Da li je trava zelenija na Goliji, u Nemačkoj ili u Panami…

1
1341

Kod nas koji smo odrastali u najgore vreme u Srbiji  – ozloglašenih devedesetih godina prošlog veka, kada su se devize prodavale na ulicama, cigarete na komad, a benzin na litar, postojala je doza neke zavisti prema ljudima koji su imali hrabrosti, sposobnosti i na kraju sreću, da obezbede sebi život u Nemačkoj. I mi smo želeli da vozimo najnovije automobile, nosimo skupu garderobu (za naš plitak džep) i plaćamo račune u kafiću bez bojazni hoćemo li zbog toga sutradan morati sebi da uskratimo neku osnovnu potrepštinu. U našim dušama željnim svega, Nemačka je bila san. I tako je ostalo i decenijama kasnije.

Ljudima u Srbiji, koji ceo mesec preživljavaju sa platom od 250 evra, mogućnost rada pa makar i „na crno“  je cilj, ali kad se zagrebe po sjajnoj i glatkoj površini i zaradi, koja je za Srbiju misaona imenica, situacija nije baš idealna. Devet evra na sat, koliko dobijaju naši najbolji fizikalci, svakako nije malo, ali kada se oduzmu troškovi rentiranja stana, u kojima je najčešće preveliki broj ljudi u želji da se uštedi koji evro, potom izdaci za hranu i često i za pivo i cigarete, koje su mnogima jedini izduvni ventil, ne ostane baš mnogo da se pošalje porodicama, koje željno iščekuju pakete ili uplatu preko neke od firmi za transfer novca (uz naplatu priličnog procenta u odnosu na sumu koju šaljete). Da ne pominjemo da gotovo svi rade bez zdravstvenog osiguranja.

Ipak, kad se saberu svi rizici i odvojenost od porodice, istina je da na kraju meseca ostane mnogo više nego zaposlenima u Srbiji. Zato su svakoga dana autobusi za Minhen,  Štutgart, Berlin… prepuni Srba koji su krenuli trbuhom za kruhom.  I to je potpuno razumnjivo i na kraju ništa iznenađujuće.

Da Vas podsetimo:  ČEKAJUĆI GOVOR ORUŽJA I TRGOVINU ŽRTVOM

Ipak, mene je iznenadilo nešto drugo, a što sam primetila tokom nekoliko poseta zemlji koja je „američki san“ siromašnim zemljama u Evropi. Sve veći broj Nemaca želi da napusti zemlju u kojoj su rođeni. Pored svih pogodnosti, zdravstvenog i socijalnog osiguranja, oni se u svojoj domovini ne osećaju sigurno. Jedni tvrde da im se ne dopada  što je toliki broj migranata na ulicama, jer misle da su oni „spavači“, koji će po naredbi dići i sebe i druge u vazduh, jer im tako vera ili neka sila nalažu. Drugima se pak smučio sistem koji im nameće da moraju samo da rade i budu mašine za pravljenja para. Ne vole politiku koju vodi Angela Merkel i kažu da neće više da budu deo sistema koga je briga za ljude i zato žele da odu u zemlje gde novac nije toliko važan.

Moj, sada već mogu reći prijatelj, čistokrvni Nemac generacijama unazad, koga sam upoznala neobičnim spletom okolnosti, prodaje kuću vrednu 700.000 evra, koja se nalazi u malom mestu na Švarcvaldu i želi da ode u Panamu. Ali ne u grad Panamu, jer smatra da su svi gradovi isti – prepuni loših ljudi i korupcije – već u oblast Finca Bayano. Nenaseljenu i divlju prirodu gde je najveća blagodet lepo vreme i dobri ljudi, a jedini prihod dolazi od uzgajanja agrokultura. Želi da napravi svoju kuću i živi isključivo od svog rada. Nemac koji je od rođenja navikao na ušuškan život i koji nikad nije osetio egzistencijalnu muku, želi da živi u prašumi, seče banane i ide bos. Hranu će da proizvodi sam, a paukova i životinja koje su nastanjene u ovoj oblasti se ne boji, jer kaže da želi život bez materijalnih vrednosti. A pritom nije lud, a nije ni jedini. Mnogo njegovih prijatelja je na istom putu.
I to nije samo pusta priča. Plac u Finca Bayanu je već rezervisan, za kuću na Švarcvaldu je uzeta kapara. Čeka samo da završi papirologiju i na njegov život u Nemačkoj je stavljena tačka.

Da Vas podsetimo:  Slom obrazovanja u Srbiji

Kako je moguće da mi po svaku cenu želimo sigurnost Nemačke, a ušuškani Nemci žele da preživljavaju? Briga ih za pare, kola, kuće, hoće da žive mirno. Šta se to promenilo i da li je istina da je trava uvek zelenija u tuđem dvorištu? Da li smo mi materijalisti ili su oni samo razmaženi jer ne znaju za pravu muku. Jer mir za kojim oni tragaju mogu da pronađu i na Goliji, na primer, ali tamo niko ne želi da živi…

Goca Savković

1 KOMENTAR

  1. Pa koliko se ljudi vratilo, ja bearem ne poznajem nikog, ko god da je otišao tamo je i ostao. Tamao se radi i to je istina ali se i dobija plata od koje se može živeti a to je ono najbitniji, kod nas ne možete ni hranu da obezbedite detetu a kamo li nešto drugo.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime