Dodjele „državnih“ stanova

0
550

Jedan od ozbiljnijih problema u našem društvu, bilo da se radi o crnogorskom, srpskom, hrvatskom, (sjeverno)makedonskom je fetišizacija države. Ideja države se svuda provlači pa se priča o „državnom dugu“, „državnoj politici“, „državnoj imovini“, „državnoj manifestaciji“. Tako se dobijaju „državni stanovi“, vlada dijeli i uzima „državne kredite“ te pušta „državne obveznice“ i kada se sve to skupi mi dobijamo jedan subjekt koji postoji nezavisno od nas, neki entitet koji se zove „država“. Šta je država?

Ideja Hobsa, Loka i Rusoa o nastanku države nalazi se u društvenom ugovoru, koji su, makar u umnoj igri, potpisali svi žitelji nekog prostora tako prenoseći sva svoja prirodna prava na državu kako bi ih bolje branila i predstavljala. Danas pak država postoji kao nešto posebno, specijalno, odvojeno od nas. Država nije skup svih nas niti postoji radi nas, već smo mi tu radi države, personifikacija onog zlog Kenedijevog govora „pitajte šta vi možete učiniti za državu“ bivamo sluge tog nad-entiteta.

Kada postavimo stvari tako, a ta postavka je nametnuta od vladajuće kaste, njenih medijskih glasnogovornika, žestokih nacionalista (a i onih što sebe zovu patriotama) ali i neznavenih mi prihvatamo tu terminologiju „državnog“ ovog i onog. Koristeći „državu“ kao poseban, odvojen entitet medijima i javnom diskursu nije neočekivano da se takvo shvatanje nje ukorijeni u građanima. Onda se i lakše prihvataju formulacije da je „država nešto dala“, da postoje „državni stanovi“, da postoji „državni dug“ jer nam je sve to daleko, država je neko božanstvo koje moramo poštovati porezom i rukom na srcu dok himna svira.

Diskurs se mora promjeniti. Vlada nije dala državne kredite za stan recimo, već je od onog novca što je vama oduzela kroz namete častila određeni povlašćeni sloj. Funkcioneri ne žive u „državnim stanovima“ već obitavaju u nekretnini koja pripada svima nama ali je oni koriste a mi opet kroz namete plaćamo režije. „(Ne)Zaslužni“ građani ne dobijaju „državne“ penzije, već žive na grbači svih nas koji plaćamo doprinose. Dakle, sve ono što ide uz epitet „državno“ je zapravo naše, svaki dug, svaki kredit, svako plaćanje, sve to pripada svima nama i možda bi nas više zaboljelo da se uvijek jasno istakne – građani platili za treći/četvrti stan Sretenu Radonjiću, Vesni Medenici, Osmanu Nurkoviću, Elviru Klici i ostalima. Možda bi bili svjesniji gdje ide naš novac da kažu „građani svojim porezima kupili nove medicinske aparate KBC Podgorica“ umjesto što piše „Vlada kupila…“. Nije Vlada ništa kupila, nije država ništa kupila jer ništa i nema do novac građana kojim (uglavnom loše) upravlja.

Da Vas podsetimo:  David je još jednom pobedio Golijata

Komunisti, kojima autoritarnost uopšte nije bila strana nisu na ovaj način fetišizirali državu. Umjesto državnog oni su koristili termin društveno, što je i prirodno jer je država plod društvenog ugovora i onda smo, makar nominalno, imali osjećaj da sve te stvari kolektivno pripadaju i polaze od svih nas. Zamjenom društvenog u državno izgubili smo suštinu kolektivnog i time paradoksalno, izgubili individualnu svojinu u tom kolektivitetu, potpuno izgubivši interesovanje za to kako se našim novcem upravlja. Možda mislite da ne treba ništa kolektivno i grupno da bude i to je u redu – ali onda izgurajte to do kraja, ukinite sve što je zajedničko, puteve, vatrogasce i škole i vratite nam sav novac. Ovakav, kastinski sistem napola, sa nekim spoljnim entitetom zvanim „Država“ nikome dobro ne čini.

Stefan Đukić
Izvor: stefandjukic.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime