatsku „gurku“. Da je AV sa svojim „racionalnim modelom interesa“ kome više malo ko nešto može spolja, nego se sam sa vremenom nužno urušava iznutra u mnogovrsnoj naopakosti (razarajući društvo i državu), postao tek moguć, zahvaljujući onom dokle su predhodnici doveli srpsko društvo i socijalne promene, ali i kulturne u naopakostima (pa je zato nužno priznati da je lumpen proleterijat stvoren šok tranzicijom, zakonom o radu u odustajanju od poredka u opštoj ravnodušnosti prema čoveku, gramzivog polusveta i poluintelektualaca DS – DOSa, umesto stalno pisanja lažnih članaka i istorije). Tek tad igre moći i uslovljavanja koje više nemaju veze sa samim društvom postaju preovlađujući deo upravljačkog aražmana nad Srbijom i u Srbiji. Otud, su se potrudile i strane i domaće ale da Koštunic vide leđa i da se nikako ne pominje osim po umišljenom zlu, i da je pričao sa sovama, voleo mačke, jer je bio interegnum (ali sa svega cca. 18% podrške), prilika koju je trebalo nadograđivati, ali to je bio interes Srbije i naroda, a ne ala (uz sve njegove kompromise sa ovima, koji su očigledno bili mali za njihove apetite) i nije uspeo da postane nada, a pogotovo karta za uspeh lumpen proleterijata, kao što uopšte nije zadovoljio ukus malograđana i sindikalaca, koji su otkrili da sad neodustajno vole sve što vole mediji sa zapada, ali da nema i danas u njegovo vreme Ustava, ni politike neutralnosti, uz postojeću rezoluciju 1244, šta bi bilo sa onima za koje se Ustav ne maže na hleba? Da se bez toga stiglo do Vučićeve epohe? Pa da se pobeđuje umesto sa 5:0, sa 10:0?  Jer AV očigledno samo takve pobede može da obezbedi.

Da Vas podsetimo:  Ambasadori kao samoproglašeni gospodari

Zato se iznova samo medijalno preteruje, a ne u delima, stalno iznova na granici bezumnosti i fantastike, izvan pristojnosti i poredka. Dok nas sve više društveni odnosi i benvolentni stavovi guraju  na periferiju sveta, istorije, u svakom pogledu u društvo provincijalnog duha. Provincijalno ponavljajuće imitacije u svemu, laži, poželjne konformističke otupelosti i bezgranično onesposobljavanje. Pa parasistem buja od groteskne bravuroznosti „vesićizama“ i ostalih za koje je dovoljno da im se vide fizionomije, bez da se sluša njihova ograničenost iz koje ležerno iščašuju um svima okolo glupostima i psovkama, a zlo je normalizovano stanje.

Znači, da je potrebna promena paradigme koja bi uzimala u obzir poredak, koji je svestan ljudi – umesto samo tri opcije (prihvati, propadni, ili, idi) da nudi makar još neku, naravno ne onu anomaliju uslužnog agenta stranim interesima, a ne iznova se zaletati prema ekonomskim ili institucionalnim bajalicama posebno da se na papiru liči na neku drugu državu ili EU, pa ćemo i mi da ličimo na njih, posebno naši životi – da cela Srbija zapravo ode, a gde, u ništa.

Reklama za pivo i večnost 

Nije nikakva tajna da Milo sad hoće svoju crkvu, a da ona treba da liči na samoposlugu. U svom zahuktalom procesu gradnje crnogorske države, pa još i nacije, koja se na njegovom nakovnju konačno potpuno izokrenula tek u „e viva Montenegro kreaturu“, kao neku reklamu za meksičko pivo. To što pri tome zvecka o srpskom velenacionalizmu, čak i nacionalizmu, kao da svi Crnogorci nisu po poreklu Srbi, čak i oni Montenegrini, većinom do vlastititih očeva i ne baš retko sa fazama u njihovim živopisnim karijerama ličnog srbovanja, nego kao da stvarno vredi onaj uvrnuti rečnik crnogorskog jezika (kako su počeli mogli su da dopišu i slova za stenjanja, od toaleta do kreveta, koliko bi tu njih još bilo – samo da je ekipa imali malo više intelektualne snage, ovako bogati duhom), ili, dukljanska operetska misao i nesretna istorija, koja je dosegla tek sama do marijači efekta sa ovim „e viva Montenegro“, inače popularnih u Milovom stasavanju i njegovih kompanjerosa kasnih ’60-ih, kad su naši domaći muzičari na televiziji navlačili velike sombrerore i zapevali na srpskom kao pravi Meksikanci, izgleda kako je ostavila fatalan utisak, pored filmova o mafiji. Faličnost ukupnog konstrukta je snošljivo zabavna kao reklama za meksičko pivo, turizam, morsko leto i lake devojke, šeme – a sve je to postalo jedini zaštitini znak brenda Milove korporacije (pa mu se botoksirane animir dame u diplomatiji utrkuju kako će na fejsu da zvekne po koju umnu Srbima), ali ne i kad treba da se deca krštavaju u samoposluzi. Uz ubogog Miraša Dedejića uz koga i Končita Vurst jeste manje čudo. Čovek bi da bude Patrijarh. Dok je „Ljepota Poroka“ ostala previše složena za životinjske instikte Montenegrina i trenutnu prilagodljivost bez samosvesti. Pokazujući da umetnost stalno ulepšavajući čoveka prebacuje banalnosti stvarnosti.

Da Vas podsetimo:  Vučić kolonijalni upravnik sa zadatkom da nas ubedi da je bilo kakav otpor besmislen

Tako da se Milu dogodilo 2020. čudo u vlastitom odmotavanju sudbinske niti. Taman kad je mislio da njegova korporativna mašina melje sve pred sobom i sve može, desio mu se čovek. I to mu se desila večnost čoveka, te se njemu, njegovim stratezima, propagandistima priviđa srednji vek, a da nisu shvatili da večnost ima mnoge oblike, da čak ne bi bilo komunikacije ni jezika bez nje, ako bi samo postojali trenutci u ljudskom životu. Da na tome i sami oni, ali samo parazitiraju u svakom pogledu. Može Milo da bude ateista ali ne može da ne zna za kosmički zakon o očuvanju energije, te i informacije, bez toga ni ljudi ne bi nikad došli u priliku da se razumeju, ni simbolički, pojmovno, a tek ne moralno i zavetno (kao pri venčanju, rađanju i smrti), nego da puko reaguju ako bi čoveka bilo, slučajem ili kao prosti  organizmi, a na to se baš uputio, da degradira sve što je čovek u Crnogorcu, da bi ga učinio dobrim službenikom – „biomasom“ svoje Montenegro korporacije. Ne više ljudima, ni narodom. Pri tome, kao u pravoj antičkoj tragediji nasuprot sebi je zatekao Mitropolita Amfilohija, koji zna postojati i na strašnom mest, kao onda kad je, u onoj strašnoj tišini opasnog, prividnog mira, kako je NATO dopustio nekažnjeno da se ubijaju Srbi, po okupiranju Kosova i Metohije, svojim rukama vadio njihova tela iz jaruga i potoka gde su ostavljeni da istrunu i da ih zveri raznesu, kako bi im omogućio sahranu koja je dostojna čoveka, što Milo i njegovi više ne razumevaju, ako su kad bili ljudi. Zato u litijama i ne mora da su svi duboko pobožni ljudi, jer večnost uistinu ima mnoge oblike i svako ko je još čovek ih sa sobom nosi i razume, a Milo je udario na sve, još pred svedokom čoveku kakav je Mitropolit Amfilohije.  Koji nije uopšte sam u tome, nego je pored crkve, crkvi bliskih ljudi i narod sa njima, a i rešenost i svečarski mir u svima njima.

Da Vas podsetimo:  Rečeno je da jedan narod pre nego propadne otupi - da li je to naša sve izglednija sudbina?

Pri svemu je zanimljivo da Montenigeri žele da kao ljudi slave postojanje, a bez, da i oni traju i imaju prošlost, pa izmišljaju instant jezik, istoriju, a bez večnosti, nego u puko trenutku i odricanju (a Njegoš im je još odavno rekao sve u poturicama o plahima) i samo to ne vide. Kaže još banda montenegrinskih secikesa, sve je to srednji vek i krstaški rat protiv njih, baš imaju problem sa svojom veličinom, da je bilo šta protiv njih, kad njih zapravo nema.

Bojkot 

Zato je bojkot opozicije već uspeo – faktički pokazujući kome je gde stvarno, a ne fingirano mesto, sinergijski i u Srbiji i još bolje Crnoj Gori, i šta ga rukovodi – dostojanstvo, sama večnost čoveka, ali nam nije u Srbiji ukazao na rešenje – ko bi to razumno mogao biti nosilac nove epohe. Zato nam sledi nadalje mrcvarenje, dok se i u Srbiji ne prepozna večna formula života ljudi u onima koji bi da nas predvode, a ne trenutaka i instikata – stvarnost slavljenja postojanja, trajanja i stvaranja, a ne sve te političke prevare pohlepe i gluposti i zasenjujući medijalni marketing skraćenih smislova površnosti i podlosti koji je jedino sposoban da indukuje maloumnost, a onda sve ostalo što može iz toga da sledi.

Tako slušamo da će baš SNS da se pozabavi našom decom, dok sprema revitalizaciju svojih koruptivnih redova, da zameni podmirene i olenjene sa novo-gladnima, a tih u Srbiji ne može da zafali, samo da se pozdrave i sa preostalim tragovima vlastititog dostojanstva i svoje još neke iz kuće pristojnosti, jer je u ovakvom društvenom kontekstu nema – javnosti, a pogotovo medijima. Kad je mogla Čomićka da uđe u Skupštinu sa zakonom koji sad nikom ne trebaju, niti se ima osim kao i obično divlje i površno uslova za njega, što da ne bude onih manje obaveznih od nje, koji će ne iz neke nekorisne osvete, prihvatiti, u sve suženijem društvenom izboru: prihvati ili propadni ili idi?

Tako da se bojkot već odvija na dva plana među Srbima – onog odbijanja, zbog večnosti i onog,  iskrivljavanja stvarnosti koja više ne poznaje etiku mogućnosti nego isključivo tri izbora. Što već stvara uslove i za treći plan, organizaciju.

Mile Milošević
Izvor: milanmilenkovic.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime