Odmah poslije protesta u Banjaluci Savez za promjene je organizovao „protestnu“ konferenciju za medije u Beogradu, prije svega zato što u „matici“ pogrešno povezuju Dodika na vlasti sa opstankom Republike Srpske. U pravu su, takva identifikacija u „matici“ zaista postoji, ali i ako nije sasvim tačna, nije nimalo slučajna. Kao što nije ni sasvim proizvoljna identifikacija opozicije sa bošnjačkim i inostranim zagovornicima unitarne BiH u koju će se mic po mic utopiti Republika Srpska. Da odgovarajuća percepcija, kako vlasti, tako i opozicije, postoji i na terenu, pokazao je ishod masovnih okupljanja u Parku i na Trgu u Banjaluci.
Naduvano ili nije
Pošto su se protest u Parku i miting na Trgu završili u redu i miru, stvorio se utisak: „tresla se gora, rodio se miš“ i „sve je bilo pomalo naduvano“. Ali, treba se upitati šta bi bilo da nije bilo „naduvavanja“. Nisu li nacionalna mobilizacija policije, graničnih službi, medija i političkih lidera na obje obale Drine, i posebno riječ patrijarha koji premošćava rijeku, bili efikasna prevencija da ne dođe do nasilnih nereda u kojima bi bilo razbijenih glava i izloga, ili čak mnogo više i mnogo gore.
Ko je podigao temperaturu?
Dramatizaciji skupa prije svega su doprinijele izjave opozicionih političara. Na znakovito upozorenje dobro obaviještenog „Izvornog SDS-a“ da se „vlast i osvaja i gubi na izborima“, Mladen Bosić je odgovorio da se „ponekad osvaja i na ulici“. Prijetnju da će u Banjaluku dovesti 40, pa i čitavih 100 hiljada demonstranata, naravno niko nije uzeo za ozbiljno ni prije nego što se svela na realnih pet hiljada. Zabrinjavajuća je bila neskrivena koordinacija SPZ-a sa muslimanskim Sarajevom i „međunarodnom zajednicom“, odnosno Soroševom Fondacijom za otvoreno društvo na projektu revizije Dejtona, reforme ustava, jedinstvene i funkcionalne države, pjevanju „u jedan glas“, kao uslovima za napredovanje ka EU.
Zašto vlast nije otkazala miting?
Neki analitičari i Dodiku su zamjerili doprinos u podizanju temperature. Ako je već Mladen Bosić arogantno negativno odgovorio na pomiriteljski apel patrijarha, zašto predsjenik RS, uz ljubazan odgovor, nije jednostrano odustao od mitinga na Trgu, nego je to uslovljavao otkazivanjem protesta u Parku? Odgovor treba prije svega tražiti u Dodikovom ljudskom i političkom temperamentu kome ne odgovara defanzivna igra. Ali, ne radi se samo o tome.
On, nije htio da nastupi kao vlast koja se brani od opozicije koja napada. Htio je da dvije konkurentske stranačke, tj. koalicione formacije, ravnopravno odmjere snage. Neutralnom državnom aparatu (policija, carina, obavještajci) prepustio je da čuva ustavni poredak i zakon, red i mir, bezbjednost ljudi i javnu imovinu.
Neskriveni cilj opozicije bio je da masovnošću protesta u Parku pokaže da vlast, istina, ima većinu u parlamentu, ali ne i u narodu, te da je natjera na ostavke, na koncentracionu vladu, na vanredne izbore i sl. Ipak, ne samo da u tome nije uspjela nego se ispostavilo da, bar po broju učesnika, Dodikova koalicija ima čak i veću prednost nego u parlamentu.
Sve slabosti opozicije
Otežavajuća okolnost za opoziciju bilo je što su „igrali u gostima“, na banjalučkom terenu, na kome SNSD ima tradicionalno veću podršku. Nešto bolje bi vjerovatno prošli da su utakmicu zakazali u Istočnom Sarajevu, Zvorniku ili Gacku, gdje SDS obično bolje prolazi i drži lokalnu vlast. Ali, bože moj, ako neko pretenduje da mimo izbora preotme vlasti u Republici, onda mora doći u glavni grad, gdje ona i stoluje.
Ništa manji hendikep za organizatore protesta bili su svježi antisrpski incidenti koje su izazvali „sarajevski komunalci“ bacanjem cvijeća položenog u spomen žrtvama u Dobrovoljačkoj. Oni službuju u tom gradu i lijepo sarađuju sa tom vlašću i prirodno je da ih ljudi u Srpskoj negativno povezuju sa brojnim neprijateljskim ispadima bošnjačkih vlasti.
Slični incidenti se svakodnevno množe, i Savez za promjene mora s tim da računa kao sa svojim hronično limitirajućim faktorom.
Ne treba zanemariti ni uticaj osnivača stranke, veterana nacionalnog pokreta, te utemeljivača RS koji su se okupili u Izvornom SDS-u. Iako ni po odmaklim godinama ne bi mogli uspješno da povedu konkurentski SDS, Momčilo Krajišnik, Aleksa Buha i drugi saborci Karadžića i Mladića sigurno polažu više prava na naslijeđe najboljih tradicija SDS-a, nego Bosić, Tadić, Šarović, Bjelica, a indirektno su podržali Dodika.
Najzad, tu su i dvije već pomenute važne poruke iz matice: od patrijarha i od premijera.
Nijedna nije bila protiv opozicije, nego protiv ratobornih podjela i nasilnih nereda koje slabe Srpsku i refelektuju se na položaj nacionalnalnog korpusa u cjelini. Odgovor da „SPC ako hoće da se bavi politikom treba da formira stranku“, nije ni pristojan, ni politički mudar.
Socijalno-ekonomski argument opozicije
Teška socijalno-ekonomska situacija bila je glavni argument SZP protiv vlasti. Statistika, međutim, kaže da su plate u prosvjeti, zdravstvu i policiji veće nego u Srbiji, a budžetske obaveze se redovno izmiruju. Pri tome su u Srpskoj cijene struje, goriva, hrane i drugih artikala niže nego u susjedstvu. U pograničnim područjima ljudi iz Hrvatske i Srbije dolaze u snabdjevanje u Gradišku, Bijeljinu i Trebinje. BDP u Srpskoj je u laganom rastu, ali se u svakodnevnom životu slabo osjeća. Činjenica je, takođe, da je stopa nezaposlenosti vrlo visoka, pogotovo među mladima, a da su stari pritisnuti niskim penzijama. Sve u svemu, ekonomski pokazatelji su negdje oko regionalnog prosjeka. Međutim, komparativni pokazatelji su za narod slab argument, a ne treba zanemariti da se u Srpskoj pod ovom istom vlašću tokom ranijih desetak godina živjelo i znatno bolje.
Gdje su bili materijalno ugroženi
Savez za promjene je pretendovao da okupi socijalno ugrožene protiv korumpirane elite na vlasti ali se ta dimenzija nije dala prepoznati na protestu. Starim klasnim metaforama rečeno, u masi u Parku nisu dominirali oni „sa kačketima“, kao što u masi na Trgu nisu preovlađivali oni „sa polucilindrima“. Još manje su se u tom pogledu razlikovali govornici na dva skupa. I jedni i drugi su već godinama profesionalni političari i više od dvije decenije smjenjivali su se na vlasti. Bivali su funkcionalno privilegovani poslanici, ministri, premijeri, predsjednici i, naravno, nisu baš autentični predstavnici socijalno ugroženih slojeva.
Većina ostala kod kuća
Na kraju, šta je bilo sa većinom koja je „dana D“ ostala u papučama i miting gledala iz fotelje na TV? Neravnomjerno raspodijeljenih na dva skupa, učesnika ukupno nije bilo više od 20 hiljada i predstavljali su tek jednocifren procenat žitelja RS. Šta je sa preostalih 98 odsto kojima nije baš toliko dobro da izađu na Trg da aplaudiraju vlasti, ali im je još manje toliko loše da je ruše u Parku? Prema neformalnim anketama medija, ispada da su prije svega strahovali od nasilnih nereda, stradanja ljudi kojeg je ratom bilo i suviše i uništavanja tek poslije rata obnovljenih materijalnih dobara. Najviše ih je strahovalo da će Srbin na Srbina, da će to, zna se već ko, iskoristiti i da više neće biti Republike Srpske.
Katarza izostala
Ako se neko pomirljivo nada da je poslije protestnih skupova u Banjaluci došlo do katarze, odnosno da su „političari sa oba skupa čuli poruke naroda“ i sliče „žvake“, grdno se vara. Ništa se nije završilo, nego je tek počelo, iako, bar za sada, duboko razočaravajuće za opoziciju. Zabrinuti i ogorčeni Čavić je i najavio da će se protesti nastaviti, ali „na drugi način“. Šta bi to moglo da bude?
Pošto se izjalovilo „krajiško proljeće“, kao šansa da opozicija nešto uradi nekoliko mjeseci prije lokalnih izbora, preostaje joj još jedino „dugo toplo ljeto“. U nastavku se tako mogu očekivati višednevne manifestacije pred zgradama institucija, dugi predasi u ležanju na travi, sa besplatnim sendvičima i sokovima, svirkom popularnih bendova, narandžastim šatorima i suncobranima, te sve ostalo već toliko puta viđeno u svijetu …
Mobilizaciona vježba združenih snaga RS i matice
Iako je recept „nenasilnih revolucija“ već pročitan, Kina, Rusija, Izrael i druge među najmoćnijim državama svijeta preventivno su zabranile inostrano finansiranje
nevladinog sektora, ili bar revnosno prate odakle pare stižu, s kojom namjenom i na šta se stvarno troše. Vlast u Srpskoj diči se da su protest i miting, budući da su protekli u redu i miru, bili demonstracija njenih demokratskih kapaciteta. Možda je važnije reći da je to bila njena uspješna združena mobilizacijska vježba Srpske i Srbije protiv komšijskih i inostranih neprijatelja. Dok su ga psovali u Parku, Dodik je sa Trga pozvao domaću „zabludjelu braću“ na jedinstvo u odbrani Republike. A to nekako bolje zvuči.
Nenad Kecmanović
FSK
