Dijagnoza Hrvatske – pomama, kao proces koji traje

0
529

Ideološka pomama, koju na svakoj “državnoj terevenci” vidimo u susjednoj Hrvatskoj, je proces koji traje. Ona se ispoljava na svakom mjestu i na svakom koraku, u raznim oblicima i projavama. Ne željeti vidjeti tako nešto, te učestvovati svojim prisustvom na državnim orgijama hrvatskog neonacizma, predstavlja viši oblik nedostatka razuma.

Upravo taj nedostatak osjećaja za realnost projavio je crnogorski državni vrh, slanjem svog oficira na “Bal vampira”, koji se u hrvatskoj naziva “Dan pobjede”, gdje je desila fešta i slavlje nad sudbinama stotina hiljada civila- koji su raskubani zločinačkom akcijom pod nazivom “Oluja”. 

O kakvoj kriminaloj fešti je bilo riječ, u Kninu i Glini, već je opisano u prethodnoj kolumni, pod nazivom”Identitetski žig, i status ništice u hrvatskom ambisu zla!” Ipak, ako posmatramo sveopšti duh hrvatskog obilježavanja takozvanog “Dana pobjede”, uočljivo je da se na njemu nije samo proslavljao zločin “Oluje”, već i kompletan zločin počinjen u NDH, jer je tamošnji skup sve to vezao u jedan čvor, koji je dao pečat “djelu”!

Pomalo ustaše, pomalo antifašisti

Da se ne bi proslava zločina “Oluje” izdvajala kao neka posebnost, postoji mnuštvo primjera koji govore o pravilu, a ne incidentu.

Na primjer, isto to smo vidjeli i na nedavnom Svjetskom šampionatu u fudbalu, koje se održavalo u Rusiji.

Prije svega, zapaženo je nedostojno ponašanje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u loži, koje je daleko od diplomatske prakse i zdravog smisla, gdje je projavila karakter nekontrolisane balkanske kamenjarke, nažalost.

Nedavno je Ivan Jakovčić, hrvatski zastupnik u Evroparlamentu, u okviru osvrta na poslednju proslavu “Dana pobjede” u Hrvatskoj, o čudnojhrvatskoj predsjednici, za N1 televiziju, rekao sledeće:

“Kad predsjednica ode u Brisel- onda je za antifašizam, svi njezini su bili u partizanima, a kad ode drugdje- onda je “Za dom spremni”- stari hrvatski pozdrav. To prigodničarstvo u politici je, po mojem mišljenju ono što tjera ljude van iz Hrvatske”.

Jedno je sigurno, Kolinda nije hrvatski funkcionerski izuzetak u demonstraciji sumanutosti i političke šizofrenije, reskog  kretanja iz krajnosti u krajnost, već se radi o dijagnozi opšteg stanja.

Čudni gosti, koji vrše nuždu na kućnom pragu domaćina

Na fudbalskom šampionatu u Rusiji bili smo svjedoci eksplozije neonacizma među hrvatskim fudbalerima u svlačionicama. Čak su napravili „prirodni spoj“ hrvatskog i ukrajinskog nacizma- da bi uvrijedili odlične domaćine šampionata.

Sve to je ostavilo dubok pečat i mučan utisak u javnosti. Recimo, voditelj polemičkih političkih emisija na ruskom TV, Roman Babajan, je ponašanje fudbalske komande Hrvatske u Rusiji ocijenio prije neki dan ovako: “Ponašali su se kao neadekvatni gosti, koji pred ulaskom u kuću ljubaznog i gostoprimljivog domaćina izvrše veliku nuždu na njegovom pragu”!

Ponašanjem hrvatskih fudbalera težak ideološki šamar su dobili građani Srbije i Crne Gore koji su navijali za njihovu reprezentaciju. Poslije nacističkog divljanja koje se desilo, ti građani su postali predmet podmijeha okoline, jer su i pored lijepih namjera postali žrtve neadekvatnosti hrvatskog mejnstrima.

Nema sumnje da je time jedan sjajni sportski uspjeh definitivno omračen, i bačen u ideološku kanalizaciju. I sve to- voljom hrvatskih sportskih zvaničnika i fudbalera.

Da Vas podsetimo:  Međunarodna pesnička prezentacija „NAJBOLJI OD NAJBOLJIH“

Kralj fudbalera- izvođač ustaških hitova?!

Dakako, postojala je neka nada da će doček hrvatskih fudbalera u Zagrebu proći normalno, ispraviti situaciju, i desiti se dostojna proslava velikog sportskog uspjeha. Ipak, to se nije desilo.

Za to su se potrudili hrvatski fudbaleri, koji su jednoglasno odlučili da im slavlje uveća skandalozni ustaški pjevač Marko Perković Tompson, kojem je zabranjen nastup u mnogim državama Evropske Unije zbog promovisanja nacizma.

Čak je Ivan Rakitić, jedan od najboljih fudbalera Hrvatske, po dolasku u Zagreb objavio na Instagramu fotografiju sa tim “pjevačem”, napisavši: „Stigao je kralj! Jedan jedini! Idemo Hrvatska“!

A taj kralj, koji koncerte počinje nacističim pozdravom i poklikom “Za dom spremni”, ima običaj da s osobitim zadovoljstvom pjeva skandaloznu pjesmu  „Jasenovac i Gradiška Stara”, gdje figurišu sledeće „misli“:

„Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara/ Kroz Imotski kamioni žure, voze crnce Francetića Jure/ U Čapljini, klaonica bila, puno Srba Neretva nosila”. A potom, uz poklič “ajmo, ruke gore”, ide “šlag”: “Oj Neretvo, teci mi na stranu, nosi Srbe plavome Jadranu”?!

Da to nije incident jednog fudbalera, objasnio je hrvatski kapiten Luka Modrić, koji je u prenosu uživo, sa proslave u Zagrebu, izjavio u vezi nacističkog pjevača Tompsona sledeće: “Čim smo ušli u finale i počelo se govoriti o dočeku u Zagrebu rekao sam da Marko mora pjevati na dočeku. To je bio naš prvi uvjet”.

Na taj način su pale maske sa lica hrvatskih fudbalera, a nadvila se teška tama nad smislom podrške takvima od strane navijača iz redova drugih naroda.

Može se zaključiti da je nedostojno ponašanje, kroz burlanje nacizma, aktuelni trend u Hrvatskoj. A on ima i razne vektore, o čemu ide sledeći primjer, iz te čudne hrvatske fudbalske priče.

Divljanje u Čapljini i Širokom Brijegu

Naime, dotični pjevač, “kralj Perković” uopšte nije neophodan da bi se napravili incidenti predočenog tipa.

To najbolje pokazuje primjer hrvatskih navijača iz susjedne BH- federacije, takođe vezan za protekli Svjetski fudbalski šampionat u fudbalu.

Naime, 12. jula 2018. godine bošnjački portali Stav. ba, i Za- Srebrenicu. ba su objavili naslov: “Čapljina: Hrvatski navijači napali autobus Oružanih snaga BiH koji se vraćao iz Srebrenice”.

U tekstu se navodi ovo: “Razuzdana skupina navijača hrvatske fudbalske reprezentacije je sinoć u Čapljini, u 23.20 sati, u slavljeničkom pohodu nasrnula na autobus Oružanih snaga BiH”, u kojem je bilo “petnaestak vojnika na povratku iz Srebrenice, gdje su prisustvovali obilježavanju godišnjici genocida nad Bošnjacima”.

Incident se opisuje ovako: “Na autobus je nasrnula veća skupina navijača lupajući šakama po staklima, te ga je njihala s vjerojatnom namjerom da autobus obore i prevrnu. Tokom napada otrgnuli su registracijske tablice.”

Poslije izvještaja o Čapljini, krenuo je izvještaj o hrvatskim navijačima u Širokom Brijegu, gdje se kaže: ”Da podsjetimo, jučer je u Hercegovačko- neretvanskom kantonu zabilježeno masovno divljanje bosanskih Hrvata koji su slaveći uspjehe hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu pjevali o “mostovima i tzv. Herceg-Bosni”.

Da Vas podsetimo:  Amerikanci su hteli da bombarduju Srbiju po svaku cenu

Širokim Brijegom orilo se “je*** te Bosno, je*** te ja, Hrvatska moja domovina” i “puši ku*** ko te je**, možemo mi i bez tebe Federacijo…”, a vjerojatno najskandalozniji je snimak dječaka obučenog u dres hrvatske reprezentacije koji skandira “Nož, žica, Srebrenica”.

A zatim slijedi osvrt redakcije, u kojem se kaže: “Ovo se događalo na Dan žalosti i nekoliko sati nakon što je u Potočarima obilježena 23. godišnjica genocida u Srebrenici“, i zaključak:

„Niti jedan hrvatski medij, kao niti jedan dužnosnik iz vrha hrvatske politike, do sada nisu osudili (ili se ogradili) od ovakvog ponašanja bosanskih Hrvata za koje su u više navrata izjavljivali da su “nedjeljivi dio hrvatskog nacionalnog bića”.

Spoj lukavstva i podmuklosti

Ovi primjeri, kao i oni sa proslave “Oluje”, plastično pokazuju koliko je hrvatska politika ne samo suluda u svojim postupcima, već dozlaboga dvolična, sa čudnim spojem lukavstva i podmuklosti.

Recimo, lukavstvo je to što će se najviši hrvatski dužnosnici regularno pojaviti u Srebrenici, da održe govor, svakako. 

Podmuklost se sastoji u činjenici, da se ti isti dužnosnici neće niti jednom osvrnuti na činjenicu da je u Bosni i Hercegovini, na teritoriji nekadašnje nepriznate hrvatske Herceg- Bosne, bilo šezdeset hrvatskih logora za civile bošnjačke nacionalnosti.

Od tih logora, koje su hrvatske vojne i paravojne jedinice otvorile, najpoznatiji logori i sabirni centri su bili: Heliodrom, Gabela, Dretelj, Rodoč, Ljubuški, ali i Čapljina, koju smo spomenuli u vezi incidenta. 

A Beri Fruer, glasnogovornik UNPROFOR-a u Sarajevu, je svojevremeno izjavio kako se u Mostaru i oko njega “u rukama hrvatskih snaga nalazilo čak 22.000 Bošnjaka.” S akcentom da je samo u mostarskom logoru “Heliodrom” bilo zatočeno između deset i dvanaest hiljada Bošnjaka.

Umjesto da odu na Heliodrom, ako imaju šta reći Bošnjacima, te održe govor, hrvatski funkcioneri će otići u Srebrenicu, da tamo drže govor.

Suludost i dvoličnost hrvatske politike

U istom stilu, pozivaće druge narode bivše Jugoslavije da navijaju za hrvatsku reprezentaciju, a potom, u euforiji- prizivati kroz pjesme Tompsona na likvidaciju tih naroda, kao da ih nisu zvali na navijanje, već na klanje.

Pokrenuće informativi šum i izvojevati sudski postupak protiv odgovornih u crnogorskom zatvoru u Morinju, gdje su bili zatočeni hrvatski zarobljenici i civili, sa akcentom da je jedan zatovornik dobio čak udarac kutlačom u glavu. A ujedno, sve će uraditi da niko zakonski ne odgovara za strašni masakr crnogorskih rezervista u splitskom zatvoru Lora.

A ti crnogorski rezervisti, zatočeni u Lori, nisu dobili “strašnu kutlaču” u glavu, već su im otkidani nosevi i uši, iskopane oči, razrezani jezici, i na kraju zaklani, pri čemu je poslednji zatočenik morao birati jedan od tri noža kojim će ga likvidati, a potom mu je odsječena glava razbijena o zid.

A taj masakr nikšićko – šavničke grupe zarobljenika nije uradila nepriznata oružana banda na polju, ili u šumi. To se desilo u državnom zatvoru Hrvatske, od strane zakonski postavljenih službenika i policijaca.

Da Vas podsetimo:  Silovanja, mučenja, streljanja! Žrtve imale od 9 do 95 godina!

I niko od tih zločinaca do dan danas nije odgovarao za to čerenje i klanje.

A i zašto bi, kada oni predstavljaju „hrvatske heroje“, koji su tako „koloritno“ opisani u pjesmi  „Jasenovac i Gradiška Stara”, kao „legendarni Maksovi mesari”!

Nedekvatnost kao sudbina

Da bi se razumjela neadekvatnost, koju primjećujemo u susjednoj Hrvatskoj, dovoljno je samo pogledati- ko su im politički i ideološki uzori.

Recimo, suludi i manijakalni  Ante Starčević danas oficijalno egzistira kao “Otac hrvatske domovine”.

Uzor im je i hrvatski političar Josip Jozua Frank, koji je izvršio razradu Starčevih ideja, kroz dalju radikalizaciju i raspirivanje mržnje prema Srbima.

A Frank je, kao hrvatski ideolog toga vremena, bio projekat austrougarskog dvora. U toj režiranoj misiji, on se morao pokatoličiti, jer je bio Jevrejin, i ubrzano učiti hrvatski jezik, jer mu je maternji jezik bio njemački.

Upravo su Starčević i Frank dali obrazac i pečat suludosti hrvatske politike, koja se najbolje vidjela u NDH, a i danas predstavlja politički mejnstrim. Kao začin tome čudnom jelu poslije ovoga dvojca su došli Ivo Pilar i Milan Šuflaj, tako da je poslije svega Pavelić došao kao zakonomjernost.

Zakonomjernost je i to što NDH  nije izbjegnuta u zločinačkoj formi, a to je mogao uraditi nesporni hrvatski lider Vladko Maček. Njemu je Hiter nekoliko puta nudio da stane na čelo NDH, i da je transformiše iz zločinačke u normalnu marionetsku državu.

Maček je to odbijao, jer je mračni dio njegove ličnosti bio isti kao i kod Pavelića, izrođen na postavkama i duhu koje su projektovali Starčević i Frank.

I tako, kako tada, tako i sad. Na hrvatskoj političkoj sceni vidimo političke klonove Stačevića i Franka, i na ljevici i na desnici, koji obijesno reže na sve tuđe narode oko sebe.

Nemogućnost oslobađanja od zla

Dakako, vidjećemo i pojedince iz redova hrvatskih sportista, političara, umjetnika, publicista, građana koji odišu korektnošću, ali su oni samo izgubljena igla u plastu sijena. Dobri izuzeci, koji samoćom potrđuju pobjedu zlog pravila Hrvatske.

A Hrvatska se, od toga zla u kojem pliva, definitivo ne može osloboditi. Osim groznog nasleđa, postoji i još jedan bitan razlog ropstva toj ideji zla, a vezan je za ubrzani proces razgradnje hrvatske države iznutra.

Kolosalne pljačke „moderne“ hrvatske države, pad u dužničko ropstvo, raspad privrednog sistema, kao i masovno odseljavanje Hrvata iz Hrvatske zbog bijede, su razlog što nacističko divljanje postaje izvanredni ideološki model za prikrivanje jezivih postupaka zapadnih bankara i domaće hrvatske oligarhije.

I tu je Hrvatska svezana u mrtvi čvor, da ne može mrdnuti. Tako su se ideje Starčevića i Franka pretvorile u zlu kob, poslednji ekser koji će biti upucan u mrtvački sanduk Hrvatske u cjelosti.

Elem, kako “revolucija jede svoju djecu”, tako i nepatvoreno zlo, na koncu, svom žestinom razara duh i materiju iz kojeg je poniklo.

Vojin Grubač
www.in4s.net

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime