Doba polarizacije i političkog ekstremizma

0
981

AMERIKA UOČI  PREDSEDNIČKIH IZBORA 2020.

  • Uporedni pregled i analiza stavova iznetih u taborima demokrata i republikanca nedvosmisleno nam govore da su imperativno postavljene ideje stabilnog političkog centra, sistemskog kontinuiteta i nacionalnog jedinstva ozbiljno ugrožene, kao i da se, bez obzira na to ko pobedi na predsedničkim izborima 2020, mogu očekivati dalja polarizacija i radikalizacija, kao i oštre i duboke podele unutar američke nacije.
  • Dokazujući svoju tvrdokornu posvećenost konzervativnoj političkoj agendi, Tramp je osnažio svoju glasačku bazu, ali i slomio otpor mnogih republikanaca koji su vreme prošlih izbora smatrali da njegova desničarska poza nije iskrena. U tome je svakako pomogla i nezapamćena mržnja i elitistički prezir prema Trampu i njegovim simpatizerima, koju su u svakoj prilici ispoljavali levoorijentisani liberali i samozvani intelektualci, što je prirodno dovelo do mobilizacije i radikalizacije republikanaca koji sada čvrsto stoje iza svog predsednika.

Dvopartijski sistem, kao političko nasleđe britanske kolonijalne uprave, neosporno je imao velikog udela u usponu SAD do statusa najmoćnije svetske sile. Zagovornici ove vrste političkog uređenja obično navode da se njime „uprošćuje“ izbor birača, odnosno omogućava brzo i efikasno nagrađivanje i kažnjavanje političkih stranaka koje se nalaze na vlasti.

Takođe, evidentno je da se ovom vrstom dinamike smenjivanja samo dve stranke na vlasti obezbeđuje veća politička stabilnost i promoviše umerenost nauštrb malih stranaka i pokreta sa ekstremističkim idejama i programima. Na taj način poredak se čuva od velikih potresa, revolucija i drastičnih promena kursa koji bi mogli ugroziti državnopravni kontinuitet, bezbednost stanovništva i ekonomski prosperitet.

RAZBIJANJE INTERESNE „MOČVARE“ PARTIJA

U tako postavljenom sistemu, ideja političkog centrizma dobija svoj puni smisao, a dve vodeće stranke, demokrate i republikanci, pozicionirane na levom i desnom centru, naizmenično se smenjujući na vlasti i u opoziciji, uz minimalne korekcije političkog kursa pri samim promenama. S druge strane, kritičari dvostranačja drže da dve vodeće stranke vremenom srastaju u jedan te isti politički establišment, odnosno stvaraju, zajedno sa predstavnicima krupnog kapitala, međusobni simbiotski odnos u kojem je glavni cilj održavanje statusa kvo, što na duži rok proizvodi društvenu stagnaciju i patrioktratiju.

Tu dolazimo do stvaranja takozvane interesne „močvare“ koju je upravo Trampov izbor za predsednika ozbiljno uzdrmao. Kao jedan od metoda za otklanjanje ovih nedostataka razvila se ideja pojave povremenih tzv. protestnih trećih stranaka, ali i koncept stranaka „velikog šatora“, ili catch all partija, koje obuhvataju vrlo širok dijapazon ideoloških i političkih pozicija.

RADIKALIZACIJA POLITIČKE SCENE

Filtriranje tih mnogobrojnih, šarolikih i često međusobno suprotstavljenih stavova i njihovo uvođenje u glavni politički tok dešava  se, po pravilu, na preliminarnim, unutarstranačkim izborima koji prethode izborima na nacionalnoj sceni i koji služe kao svojevrsno čistilište političke ponude.

U Americi su krajem juna započete preliminarne debate kandidata za predsedničku nominaciju Demokratske stranke, a gotovo u isto vreme i aktuelni predsednik SAD Donald Tramp zvanično je otpočeo svoju kampanju za reizbor.

Uporedni pregled i analiza stavova iznetih u taborima demokrata i republikanca nedvosmisleno nam govore da su imperativno postavljene ideje stabilnog političkog centra, sistemskog kontinuiteta i nacionalnog jedinstva ozbiljno ugrožene, kao i da se, bez obzira na to ko pobedi na predsedničkim izborima 2020, mogu očekivati dalja polarizacija i radikalizacija, kao i oštre i duboke podele unutar američke nacije.

Da Vas podsetimo:  Pismo sa Kosova ili nasilje prištinskih institucija

Naročito se da primetiti da su stavovi prilično radikalizovani u redovima demokrata gde pojedini kandidati za predsedničku nominaciju i istaknuti članovi partije iznose mišljenja, ocene i programe koji dovode u pitanje same temelje i ustaljene mehanizme funkcionisanja američkog političkog sistema. Ovakva revolucionarna ostrašćenost i isključivost ne pamte se još od vremena rata u Vijetnamu kada su se politički skupovi demokrata po pravilu završavali u neredima i sukobima sa policijom. Danas se među demokratama raspravlja naširoko i nadugačko o tome da li je kapitalizam, zapravo, na samrti, te da li bi za Ameriku bilo bolje da pređe na demokratski socijalizam skandinavskog tipa. U skladu sa takvom orijentacijom, zahteva se besplatno zdravstveno osiguranje za sve, povećano ulaganje novca u državno školstvo, otpis studentskih kredita koji finansijski opterećuju milione Amerikanca, dodatno oporezivanje najimućnijih, eliminisanje bilo kakve razlike u zaradama između polova i apsolutna zabrana posedovanja i nošenja oružja, što povlači sa sobom i neizbežne promene američkog Ustava. Tu su takođe i glasni zahtevi za usvajanjem radikalnih ekoloških mera u borbi protiv globalnog zagrevanja i zagađenja životne sredine („Novi zeleni dil“).

ZASTRANJIVANJA DEMOKRATSKE STRANKE ZBOG DODVORAVANJA BIRAČIMA

Takozvano „progresivno krilo“ Demokratske stranke, koje oličavaju vremešni kandidati poput Elizabet Voren i Bernija Sandersa, ali i mlada zvezda u usponu Aleksandrija Okasio-Kortez, dobija ogromnu pažnju i prostor u mejnstrim medijima poput „Njujork tajmsa“ i Si-En-Ena za zastupanje otvoreno levičarskih i populističkih ideja koje bi, pre samo desetak godina, bile prećutno otpisane kao potpuno utopijske i prognane na političku marginu.

Ratobornost i agresivni ekstremizam među demokratama dostigli su te razmere da bi, kako se nedavno našalio jedan kolumnista desničarskog internet portala Brajtbart, inkorporacija kambodžanskih Crvenih kmera u redove demokrata prošla bi relativno glatko i harmonično.
Atmosfera u demokratskom taboru toliko je usijana da je i bivši Obamin potpredsednik Džo Bajden, umereni kandidat sa svakako najboljim šansama da eventualno pobedi Donalda Trampa, bio izveden pred „ideološki streljački vod“, prinuđen da se tokom jedne od prvih preliminarnih debata grčevito brani od žestokih optužbi tamnoputih kandidata Kamale Haris i Korija Bukera da nije dovoljno rasno i multikulturno osetljiv i da, kao senator, nije bio za prisilnu federalnu desegregaciju škola tokom sedamdesetih godina prošlog veka. Pomenuta Kamala Haris, inače bivši javni tužilac Kalifornije i osoba pomešanog afro-indijskog rasnog identiteta, se tokom jedne od debata poslužila nazivom poznatog filma braće Koen „Nema zemlje za starce“, kako bi proglasila da „Amerika neće više biti zemlja koju vode beli, bogati starci“, misleći tu očigledno na predsednika Trampa (73 godine), ali podjednako i na njegovog potencijalnog protivkandidata Bajdena (76 godina).

Demokrate odavno imaju reputaciju stranke koja zastupa prava manjina i koja u prvi plan stavlja identitetsku politiku, ali opsesivnim insistiranjem na temama poput policijskog nasilja nad Afroamerikancima i pozitivne diskriminacije transrodnih osoba (operacije promene pola o državnom trošku i slično) oni rizikuju da još više otuđe heteroseksualne, bele glasače radničke klase koji su ionako mahom prešli kod Trampa.

Ono što te birače dodatno može da odbije jeste permisivan stav demokrata u pogledu nelegalne imigracije, jer se mnogi od kandidata te stranke otvoreno zalažu za lakši i brži put do sticanja dozvole boravka, glasačkog prava pa čak i državljanstva onih koji su u SAD ušli na nezakoniti način. Neki od kandidata demokrata poput Beta O’ Rurka, Korija Bukera i Julijana Kastra, čak su učinili veliki napor da se tokom preliminarnih televizijskih debata svojim potencijalnim hispano biračima obrate i na španskom jeziku. Taj bilingvalni iskorak demokrata je jasna potvrda rastućeg značaja španskog jezika usled demografske latino eksplozije unutar SAD ( smatra se da španski kao prvi jezik govori više od 40 miliona ljudi), ali istovremeno i posredno priznanje sve izraženije nemoći Amerike da „amerikanizuje“ došljake, odnosno da im spontano nametne zvanični engleski jezik, pretežno anglosaksonsku kulturu i običaje, kao i njene istorijske vrednosti i iskustva, o čemu je još pre 15 godina vrlo ubedljivo pisao Samjuel Hantington u knjizi „Ko smo mi? Izazovi za američki nacionalni identitet“.

Da Vas podsetimo:  Ćamil Sijarić: Oslobođeni Jasenovac

TRAMP PROTIV LEVIČARSKE RULJE

S drute strane, predsednik Tramp upravo na pitanju straha od nelegalne migracije zasniva okosnicu svoje kampanje. Tokom svog nedavnog prvog predizbornog mitinga na Floridi, pred preko 20.000 oduševljenih pristalica, Tramp je upozorio da njegovi radikalni protivnici iz redova demokrata predvode „besnu, levičarsku rulju“ koja nastoji da uništi „onu tradicionalnu Ameriku koju svi znamo i volimo“. On je obećao masovnu deportaciju miliona nelegalnih imigranata, kao i daleko strožu kontrolu granice. Iskoristio je takođe priliku da optuži demokrate zbog toga što uporno preko različitih zakonodavnih i sudskih instanci blokiraju finansiranje za izgradnju velikog zaštitnog zida koji bi išao duž granice sa Meksikom i koji je Tramp obećao svojim biračima još tokom svoje prve predsedničke kampanje. Trampova protekcionistička uvozna politika i otvaranje trgovinskog rata niskog intenziteta sa Kinom takođe su naišli na odobravanje njegove glasačke baze koja, između ostalog, u tome vidi razlog za smanjenje nezaposlenosti i rast ličnih dohodaka.

AMERIČKI BIRAČ CENI POVEĆANJE DEBLJINE NOVČANIKA POD TRAMPOM

Premda je priča o imigrantima lajtmotiv kampanje, Trampov svakako najjači argument u prilog reizbora jeste ekonomija. Po svim pokazateljima, američka ekonomija pod Trampom je u izuzetno dobrom stanju. Nezaposlenost je u stalnom padu (najniža stopa nezaposlenosti od decembra 1969), prosečne zarade beleže stabilan godišnji rast od oko 3 odsto, a stanje na berzi i tržištu hartija od vrednosti daleko je povoljnije nego u vreme Obamine administracije. Retki su američki predsednici koji nisu uspeli da obezbede drugi mandat, a još su ređi oni koji nisu uspeli da obezbede drugi mandat, a da su na svojoj strani imali robustan privredni rast i ekonomski razvoj. Iako su podaci o Trampovim ekonomskim uspesima u vodećim globalnim medijima obično zagušeni beskrajnim naklapanjima o njegovim brojnim aferama i skandalima, kako stvarnim tako i onim sasvim izmišljenim i konstantnom logoreičnom paradom uvreda i diskvalifikacija od strane različitih holivudskih zabavljača i javnih ličnosti iz liberalnih krutova, prosečan američki birač i te kako oseća i ceni povećanje debljine svog novčanika.
Birači konzervativnog opredeljenja i hrišćanski vernici takođe umeju da prepoznaju i cene Trampove stavove o abortusu koje je on obznanio nedavno u vezi sa kontroverznim restrikcijama u pogledu ostvarivanja prava na abortus, koje su u nekim američkim državama usvojene u sklopu tzv. „zakona otkucaja srca“ i koje često onemogućavaju slobodan abortus posle šeste nedelje trudnoće (čim se može čuti otkucaj srca fetusa), što su mnogi zagovornici prava žene na izbor protumačili kao faktičku zabranu abortusa, jer mnoge žene do šeste nedelje nisu ni svesne da su trudne.

Da Vas podsetimo:  BOG VISOKO, RUSIJA DALEKO – Rusija i kosovskometohijska kriza

O OPASNOSTI OD NASILNIH SUKOBA U AMERICI

Tramp se izjasnio da je snažno protiv abortusa i za život, „osim u slučajevima silovanja, incesta i ugroženosti života majke“, što je, kako je on sam napisao u jednom tvitu, ista pozicija koju je zauzimao Ronald Regan, na koga se Tramp u velikoj meri ugleda. On je takođe rekao da su postavljenja 105 novih federalnih sudija u protekle dve i po godine, uključujući tu i dvojicu konzervatnih sudija Vrhovnog suda Nila Gorsača i Breta Kavanoe, uticala na to da se zakoni u pogledu ostvarivanja prava na abortus pooštre i ograniče. Mnogi su u toj Trampovoj izjavi prepoznali nameru da, u svom potencijalnom, drugom mandatu, pokuša da, uz pomoć novoformirane konzervativne većine u Vrhovnom sudu, obori prethodnu presudu te najviše sudske institucije iz 1973, u slučaju Rou protiv Vejda, kojom je pravo na abortus postalo obavezno u svim državama SAD.

Bez obzira na to što je junu 2019. postao prvi republikanski predsednik koji je čestitao pripadnicima LGBT populacije njihov Prajd mesec, politika Trampove administracije prema homoseksualnim i transrodnim osobama bila je od samog početka njegovog mandata izrazito neblagonaklona i restriktivna. Jedna od prvih izvršnih odluka koju je Tramp doneo bila je ona kojom se brani transrodnim osobama da služe u oružanim snagama SAD, a nakon toga je direktivom ministarstva pravde efektivno izuzeo transrodne i gej osobe od zaštite protiv diskriminacije koja se garantuje Aktom o građanskim pravima iz 1964, čime je zakonski omogućio poslodavcima da otpuštaju gej i transrodne osobe.

Dokazujući svoju tvrdokornu posvećenost konzervativnoj političkoj agendi, Tramp je osnažio svoju glasačku bazu, ali i slomio otpor mnogih republikanaca koji su vreme prošlih izbora smatrali da njegova desničarska poza nije iskrena. U tome je svakako pomogla i nezapamćena mržnja i elitistički prezir prema Trampu i njegovim simpatizerima, koju su u svakoj prilici ispoljavali levoorijentisani liberali i samozvani intelektualci, što je prirodno dovelo do mobilizacije i radikalizacije republikanaca koji sada čvrsto stoje iza svog predsednika.

Dakle, ideološki rovovi već su iskopani, oružje i municija su obezbeđeni, a u narednih godinu i po vodiće se bespoštedna politička borba za Belu kuću između „plavih“ i „crvenih“, naročito u onim takozvanim swing državama (Mičigen, Viskonsin, Pensilvanija, Kolorado, Florida…itd) u kojima se obe strane nadaju uspehu i koje obično odlučuju ishod predsedničkih izbora. Imajući u vidu stepen radikalizacije i međusobno nepoverenje koje vlada između suprotstavljenih strana, ali i veličinu uloga i sudbinski značaj koji mnogi pripisuju ovim izborima, bilo bi za Ameriku jako opasno kada bi konačni ishod bio toliko tesan da je teško proglasiti pobednika, ili kada bi bile otkrivene bilo kakve zloupotrebe i povrede izbornog procesa. Tada bi na površinu lako mogle da izbiju brojne društvene, klasne, rasne, etničke, verske i ideološke tenzije i razmirice koje već dugo tinjaju, a ni perspektiva nasilnih sukoba i građanskog rata uopšte ne bi bila daleko.

Marko Tanasković
Pravnik, književnik i publicista
Izvor: Sajt Centar za kulturnu obnovu ARHEOFUTURA,
objavljeno u magazinu „Pečat“

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime