„Driblanje“ u zdrav mozak

0
486
Foto: pixabay.com

Kultura je važnija od fudbala za svaku naciju i državu, i nije sporedna stvar, ali, njoj se udeljuje na kašičicu, najčešće na pola kašičice

Avaj, Škoti su iz Beograda, tog 12. novembra, odneli sva tri boda. Obećane masne premije nisu mogle da nadoknade ono što je falilo našoj reprezentaciji, a to je fudbalsko znanje, izgaranje na terenu i neophodan višak rodoljublja koje nikakvi evri ne mogu da zamene.

A da su pobedili naši, svaki reprezentativac bi dobio po 100.000 evra, ili 11,8 miliona dinara! Tako je odlučio Fudbalski savez Srbije da nagradi šutirače lopte. Za dva puta po 45 minuta šutiranja „bubamare“ po zelenoj travi svaki fudbaler bi zaradio premiju od koje može deset godina pristojno da živi u Srbiji (833 evra mesečno ili 98.000 dinara). Za toliki prihod je prosečnom penzioneru potrebno 35 godina, a radniku sa prosečnom platom 20 godina.

A sad o drugoj strani medalje.

Kultura je važnija od fudbala za svaku naciju i državu, i nije sporedna stvar. Ali, njoj se udeljuje najčešće na pola kašičice. Na primer, poznato mi je da su, istovremeno kad su održavane kvalifikacije za visoko fudbalsko društvo, tri književna časopisa kuburila sa novcem za štampariju, pa umesto da se pojave krajem avgusta, nisu ugledala svetlo ni u danu kad ovo čitate. Reč je o „Bdenju“ (Svrljig), „Savremeniku“ (Beograd) i „Istoku“ (Knjaženjvac). A „Književne novine“, glasilo UKS, redovno dobijam kao dvobroj-trobroj – nema para! Na Mitrovdan su, u Loznici, trebalo da budu uručene nagrade najboljim pesnicima sa konkursa „Vukovi lastari“. Organizator konkursa sa poluvekovnom tradicijom prvi put je uručio samo diplome (poštom, jer nije bilo novca za putne troškove nagrađenih), ali ne i preskromne novčane nagrade – besparica! A nagrade za četvoro pesnika (tri za najbolju pesmu i jedna za ciklus) iznose ukupno 26.000 dinara!

Da Vas podsetimo:  Sudbonosan susret u supermarketu: „ALAL MAJCI KOJA GA RODI!“

Najmanje je para za deo kulture koja se zove književno stvaralaštvo, umetnost reči. Reč je u nas najjeftinija, iako „u početku beše Reč, i Reč beše od Boga, i Bog beše Reč“.

No, udaljih se od glavne sporedne stvari, iako mi nikako ne silazi s uma. Za nju ima para napretek, mora da ima i kad niko drugi nema. Jer ona je ambasador nacije, ona nam otvara vrata sveta, ona je naše ogledalo, naš utešitelj za sve nedaće koje nas snalaze. A to, narode, mora da se plati. Debelo.

Volim fudbalsku igru, ali ne volim „driblanje“ u zdrav mozak. I znam da ulazak u evropsku elitu fudbala donosi milione, ali smatram da bi se delom tih miliona solidarno mogle zapušti bar neke rupe u životnom standardu naroda koji, godinama, odvaja od usta da bi profesionalcima u sportu bilo dobro. Štaviše, predobro. Mora li sve da ode u bonuse i premije? Ona rodoljubiva izjava fudbalera pred utakmicu da im je „čast nositi dres Srbije“ ima i prećutani deo: „…ali mi je ispod časti da igram bez sto hiljada evra“.

Škoti su pobedili, Srbija poražena, ali sam i ja poražen. Ne mirim se s tim da se moglo desiti (da pobedismo Škote) da fudbalerovih 90 minuta rada vredi koliko 2.592.000 minuta rada KV radnika.

BOŠKO LOMOVIĆ
Izvor: GMinfo

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime