Ovo je priča s glavne autobuske stanice u Nišu kada sam zaboravila na kulturu i lepo vaspitanje. Malo je falilo pa da pretučem službeno lice.
Bila mi je majka u gostima i odemo da je ispratimo na glavnu autobusku stanicu. Imala je povratnu kartu. Uredno na šalteru prijavim povratnu, a gospođa sa druge strane kaže: „140 din molim za peronsku…“ Umalo da opsujem ali sam se suzdržala i slatko pitala: „Da li je postavljen na peronu crveni tepih?“
Gospođa se kiselo nasmeja.
S obzirom da je majka imala kofer i jednu tesku manju torbu a ima 79 god potrazim za mene peronsku kaže „kisela gospodja“: „300din.“
U meni krv počinje da ključa zbog ocigledne pljačke Nišlija i ostalih putnika, ali sta ću majka mi je stara i znam da ne može sama da odnese stvari od glavnog ulaza do 13-og perona. Taman da platim a ono moja majka „poludi“ i nije dozvolila. Može sama, kaže.
Prebacim stvari preko ograde i suprug odgura što je dalje mogao. Majka ponese torbu, onu manju prvo pa da se vrati po kofer, ali onako sa svojih manje od 50 kg pokleknu i pade na onaj beton (inače boluje od osteroporoze i svaki pad moze biti koban). Ne razmisljajući podvučem se pod onaj automat psujući i Niš ekspres i gradsku vlast, derikože itd, podignem majku i krenem da joj odnesem stvari do perona i ubacim u bus. „Fini gospodin“ koji je hladno gledao pad moje majke, „čikica“ iz one kućice gde se čekiraju peronske karte. Taj „čikica“ nije imao želju da pomogne i podigne staru ženu odjednom je „oživeo“ i potrčao da me zaustavi da uđem dublje na peron bez plaćanja peronske.
Tu je preuzeo moj suprug. Nisam gledala, ali sumnjam da je čikica smeo da se suprostavi čoveku od stotinak kilograma.
U međuvremenu „Fina gospođa“ sa šaltera koja je verovatno gledala moj „elegantni“ prelaz na peron bez peronske, pa je poslala „čiku u plavom“ da me izbaci sa perona. Tačnije rekla je „gospođu u plavoj haljini, nije platila peronsku.“.
E, tada sam zaboravila na lepo vaspitanje i kulturu. Nabrojala sam mu sve pogodnosti i „veliku“ platu čime ga je nagradila država što će maltretira narod po autobuskoj stanici. Pitala sam ga šta je dobio od te države za toliko godina službe i da li može od plate da kupi stan i normalno živi, pa je došao meni da preti privođenjem i izbacivanjem. Umesto što po ovoj vrućini vuče se po peronu nervirajući ljude i oni njega, bolje bi mu bilo da za platu koju prima sedi u hladu i pije hladno pivo. A da oni koji nas pljačkaju siđu sa svojih fotelja dodju da se „obračunavaju“ sa pobesnelim narodom zbog neplaćanja peronske, ako smeju.
Epilog. „Čika u plavom“ je otišao, majku i njene stvari smestila sam u bus, NISAM PLATILA KULUK GRADU, a „čikica“ koji čekira karte sedeo je mirno u svojoj kućici i nije ni pogledao u mom pravcu kada sam se vraćala, dok je moj suprug pored njegovih vrata stajao naslonjen prekrštenih ruku.
Naravoučenije: „Dok ne poludimo i kažemo „dosta“, pljačkaće nas i igraće se sa nama kao sa ping-pong lopticama, do našeg uništenja.
Danijela Arsić Đorđević, vaspitačica
gradjanin.rs
Polako, da ne palimo narod na ladno. Moze on da proguta mnogo vise od neke tricave peronske. Kad dodje stanicna, pa ulicna, i tako redom, mozda nekog zasvrbi pa se pocese. Ipak je sve to drzava izgradila, jeste, narodnim parama, ali ko te pita. Svakog dana, u svakom pogledu, sve vise napredujemo prema sanjanoj zemlji Nedodjiji. Kud ces bolje?