DNK i mitovi: Svi smo mi iz Crne Gore

0
4097

Sve popularnije istraživanje porijekla koje nam je po muškoj liniji (Y hromozomu) zapisano u genima, može naučno potvrditi ili opovrgnuti neka predubjeđenja. U drugom nastavku DNK otkriva kakve i kolike su naše veze sa područjem današnje Crne Gore.

crna-gora-kapaProstor današnje Crne Gore obuhvata nekoliko istorijskih područja veoma bitnih za dinarsku grupu srpskog naroda. Ta područja su: Zeta, Stara Hercegovina i Stara Raška. Treba imati u vidu, da prilikom naseljavanja srpskog, a možda i nekih drugih slovenskih plemena na pomenuta područja, istorijski izvori pominju i neslovensko starije stanovništvo. U blizini današnje Podgorice postojao je i značajan gradski rimski centar – Diokleja, u Primorju su stari romanski gradovi: Ulcinj, Budva, Kotor, Raguza, Epidaur. Još za vrijeme Rimskog Carstva, a vjerovatno i ranije, na pomenutom području je bila velika razmjena stanovništva, bilo je doseljavanja i odseljavanja.

Prije dolaska Slovena i Srba, pominju se i neka keltska i germanska plemena koja su prošla tim prostorom. Samo Rimsko carstvo je privlačilo doseljenike iz istočnih i zapadnih dijelova carstva, neke seobe stočara su zabilježene i u kasnijim periodima, za vrijeme vladanja Srba tim prostorom. Tako da genetska raznolikost današnjeg srpskog stanovništva na tim prostorima ne treba da čudi. Spominju se stara plemena na području Crne Gore: Kriči, Mataruge, Macure, Bukumiri, Mataguži, Jaudije, Španji. Neke do ovih starih plemena smo zahvaljujući genetičkoj geneaologiji uspjeli i genetski da odredimo kao na primjer Kriče koji pripadaju haplogrupi J2b-M205 ili Macure I1-Z63.

Sva ova razna plemena su se u periodu Nemanjića stopila u jedan srpski narod sa jasno izraženom sviješću oslonjenom na domaću dinastiju i narodnu crkvu. Neprestanim migracijama koje teku još od 15. vijeka to srpsko stanovništvo dinarske grupe se širilo najviše prema zapadu, srpskim Krajinama, ali i prema Šumadiji, današnjoj Vojvodini, a na istoku se stapalo sa drugom značajnom srpskom grupom- kosovsko-moravskom. Ono što pokušavamo danas jeste da uz pomoć genetičkih rezultata dešifrujemo i ispratimo te putanje.

S obzirom da prostor današnje Crne Gore predstavlja polaznu tačku i maticu za većinu srpskih porodica, usmjerili smo dobrim dijelom naša istraživanja u tom pravcu, tj. cilj je bio profilisati većinu srpskih rodova i plemena u Crnoj Gori. Zadatak je bio olakšan činjenicom da je upravo u Crnoj Gori najjasnije očuvana plemenska svijest, kao i da su se pojedine rodovske linije očuvale u kontinuitetu i do 500 godina unazad. Genetski rezultati su mogli da se uporede sa predanjima, istorijskim izvorima, popisima i antropogeografskom literaturom, koja je za područje Crne Gore prilično bogata. Postojao je svakako rizik da su se pojedini veliki rodovi prekinuli po muškoj liniji i da svijest o zajedničkom porijeklu predstavlja samo mit.

Na sreću, u Crnoj Gori se većina predanja pokazala tačnim i tako smo bili u stanju da genetički profilišemo većinu današnjih srpskih crnogorskih i hercegovačkih plemena. Danas znamo da Vasojevići, Bjelopavlići, Kuči, Bjelice, Koprivice pripadaju haplogrupi E-V13, Ozrinići, Nikšići, hercegovački Maleševci haplogrupi I2-PH908, Moračani Bogićevci i Ljubotinj haplogrupi R1b-U152, hercegovački Šarenci haplogrupi R1a YP4278, Pješivci i Cuce haplogrupi J2a-M92, Drobnjaci haplogrupi I1-P109, Banjani i Pivljani haplogrupi N-P189.2, Vojinići Lješnjani i hercegovački Mirilovići haplogrupi I2-Z17855…

Na prvi pogled djeluje raznovrsno, ali je ta raznovrsnost posljedica starosti i ispreplitanja raznih slojeva stanovništva na našim područjima. Pleme Drobnjaka, na primjer, koje se u istorijskim izvorima kao takvo pojavljuje još u 14. vijeku, pripada haplogrupi koja je tipična za skandinavsko-normanske narode. S obzirom da su Normani imali svoje kraljevstvo na jugu Italije i da su imali prisne političke odnose i sa Vojisavljevićima i sa Nemanjićima, možemo samo pretpostavljati kako je ova, za naše prostore nekarakteristična haplogrupa, završila u Drobnjaku. Takođe, haplogrupa Banjana i Pivljana N-P189.2 predstavlja jednu od najrjeđih haplogrupa u svjetskim okvirima i nema bliskih populacija sa kojima bi se mogla povezati, pa njeno porijeklo ostaje i dalje zagonetno.

Ovakvo genetsko profilisanje starih srpskih rodova pomaže nam da danas kada testiramo Srbina, u Vršcu, Banjaluci ili Kragujevcu, a koji ima samo maglovito predanje da je porijeklom iz Crne Gore ili Hercegovine, sa velikom sigurnošću možemo povezati sa plemenom ili rodom u Crnoj Gori i Hercegovini kome su njegovi preci pripadali. Neke od tih migracija su stare i 500 godina, kao one prema Krajini, ali genetički rezultat pokazuje nedvosmislen trag, pa u Krajini i danas genetički prepoznajemo Banjane, Pivljane, Nikšiće, Pješivce, Kriče ili Vasojeviće. Migracije prema Šumadiji, Zapadnoj Srbiji, Istočnoj Bosni, Semberiji, Vojvodini su se odvijale prije 200-300 godina, i predanja o njima su skorija i pouzdanija. I tu nalazimo na haplogrupe i haplotipove hercegovačko-crnogorskih plemena.

Na ovaj način dokazana je jasna genetička povezanost srpskog naroda. Uz pomoć genetike, neki davno razdvojeni ogranci našeg naroda istog porijekla dobijaju priliku da se povežu, razmjene podatke i možda zajedno rekonstruišu istoriju svoga roda. Do prije nekoliko godina, ovakav potpuno egzaktan pristup proučavanju vlastitog porijekla, bio je nezamisliv.

Siniša Jerković, glavni urednik Srpskog DNK projekta

www.frontal.rs

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime