„Dobrosusedski“ odnosi dobro gore

0
1404

Spaljivanje hrvatske zastave je možda protizvakonito, ali svakako nije nemoralno. Naprotiv, jedino što je u pogledu Hrvatske nemoralno, jeste podržavanje bezočne laži da je Srbiji moguće, ili čak i poželjno, da sa tom državom ima „dobrosusedske odnose“.

seselj-paljenje-hrvatske-zastave-mondo-261-700x493

Bilo kakva priča o „dobrosusedskim odnosima“ neizostavno pada u vodu ako se razborito sagleda ponašanje savremene Hrvatske prema Srbiji. Pogledajmo, naime, šta je sve Hrvatska preduzela od kako je početkom devedesetih, posle prvih višestranačkih izbora i pobede HDZ-a Franje Tuđmana, krenula put odvajanja iz Jugoslavije u avnojevskim granicama. Samo krupnije stvari:
– raspirivanje straha među tamošnjim srpskim stanovništvom, prvenstveno neoustaškim izjavama, pa i otvorenim pretnjama, od strane novih hrvatskih čelnika,
– proterivanje srpskih kadrova iz policije i drugih službi reda i bezbednosti,
– izbacivanje Srba iz republičkog Ustava,
– obrazovanje vojnih jedinica koje su imale jedvitu, ili nikakvu, zakonsku pokrivenost,
– progoni Srba iz većih gradova, ponegde uz najteže zločine (ubistvo zagrebačke porodice Zec),
– proganjanje dopisnika srpskih glasila, kojima su hrvatska ekstremistička izdanja objavljivala adrese stanovanja, što je bio poziv na njihovo linčovanje,
– napadi na JNA, tada jedinu zakonitu vojsku,
– napadi na područja naseljena pretežno Srbima,
– protivustavno odvajanje od SFRJ,
– vođenje besprizorne međunarodne propagande protiv Srba i Srbije, u čemu je Zagreb imao nemerljivu podršku zapadnih, prvenstveno nemačkih i austrijskih glasila,
– „Bljesak“ i „Oluja“, sa sve bombardovanjem izbegličkih kolona,
– medijska i druga logistička podrška šiptarskim teroristima na Kosmetu tokom 1998. godine (Agim Čeku kao jedna od glavnih veza),
– medijska i druga logistička podrška NATO-u tokom agresije na Srbiju 1999. godine,
– tužba protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde,
– priznavanje „nezavisnosti“ Kosova*,
– lomljenje ćiriličnih tabli,

– hvalisanje kako je Srbija uvek bila bolji prijatelj Hrvatskoj nego što je Hrvatska bila Srb… a, ne, pardon, ovo ne važi, to je naše, to je izjavio Aleksandar Vučić, zaboravite na to.

Dakle, izuzev ovog poslednjeg, tog Vučićevog bisera, ostalo što je pobrojano savršeno odslikava odnos hrvatskog društva prema Srbima i Srbiji u proteklih četvrt veka. Ne samo države Hrvatske, u čije je ime sve to i rađeno, nego i njihovog društva. Jer, važno je reći, niko se nikada nije izvinio za ijedan od tih mnogobrojnih zločina, ili barem ogradio od njega. Nema tog hrvatskog državnika, političara, analitičara, novinara ili uopšte javnog delatnika od ikakve društvene važnosti, makar to bio estradni umetnik ili sportista, koji će se na bilo koju od pomenutih stavki osvrnuti u osudi. Retka među tim ogrešenjima se sklanjaju u tišinu i zaborav, kao što je slučaj sa likvidacijama civila uoči rata ili bombardovanjem izbegličkih kolona, mada se čak i za njih, kada bivaju pomenuta, nalazi nekakva mera razumevanja; o ostalima je u Hrvatskoj postignut najviši nivo sveopšte saglasnosti da su bila korisna, pa i neophodna, u cilju sticanja nezavisnosti i „oslobađanja iz kandži velikosrpske hegemonije“, te da samim tim i nisu zločini već junačka dela.

Da Vas podsetimo:  Srpska je odraz vitalne nacionalne snage čije vreme dolazi – zato mirni dočekajmo 2024.

Na malopređašnji spisak iz razumljivih razloga nisu uvršteni izlivi protivsrpske mržnje na uslovno nižem nivou, koji nisu neposredno ishodovali progonom srpskog življa ili zatiranjem srpske kulture, ali jesu doprinosili srbomrzačkom raspoloženju hrvatske javnosti. Od masovnih nereda na sportskim priredbama, preko rasističkih istupa poput izjave splitskog gradonačelnika Željka Keruma da u njegovu porodicu Srbi nisu dobrodošli, zatim posećenih i na televiziji prenošenih koncerata otvoreno ustaškog pevača Marka Perkovića Tompsona, pa sve do zapaljivih izjava kao što je bila pretnja Republici Srpskoj od strane tadašnjeg predsednika Stjepana Mesića, takvih primera naprosto ima previše za nabrajanje. Ne bi ih, međutim, trebalo smetnuti s uma, kada se raspravlja o tome sa čime su sve Srbi bili i ostali suočeni u Hrvatskoj.

Valja podsetiti i da se to sve dešava u kontekstu koji je znatno stariji od današnje hrvatske državnosti. Rebeka Vest je, u svom putopisnom remek delu „Crno jagnje, sivi soko“, opisala koliko je mržnja prema svemu srpskom još 1937. godine bila raširena među Hrvatima, koju oni pred njom i njenim suprugom nisu ni krili, nego su je žestoko i sa žarom iskazivali priželjkujući skoro „razrešenje“. Samo nekoliko godina kasnije ta se mržnja preoblikovala u Jadovno i Jasenovac, da bi potom u Brozovoj Jugoslaviji bila podgrevana, jal` „maspokom“, jal` pojedinačnim ispadima recimo Steve Krajačića ili Vice Vukova.

Kada se sve to ima u vidu, dobija se slika zapravo neprekidnog nasrtaja na živo tkivo srpskog postojanja prvenstveno zapadno od Drine, mada je i sama Srbija na udaru koji, doduše, za sada nije oružani, ali preti da bude jednako poguban. Drugačije rečeno, možda hrvatsko društvo stiže da se bavi i drugim poslovima, ali je sasvim jasno da za ispoljavanje izrazite netrpeljivosti prema Srbima i Srbiji uvek ima vremena, snage i nadasve volje.

Nikada, međutim, hrvatsko društvo nije nalazilo ni vremena, ni snage, ni volje, da za makar neko od tih jezivih ogrešenja zatraži oprost od Srba i Srbije. Pa ni za genocid bez premca, onaj u NDH, koji je svirepošću zaprepastio i nemačke naciste. Ne samo to, nego Hrvatska za ovih četvrt veka svoje samostalnosti nije učinila niti jednu istinsku uslugu, ili kakvo delo prijateljstva, Srbima i Srbiji. Spisak dobronamernih poteza Hrvatske prema nama nepristojno je kraći od onog prethodnog, a svodi se na prošlogodišnje učešće nekolicine hrvatskih spasilaca u izvlačenju ljudi iz poplava.

Da Vas podsetimo:  Odbrana Republike Srpske kao istorijski imperativ

Beogradski kroatofili često navode još jedan gest, a to je ustupanje prevoda zvaničnih dokumenata za pristupanje Evropskoj uniji. E sad, to se može smatrati nekakvom uslugom samo pod dva uslova: 1) da se pristupanje EU doživljava kao nešto korisno, i 2) da se pristupanje EU doživljava kao nešto ostvarivo. Pošto razum i iskustvo ukazuju na skroz suprotne zaključke, onda je najbolje ostaviti po strani tu veliku „uslugu“ u vezi s ustupljenim prevodima.

Dakle, sva dobra volja Hrvatske prema Srbiji stade u tu šaku rečnih spasilaca koja je lane pomagala kolegama iz Srbije. Nema ničeg drugog. Ostali primeri dobrote, blagonaklonosti, ljubaznosti ili požrtvovanosti Hrvatske prema Srbiji jednostavno ne postoje.

A ipak se u srpskoj javnosti neprestano ukazuje na „neophodnost“ famoznih „dobrosusedskih odnosa“. Tih odnosa, vidimo, nema ni od korova, ali su nekako ipak neophodni.

Za šta su neophodni, niko od grlatih pobornika nije se potrudio da objasni. Kakve Srbija koristi ima od dosadašnjih odnosa sa Hrvatskom? Šta bi Srbiji mogli da pomognu nekakvi „dobrosusedski odnosi“ koje ovdašnji kroatofili naglas priželjkuju? Uopšte, zbog čega se Srbija upravlja prema odnosima s Hrvatskom, a ne prema odnosima s državama koje od Hrvatske imaju daleko više da ponude i u kulturnom, i u privrednom, i u bezbednosnom pogledu: Rumunijom, Bugarskom, Mađarskom (ili, ako ćemo da odemo dalje od suseda, sa Grčkom, Češkom, Slovačkom)? Na ta pitanja odgovori uporno izostaju. Kao što, uostalom, izostaju i pitanja. Pogledajte samo koliko je puta u poslednjih pet dana, što u novinama što na televiziji, razmatrana tema srpsko-hrvatskih odnosa; skoro da se ni o čemu drugom nije ni pričalo; ali se niko, ni od novinara ni od njihovih sagovornika, nije usudio da se zapita šta bi to Srbija pa izgubila kada bi se prema neprestanim hrvatskim drskostima najzad postavila onako kako je odavno morala.

Ovo sa zastavom bila je još jedna savršena prilika da se sa pogubnim običajem podilaženja Hrvatskoj konačno raskrsti. Vojislav Šešelj, predsednik Srpske radikalne stranke, zapalio je hrvatsku zastavu ispred beogradske Palate pravde u sredu, prvog aprila. Zvanični Zagreb na to je reagovao onako kako je navikao: neodmereno i bahato, povlačenjem ambasadora iz Beograda. Ali je zato zvanični i nezvanični Beograd namah stao da se utrkuje u tome ko će oštrije da osudi ne potez hrvatskih vlasti, nego Šešeljev postupak!

Da Vas podsetimo:  Bez ispaljenog metka ustaše ubile 2.345 Srba: U Drakuliću kod Banjaluke pomen stradalim Srbima

Kao da spaljivanje zastava nije u današnje vreme postalo u svetu vrlo raširen oblik izražavanja oštrijih političkih poruka. Kao da, uostalom, baš Šešelj nije samo osam dana ranije zapalio četiri druge zastave – Amerike, EU, NATO i „Kosove“ – a da niko, pa ni Vašington, nije našao za shodno da reaguje na to.

Ne, to beogradskim dušebrižnicima ništa nije značilo. Navikli da ćute o svakom i jednom zločinu ili ogrešenju Hrvatske prema Srbima, sada su kao opareni poskakali samo zbog toga što je zapaljena „šahovnica“. Na kraju je, umesto srpskih zvaničnika, novoizabrana hrvatska predsednica morala da objašnjava zvaničnom Zagrebu koliko se zaleteo u osionom reagovanju na Šešeljev postupak – mada, naravno, nije propustila priliku da i Srbiji održi prigodno predavanje:

„Mi u Hrvatskoj jako dobro znamo, a nadamo se da će i u Srbiji to prihvatiti, kako je Domovinski rat bio pravedan i oslobodilački, vojno-policijska operacija Oluja legalna i legitimna, a general Gotovina zapovednik pobedničke vojske“, prenela je agencija „Tanjug“ deo intervjua koji je Kolinda Grabar Kitarović dala za zagrebački „Jutarnji list“.

Možda i nenamerno, hrvatska predsednica je tako otkrila šta za Hrvatsku znače fantomski „dobrosusedski odnosi“. To što hrvatski tajkuni vršljaju kako im dune po srpskom tržištu i preuzimaju em trgovinu em cele oblasti prehrambene proizvodnje, i to što hrvatske cigarete imaju niže akcize od ostalog uvoznog duvana, i to što priučeni hrvatski zabavljači ovde rasprodaju desetine hiljada karata za svaki koncert, to sve nije dovoljno. Oni u Hrvatskoj se, veli njihova predsednica, nadaju da će njihovo viđenje poslednjih ratova prihvatiti i u Srbiji!

Najstrašnije je to što javna svest u Srbiji, posle godina i godina bubnjanja o „dobrosusedskim odnosima“ koje iz nikad objašnjenog razloga moramo da gradimo sa Hrvatskom, nije daleko od tog stanja kojem se Kolinda Grabar Kitarović nada. U ostvarivanju hrvatskih ciljeva, ovdašnja peta kolona izgleda da je spretnija i prodornija od samih Hrvata, koji su siledžijskom reakcijom na zapaljenu „šahovnicu“ samo prenuli Srbiju iz lažne uljuljkanosti i podsetili je na pravu prirodu vajnog „dobrosusedstva“. Sve ono što su ovdašnji kroatofili gradili mesecima unazad, na primer uklanjajući izveštaje o slomljenim ćiriličnim tablama po Vukovaru, sama hrvatska vlast je poništila najnovijom nezajažljivošću.

Ako ni po čemu drugom, a onda se barem u tom pogledu Šešeljevo paljenje hrvatske zastave već isplatilo.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime