Da li je odlazak iz Srbije preduslov za sreću?

0
1098

Kad zapadnemo u životni ćorsokak  ili ozloglašenu krizu srednjih godina, preispitujemo svoje odluke, i čini nam se da bi sve bilo drugačije da smo onda „jednom“ kad smo imali priliku spakovali kofere i otišli, bez osvrtanja. Sigurno bi bilo bolje, jer gore teško da može da bude.  Lakše bi dolazili do dobro plaćenih poslova, kvalitetnih poznanstava, živeli bi bolji i ispunjeniji život. Letovanja i zimovanja se nikad ne bi dovodila u pitanje. Mogli bi smo sebi da priuštimo neki  odevni predmet, bez griže savesti da li ćemo da kraja meseca imati za hranu i račune. Deca bi nam sigurno bila srećnija, odrastala bi u zdravijoj atmosferi u kojoj svakodnevica nije  borba za golu egzistenciju.

Ali eto,  nismo imali herca i odlučili smo da idemo linijom manjeg otpora i ostanemo. Sad osuđujemo sebe dok nas deca krive da im ništa nismo stvorili. Zato nam fotografije na društvenim mrežama onih koji su otišli obavezno  izazovu uzdah čeznje – jer trava izgleda uvek zelenije tamo negde daleko.

Ipak, da li je uvek odlazak preduslov za sreću?

Moja dobra drugarica prelomila je da ode iz Srbije pre 15 godina, puna straha, nade i snova u neko bolje sutra koje je čeka onda kada posle mnogo preispitivanja donese tu tešku odluku. Usledile su godine snalaženja, sređivanja papira, iznajmljenih stanova, poslova po kafićima, restoranima, brojnih susreta, pokušaja, uspona, padova, razočarenja, neprihvatanja i stalnog preispitivanja.

“Da li bih možda kod kuće bila srećnija? Šta vredi što je ovde standard viši, država uređenija, bogatija, čistija, kad nemam nikog sa kim bi proslavila Uskrs, Božić, popila kafu pre ili posle  posla? Možda bi bilo bolje da ovde nisam ni započinjala život, jer osim par stotina evra mesečno više i tečnog nemačkog, ništa više nisam dobila. Samo deceniju i po razdvojenosti od onih koje volim. Kad mi se otac razboleo nisam mogla da budem uz njega jer sam radila, jedva sam uspela da mu dođem na sahranu. Pa čemu onda ovaj život daleko od kuće? Želim da se vratim u Srbiju.“

Na moje pokušaje da joj dočaram da kod kuće nije onako kako je bilo kada smo imale 22 godine,  da i ovde mnogi Nove godine dočekuju sami, druženja su se proredila, sve više je usamljenih, razočaranih,  a često i ogorčenih. Nema kvalitetnih ponuda za posao, nema novca, jednostavno nema nade u bolje sutra. Ljudi su oduvek bili bahati, razdražljivi, nervozni, svako gleda svoja posla, nema empatije. A i počinjati neki novi život ispočetka u „tim godinama“, u zemlji u kojoj je većina ljudi još uvek, u dubini duše, tradicionalna, da ne kažem zaostala i ne gleda baš blagonaklono na one koji se po njihovim merilima “nisu snašli”. Ne znam baš koliko ti je to pametno. O političkoj situaciji da ti ne pričam. Lopovska i lažovska vlast kojoj su puna usta poštenja, bahati političari, plate od 300-400 evra, šikaniranje na poslu…

Odgovorila mi je “Sve znam , ali makar ću biti kod kuće”

Da Vas podsetimo:  Do Požege auto-putem ni 2024. godine?

Za Korene
Goca Savković

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime