Društvene i humanističke nauke u kapitalističkoj Srbiji

0
1470

naukaSistem neminovno teži hiperprodukciji. Kada dođe do zasićenja, nastaje kriza. Svojinski odnos uticao je i na sistem raspodele, gde je broj potrošača većine dobara i usluga sve manji. Istovremeno je potreba za stručnim radom sve manja.

Pre dva pokolenja tri četvrtine stanovnika Srbije bili su zemljoradnici i članovi njihovih porodica. Dan kopanja koštao je osam dinara. Činovnička plata bila je od osam stotina do hiljadu tri stotine dinara, u zavisnosti od platnog razreda i dodatka na skupoću mesta. Plata ministra bila je četrnaest hiljada, a univerzitetskog profesora pet hiljada. Znanje je bilo potreban i redak resurs.

Pre jednog pokolenja raspon plata bio je jedan prema tri. Promena svojinskog sistema i sistema raspodele bila je i pod uticajem regionalnih varijacija. Profesor srednje škole u Vojvodini imao je platu vanrednog profesora Beogradskog Univerziteta.

Ubrzavanje restauracije kapitalizma donelo je promene. Đinđićeva vlada povećala je kupovnu moć univerzitetskih profesora dvostruko. Naredne vlade nisu je bitno smanjile; kao što su radnici bili korumpirani (odnosno, iz druge perspektive, nagrađivani za svoj rad) u socijalizmu, tako su buržoaske vlade korumpirale kreatore i distributere ideja i znanja. S obzirom na snagu talasa restaurativnih nastojanja, aktivna uloga društveno-integrativne misli dobila je trećerazredni značaj. Poslednjih godina, u ponovo kapitalističkoj Srbiji, postala je gotovo izlišna. Vlast i dalje dosta izdašno plaća naučnike iz društvenih i humanističkih disciplina: oni ne treba da joj smetaju, bar ne onako kao što su ugrožavali izolacionističku degenerisanu neosocijalističku vlast devedesetih godina. Ne vrše se politički ni policijski pritisci na univerzitet. Slobodan Cvejić je u svojim istraživanjima pokazao da je on zatvoren za kandidate iz niže klase i da služi kao inkubator za reprodukciju srednje klase i njene lojalnosti obnovljenom sistemu.

Univerzitet je privilegovan, socijalno odsečen od društva, ostavljen samome sebi. Kakvu misao i kakva znanja u oblasti društvenih i humanističkih disciplina on može da razvije?

Profesorske plate su sigurne; nema socijalne frustracije kao pod Miloševićem. Levo-liberalni poduhvati pomodni su, pod uticajem svetskih idejnih kretanja, uslovljenih krizom koja je počela u drugoj polovini prošle decenije. Oni koriste sistemu, pošto predstavljaju kontrolisanu i integrisanu opoziciju, onemogućavajući radikalizaciju interesnih sukoba. Stvarne levice, koja bi proučavala kapitalizam u istorijskom kontekstu, gotovo da nema među profesorima. Intelektualne predradnje za njen nestanak obavljene su još u poslednjoj deceniji jugoslovenskog socijalizma, a nacionalizam devedesetih gurnuo je levičare ka antinacionalističkim liberalima. Racionalna misao preživela je u vidu „drugosrbijanštine“, retkog i svetlog primera politike narodnog fronta obnovljene krajem dvadesetog veka. Ona je bila i još uvek jeste faktor koji otežava (re)šovinizaciju; ona je smrtni neprijatelj fašisoidnih pojava. Liberal Latinka Perović objavljivala je knjige komunisti Todoru Kuljiću u Helsinškom odboru, od novca ne američke ambasade, nego same američke vlade. Nije smetalo što je u ovim knjigama Kuljić pisao da je dati SAD da se staraju o ljudskim pravima isto što i postaviti lisicu za čuvara kokošarnika.

Da Vas podsetimo:  Srbija će čuvati ćirilicu u muzeju umesto u javnom životu

Po prirodi stvari, transnacionalna buržoazija brzo je porazila onu nacionalnu. Mladen Lazić, koji je levičar, a ne apologeta kapitalizma, piše o slabosti nacionalne buržoazije u Srbiji; ona je pod potpunom dominacijom političke elite, naprednjačko-demokratske stranke, tih senzala transnacionalnog kapitala. Nacionalisti na univerzitetu, odnosno oni koji nisu uspeli da se povežu sa strankama čija su vođstva prodala svoj nacionalizam, nisu ugroženi u pogledu očuvanja radnih mesta. Njima je onemogućen ili bitno otežan pristup medijima, a sistemske mere vrednovanja naučnog rada otežavaju im napredovanje.

Isto važi i za vrlo malobrojne preostale levičare na univerzitetu. Vlast bi slobodno mogla da pusti Lazića i Kuljića na javni servis. Publika ih ne bi razumela, utoliko pre što bi bili naučno ubedljivi i argumentativno jaki. Iracionalnost ekonomskih odnosa u obnovljenom kapitalizmu i suštinsko odsustvo bilo kakvih političkih alternativa ukinuli su racionalno razmišljanje građana o društvenim problemima. Sluđeni ljudi su spremni da istovremeno podrže i nezavisnost Kosova i intervenciju Vojske Srbije na Kosovu; prihvatili bi izborni program koji bi obećavao nacionalizaciju stranih banaka udruženu sa porastom inostranih investicija. Izbori su svedeni na opredeljivanje između Bojana Vučića i Aleksandra Pajtića.

Univerzitet, odnosno društvene i humanističke nauke koje se razvijaju na njemu, ne može da bude korektiv. Baza određuje nadgradnju. Profesori, da bi napredovali, moraju da jure bodove. Bodovi podrazumevaju objavljivanje na međunarodno priznatim listama časopisa. Kad su u pitanju humanističke discipline, ove liste ignorišu činjenicu da se svetski centar niza proučavanja iz nacionalne istorije, nacionalne istorije umetnosti, etnologije i drugih nauka nalazi u Srbiji. Naši časopisi iz ovih i nekih drugih oblasti vodeći su u svetu kada je u pitanju proučavanje društva i kulture Srbije. A objavljivanje u njima ne donosi napredovanje u službi, niti s njim povezano pozicioniranje u raspodeli resursa. O ovome su u naučnim časopisima vrlo uverljivo pisali Ivan Kovačević i Miloš Milenković. A na Peščaniku Eva Kamerer i Vladimir Milisavljević.

A kako stoji stvar sa ne-humanističkim društvenim naukama? Slobodan Antonić je analizirao pet godišta najprestižnijeg i po zvaničnim merilima najuticajnijeg časopisa American Journal of Sociology. Njegova analiza sadržaja obuhvatila je oko dve stotine pedeset tekstova objavljenih između 2007. i 2011. Nije pronašao nijedan tekst koji bi bio posvećen klasnoj analizi američkog društva, funkcionisanju svetskog kapitalističkog sistema, promenama globalne društvene strukture, ili društvene strukture SAD. Drugim rečima, analiza sadržaja sa potpunim obuhvatom najznačajnijeg svetskog sociološkog časopisa pokazala je da se u njemu ne objavljuju naučni radovi o najznačajnijim pitanjima nauke kojoj je časopis posvećen. Sociologija je sistemski usmerena ka perifernim temama.

Da Vas podsetimo:  NEMCI, SRBI I NEMAČKE PENZIJE

Hiperprodukcija ka kojoj teži sistem ne znači samo proizvodnju sijalica koje će što pre pregoreti da bi se kupile novoproizvedene. Podrazumeva i diverzifikaciju zahteva uz smanjivanje stručnosti i, pre svega, nasilno ubrzavanje delanja.

Što se tiče diverzifikacije, ako bih želeo da napredujem na univerzitetu, morao bih ne samo da objavljujem, nego i da imam radove u kolektivnim zbornicima, kako objavljenih tekstova, tako i saopštenja sa skupova. Međutim, postoje naučnici koji najviše daju ako se naukom bave samostalno, ako na svakih nekoliko godina izađu sa autorskim otkrićem, idejom, izumom, knjigom. Njima je put zaprečen administrativnim odlukama.

Traže se, bar u društvenim i humanističkim naukama, stručni radovi, a ne naučni radovi. Uveren sam da bih relativno lako objavio stručni tekst o inter-etničkim tenzijama u Vojvodini, koje su trajale do 2012, u najprestižnijim sociološkim časopisima,[1] dok bih imao znatne teškoće da i u manje prestižnim inostranim časopisima objavim naučni rad znatno većeg saznajnog doprinosa. Uostalom, kvalifikaciju za mentorstvo za doktorske disertacije daje mi tekst koji studentima predajem kao primer vlastitog neuspešnog istraživanja; on me „kvalifikuje“, stoga što ga je objavio prestižni londonski izdavač. A što se tiče prethodno iznetog uverenja, najviše bodova donosi mi članak čiji sadržaj ne znam, jer nisam učestvovao u njegovom objavljivanju, i jer ne razumem jezik na kojem je štampan. Naime, recenzent jedne od mojih knjiga o Vojvodini izabrao je po svom nahođenju poglavlje iz nje, pa ga je dao na prevod i objavljivanje u inostranstvu. Kad je tekst objavljen, poslao mi je dva primerka časopisa. Ni sad ne znam zbog kog dela svoje knjige sam dobio bodove o kojima pišu Kamerer i Milisavljević.

A šta reći o sistemski uslovljenoj nemogućnosti da se neko primerenom brzinom bavi ozbiljnom naukom na polju društvenih i humanističkih disciplina? Projektno finansiranje podrazumeva podnošenje godišnjih izveštaja o radu. Ozbiljno istraživanje, teorijsko ili empirijsko, svejedno, podrazumeva par godina prikupljanja građe, njenog sređivanja, promišljanja, ovladavanja njome. Ozbiljno istraživanje traje četiri ili pet godina. Iluzorno je očekivati da se posle godinu dana može objaviti nešto vredno. Ali, sistem to iziskuje.

Sistem neminovno teži hiperprodukciji, a to važi i za organizaciju saznajnih delatnosti koja je njegov podsistem. Rezultat je hiperprodukcija bofla.

Da kažem par reči i o položaju studenata na kapitalističkom univerzitetu američko-srbijanskog tipa; nemački univerzitet Humboltovog tipa, na kojem sam skoro četiri godine studirao i potom dvadeset godina radio, bio je nešto drugo. Cvejić je pokazao da je deci iz siromašnih porodica praktično uskraćen pristup. Kada se njihovi vršnjaci iz srednje klase upišu, čeka ih bezbroj jednosemestralnih predmeta (koji se zovu kursevi). Na svakome od njih imaju mnogo predispitnih obaveza. Većina ovih predmeta nastala je iz bojazni profesora da neće imati dovoljan fond časova. Ovi predmeti nisu potrebni za dodiplomsko studiranje društvenih i humanističkih disciplina. Umesto izučavanja manjeg broja značajnih i potrebnih predmeta, studenti polažu veliki broj nepotrebnih. Situacija je slična onoj koja se vidi u tematskoj strukturi prestižnih svetskih naučnih časopisa. Posledica je da studenti za dva do tri dana spreme nepotreban ispit na osnovu krajnje površne literature. Literatura je u obliku ridera, nečega što ima isti obim, značaj i ulogu, kakvu su imali tabaci iz kojih su u Kraljevini ispite spremali moj deda i njegovi drugovi. Ispiti se ne spremaju iz literature, kao na univerzitetu Humboltovog tipa, nego iz skripti. Na nastavu u četvrtom semestru studija sociologije dolaze mi generacije studenata od kojih baš nijedan nije u toku prva tri semestra u rukama imao nijednu sociološku knjigu. Studenti su neuporedivo više opterećeni nepotrebnim površnim gradivom nego što je bio slučaj pre reforme. Kada diplomiraju, nedostaje im stručno znanje. Dok studiraju, nisu u prilici da razvijaju poznavanje struke. Postoje varijacije u nastavi i programu od jedne do druge društvene ili humanističke nauke koje se predaju. Ali je trend usmeren ka hiperprodukciji nestručnih. A prosečna ocena skače. Ona već dostiže odličan uspeh (preko 8,5) ili mu se veoma približava. Vojin Milić je govorio da je na fakultetima društvenih nauka sedmica jedina solidna ocena, a da je sve iznad nje vizuelni ili verbalni šarm. Studentske ocene, kao i znanje svršenih studenata, uglavnom predstavljaju pandan boflu iz kineskih robnih kuća. Kao što je Marks predvideo, kapitalizam uništava kvalifikovanost i stručnost.

Da Vas podsetimo:  Ista meta, isto odstojanje - Beograd na vodi, Zrenjanin bez vode

Univerzitet u Srbiji postao je kapitalistički. U Kraljevini, kao i pod komunistima, i sve do reforme 2006, on to nije bio. Uz vojsku, crkvu i medicinu, bio je jedna od četiri kripto-feudalne ustanove. Sada je modernizovan, birokratizovan i prilagođen neophodnosti tržišne hiperprodukcije. Neće se izvući iz Veberovog gvozdenog kaveza birokratije, pošto je ovaj jedini saobražen organizaciji moderne tržišne privrede. A ko je čitao „Manifest Komunističke partije“, zna da se strukturalnim zahtevima kapitalizma bar zasad ne može odupreti.

Vladimir Ilić

Peščanik

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime