Došlo vreme za aktiviranje specijalaca

0
1169

Nema sumnje da je proces međusobnog priznanja „Srbije i Kosova“ zapeo. To se nije dogodilo zbog promene politike, čak ni taktike, srpskih vlasti, jer one su čvrsto rešile da priznaju secesiju Kosova za nešto. Vinovnik naglog kočenja pred samim ciljem je albanska strana sa svojom politikom – priznanje odmah i sada. Ali, tako nešto ne može da im isporuči ni Amerika – njen staratelj, tj. kreator tzv. nezavisnog Kosova. Sada, kada poseduje kvislinšku garnituru i u Srbiji, SAD mora bar formalno da povede računa o njenom unutrašnjem statusu i da joj priušti izgovor pred ovdašnjim javnim mnjenjem za potpisivanje predaje dela teroritije. Pregovori se moraju simulirati, tako da de iure priznanje Kosova može doći tek post festum, kao dokaz poštovanja procedure i očuvanja Vučićevog ličnog ugleda. Ali, Haradinaj i njegov tim nemaju strpljenja za čekanje u vuku poteze koji su doveli do odlaganja poslednje faze predaje.

U našoj javnosti stvara se privid da je osnovni razlog odlaganja Vučićev rezolutni stav o nastavku procesa priznanja tek posle albanskog ukidanja carina. Kao što se vidi po redosledu događaja, ovaj stav srpskog predsednika samo je reakcija na stepen bezobzirnosti albanskih političara i ništa više. Na takav stav nisu mogli da se ljute ni zapadni političari, jer je i za njih Haradinaj preterao. Ali, dok njihova ljutnja traje đavo je odneo šalu, jer je vreme opasno teklo prema lošoj beskonačnosti nastale blokade. U takvim neprilikama Amerikanci obično dovode specijalce.

Takav jedan došao je krajem prošle nedelje u Beograd kao što se ubica (kažu) uvek vraća na mesto zločina. Američki diplomata (onoliko koliko je Ilija Čvorović bio mirni penzioner), Kameron Manter, osvanuo je jedno jutro u Beogradu (kažu da je to bilo u petak, 29. marta) da bi održao sesiju svog tzv. Instituta Istok-Zapad sa, kako to Danas (2. april) izveštava, „45 sagovornika“. Izveštaj kaže da je sesija radila „iza zatvorenih vrata“. Saorganizator je bio Beogradski fond za političku izuzetnost, unutrašnja firma za specijalne operacije. Dakle, Kameron je pozvao Sonju, kao što je Ilija bio pozvao Đuru.

Za našu temu bitno je da su u razgovoru učestvovali stari visokodiplomatski podržavaoci kosovske secesije, Volfgang Išinger i Frenk Vizner, dvojica od rukovodeće „trojke“ završne faze pregovora 2006-2007. godine, koja se odvijala u leto i jesen 2007. godine. Kao tadašnji koordinator državnog pregovaračkog tima, dobro sam ih upoznao. Uzgred, treći član posredujuće „trojke“ bio je ruski diplomata Aleksandar Bocan-Harščenko, koji nije prihvatio pregovaračke zaključke „trojke“, te oni nisu mogli imati nikakvo formalno niti političko važenje. On nije učestvovao na beogradskoj sesiji pre neki dan. Verujem da ga nisu ni zvali. Ali, od imena vrednih pomena iz novinskog izveštaja Danas-a, valja navesti i bugarskog društvenog naučnika i političkog publicistu Ivana Krasteva. On je 2004. godine učestvovao u jednom projektu sa idejom o faznoj nezavisnosti Kosova, koji je podržala Evropska unija. Kao takav, bio je primerena zamena za odsustvo ruskog diplomate na ovoj sesiji. Nije beznačajno pomenuti i podatak iz novinskog izveštaja da su ostali učesnici skupa bili „bivše diplomate i saradnici raznih nevladinih i naučnih organizacija“.

Da Vas podsetimo:  Smilja Avramov: Da smo problem hrvatskog genocida nad Srbima postavili 1945, ne bismo doživeli 1991. godinu

Volfgang Išinger ostaće poznat našoj zainteresovanoj javnosti po tome što je od tzv. Nemačko-Nemačkog sporazuma iz 1972. godine patentirao ideju o normalizaciji odnosa „Srbije i Kosova“. (O tome smo pisali u ovom blogu ovde) Taj koncept u 14 tačaka naša delegacija odbila je uz odgovarajuću argumentaciju. To, međutim, nije smetalo Vučećevoj garnituri da ga, reinkarniranog u vidu „sveobuhvatne normalizacije“, prihvati u tzv. briselskom procesu. Pre nastupa na sesiji Išinger je dao intervju Politici, gde je reafirmisao svoj patent i opet ga preporučio srpskim vlastima, ne samo da ga prihvate, jer to je već bilo učinjeno, nego i da ga sprovedu.

Glavni specijalac je ipak Kameron Manter. Svoju ulogu pošteno igra pod parolom: kad god je teško – Manter. Teško je bilo i 2007-2008. godine, kada je Srbiju trebalo definitivno slomiti u njenoj državnoj politici očuvanja Kosova i Metohije. Stejt department je Mantera tada postavio kao ambasadora jedne političke teme – Srbija mora da napusti čvrstu politiku odbrane svoje pokrajine. On je to obavio za oko godinu i po dana, koliko je (i zašto je) i trajao njegov mandat kao ambasadora. Kada je završio posao, poslali su ga na drugo teško mesto zemaljske kugle, u Irak.

U tom kratkom vremenu dogodilo se mnogo rđavih stvari: Vlada Srbije raspala se i raspisani su vanredni izbori; izborna kampanja bila je poprilično neregularna – deo Vlade u tehničkom mandatu (znači protivzakonito) potpisao je uoči samih izbora Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) sa EU; to je bio ključni izborni adut za stranu koja je nastupila sa sloganom „i Evropa i Kosovo“; postizborna većina formirana je sa Socijalističkom partijom koja je načinila programski salto mortale; SSP je ratifikovan u Skupštini ogromnom većinom poslanika uz kompletne radikalske glasove; tom prilikom stvoren je politički nukleus buduće vlade (od 2012) koja će najviše učini na predaji Kosova; pristankom Vlade doveden je EULEKS na Kosovo čime je prekršena Rezolucija 1244. Par meseci kasnije Kameron je odleteo za Irak.

Da Vas podsetimo:  Zapad hiljadu godina – od Velike šizme – deli Srbe i od Drine pravi granicu

Zahvaljujući Džulijanu Asanžu i našem novinaru Nikoli Vrziću, o specijalnim aktivnostima ambasadora-jedne-teme imamo sijaset potvrda. Recimo u svojoj depeši centrali br. 08Belgrade206 on izveštava: „Našim interesima najviše će poslužiti ako evropski put, umesto Kosova, postane centralna tema ovih izbora…Nema sumnje da će demokratski lideri zvati EU u pomoć. Neki od njih su ambasadora već zamolili za pomoć u `dobijanju nečega od EU`, bilo to ponuda SSP-a, beli Šengen, ili novac za infrastrukturu – nešto što će pokazati opipljivu korist od pristupanja EU“. (Nikola Vrzić, Vikiliks – tajne beogradskih depeša, Pečat, Beograd, 2012, str. 85). EU je brzo posle ove depeše izašla u susret zahtevu Demokratske stranke upućenom Uniji via Kameron Manter. Prilog izbornoj kampanji svojih favorita dala je u vidu potpisivanja SSP (videli smo krajnje protivzakonitog). Taj poklon ih nije mnogo koštao, a i odmah po potpisivanju su ga suspenovali, pa je primalac morao da ispuni još uslova da bi Sporazum i sa strane Unije stupio na snagu.

Zašto su ove činjenice danas ponovo postale važne? Zbog toga što su SAD i EU ispravno procenile da je situacija postala teška. Mora joj se dati novi „diplomatski“ impuls. On je kao i do sada ponovo okrenut prema Srbiji a ne prema otcepljenom Kosovu. Doduše, od 2007. do danas može se beležiti stalno olakšanje u sprovođenju političkog inženjeringa otimanja Kosova. Eliminisanje Koštunice je bilo najteže, jer on je Kosovo branio za njih najneprijatnijim sredstvima – demokratskim, pravnodržavnim i međunarodnopravnim. Znači, morao se napraviti prevrat u državnom poretku da bi se obezbedio novi rasterećeni igrač. Neuporedivo je bila lakša eliminacija Tadića, jer je on već bio na zapadnom putu predaje pa se pokolebao. Najlakše je sa Vučićem, jer ovaj je spreman da učini sve što se od njega traži za garancije njegove lične vlasti. Ali, u Vučićevoj eri pojavio se novi problematični faktor – vreme. I što je najteže, nije Vučić taj koji je ukočio proces pred sam njegov srećni ishod, već Haradinaj, koji je onako glupo i inadžijski uveo carine. Da to nije učinio, danas bismo uveliko bili u završnici. Ovako, počinje da burgija staro diplomatsko pravilo – ništa nije gotovo dok sve nije gotovo. A krajnje mu je vreme.

Da Vas podsetimo:  Kako je Krajina puštena fazno niz vodu

Manterova sesija nije bila nikakva akademska rasprava o Kosovu i Srbiji, a najmanje su to bili „Balkanski dijalozi“ pod kojim sloganom se odvijao događaj „iza zatvorenih vrata“. To je zapravo bio brifing za prisutne, „bivše diplomate i saradnike raznih nevladinih i naučnih organizacija“ (komada četrdeset), za delovanje u jednoj ipak maloj kriznoj situaciji. Sada treba realizovati onaj blagi nagoveštaj novog stava zapadnih igrača, da „obe strane“ treba da popuste kako bi se nastavio uspešni put ka kraju. Problem jeste u tome što se izgubilo vreme i tempo, ali ne i famozni momentum za „istorijsko rešenje“. Razume se, kada se kaže „obe strane“ misli se na Srbiju, kao i uvek, ali sada samo na Vučića koji preti vanrednim izborima. Ako je Haradinaj glupi inadžija, Vučić to ne sme da bude i svi treba da budu puni nade da će ga lepo ubediti. Ovi spolja na svoj način, a ovi iznutra na svoj.

Sve što se sada događa treba da liči na ružan san u jednoj, inače, lepoj stvarnosti i još lepšoj budućnosti.

Slobodan Samardžić
Izvor: srbijasvet.wordpress.com

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime