Pedesetnica ili kula vavilonska

Dubinski uzroci „kritskog neuspeha“

0
1635

na_kriteROĐENDAN CRKVE I NjENI SABORI

Dan Silaska Svetog Duha na apostole, rođendan Crkve, pored Božića i Vaskrsa najveći je hrišćanski praznik. Jer, Duh Sveti je Car Nebeski, Utešitelj i Duh Istine, Koga nam je Gospod Isus Hristos poslao da nas uvede u svaku istinu. On je, kako kaže Vladika Nikolaj, jedini pravoslavni „papa“ – bezgrešan, savršen i Bog. Silaskom Duha Svetoga na apostole, kada su oni govorili reč Gospodnju jezicima svih naroda u vaseljeni, izlečena je velika rana čovečanstva nastala u doba zidanja Vavilonske kule, kada su narodi ustali protiv svog Tvorca, želeći da izgrade raj bez Njega i protiv Njega, potonuvši u gordost i samodovoljnost. Da bi sprečio obogotvorenje grehovnog stanja čovečanstva, Gospod im je pomešao jezike i rasejao novonastale narode širom planete. Na dan Pedesetnice, ponovo ih je prizvao u jedinstvo Svoje Crkve. Vavilon je pometnja i anticrkva; Crkva je mir i Nebeski Jerusalim.

Sabori Crkve su uvek bili svedoduhovski događaji, koji su potvrđivali Sveto Predanje u njegovom kontinuitetu od Pedesetnice do Drugog Hristovog dolaska. Na njima je učvršćivano pravoverje, ali su osuđivane i jeresi, lažne, nespasonosne vere, koje čoveka otuđuju od večnog života („Ako je jeres dovoljno jeretična, ona utiče i na moral“, kao što kaže Česterton). Duh pravoslavne sabornosti je duh harmonije – jednomislija, za razliku od duha vavilonske kakofonije.

Sama suština pravoslavnih sabora izražena je u molitvi koju arhijerej čita prilikom molebana u Nedelju pravoslavlja, u kojoj se, između ostalog, nalaze i ovakve reči: “Ovo je vera Apostola. Ovo je vera Otaca. Ovo je vera Pravoslavnih. Ova vera vaseljenu utvrdi. Od toga, mi primamo i potvrđujemo Sabore Svetih Otaca i njihova predanja i spise, kao i one koji su u saglasnosti sa Božanskim Otkrovenjem. I premda ima neprijatelja Pravoslavlja i odstupnika od promisliteljskog i spasonosnog Otkrovenja Gospoda našeg, ipak je Gospod uzeo u obzir sramoćenja slugu Svojih, jer je On oborio hulitelje i neprijatelje Pravoslavlja kao podle i begunce. S toga i blagosiljamo i hvalimo one koji su priklonili um svoj u poslušnosti Božanskom Otkrovenju, i koji su se borili za to, i tako, sledujući Svetom Pismu i čuvajući Predanja drevne Crkve, mi odbacujemo i proklinjemo sve koji se protive Njegovoj Istini, ako oni, dok se čeka na njihovo obraćenje i pokajanje, odbijaju da se pokaju pred Gospodom.“

Jasno kao dan. Nema tu nikakvog ekumenizma kao pokušaja da se spoje istina i laž. Pravoslavlje nije jeres. Svi su pozvani da se spasu, ali neće se spasiti oni koji svesno odbijaju Istinu. Jer, ona je Hristos Bogočovek, naš Spasitelj.

Zato je i propao Sabor na Kritu 2016, bez obzira što će se neka vrsta sabranja održati. Umesto da bude glas Svete Pedesetnice, kritski skup je počeo da odjekuje glasovima vavilonske pometnje.

Gruzijska, Bugarska, Antiohijska i Ruska Crkva su, svaka na svoj način i iz svojih razloga, uspele da spasu vaseljensko pravoslavlje od nametanja jeresoidne ideologije ekumenizma od strane Carigradske patrijaršije, čiji je prvojerarh, iz nejasnih razloga, uveren da u Crkvi od Istoka ima ne samo prvenstvo časti, nego i prvenestvo vlasti.

Kao što rekosmo, jedan od uzroka je vlastoljublje Fanara, koji je odbio da prihvati zahteve ostalih Pomesnih Crkava za usklađivanje saborskih dokumenata sa Svetim Predanjem.

CARIGRADSKI PATRIJARH – IZMAŠTANA SVEMOĆ I STVARNA NEMOĆ

Ugledni ruski teolog, đakon Vladimir Vasilik, o razvoju ovih događaja kaže: “Konstantinopolj nije bio kadar da usvoji ni najskromnije popravke../…/Nisu hteli da saslušaju savete poglavara, klirika i episkopa drugih Crkava i odbili su da unesu popravke u predsaborske dokumente, pa su čak odbili da razmatraju ovo pitanje./…/Posle takvog gluvila i toliko nepripremljenih pitanja, kakav je, na primer, dokument o odnosu prema ostatku hrišćanskog sveta, odlazak na Sabor, iz perspektive pravoslavnog učenja i koristi za Pravoslavnu Crkvu, bio bi besmislen. U takvom vidu, Sabor ne treba nikome osim konstantinopljskom patrijarhu ne samo zbog potvrđivanja časti, nego i prvenstva vlasti i jurisdikcije na vaseljenskom nivou. To sada pokušavaju da nam nametnu, ucenjuju nas, pritiskaju episkopat, ali pritisak neće proći, raskola neće biti. Bez obzira na sve pretnje vezane za Ukrajinu, po mom mišljenju, patrijarh Vartolomej neće priznati raskolničku filaretovsku crkvu, ili pomesnu Ukrajinsku crkvu, koju vodi Filaret. Naprotiv, otpadanje Ukrajine od nas postalo bi prava i strašna opasnost da smo otišli na Sabor i priznali te sramne dokumente. Tada bi se punota Maloruske Crkve, zvanične Ukrajinske Pravoslavne Crkve Moskovske Patrijaršije, zbog čistote vere odvojila od nas i tražila bi od Carigrada autokefaliju ili bi se proglasila autokefalnom. /…/ Zato ja ne vidim naročitu pretnju od toga, čak i ako u krnjem sastavu bude sproveden sabor, čija rešenja za nas neće imati nikakvog značaja. Niko ih neće sprovoditi, a patrijarh Vartolomej će se još jednom obrukati. Pošto nema realnih mehanizama da u život sprovede odluke sabora, on će ličiti na kralja koji je zapovedao suncu da svakog jutra izlazi u šest sati. To je propao i uzaludan posao. Patrijah Vartolomej će razumno postupiti ako objavi odlaganje Sabora na neodređeni rok. Ako ne postupi razumno i ako sprovede Sabor koji će biti samo savetovanje, on će sebe obrukati i diskreditovati u očima vaseljenskog Pravoslavlja kao čovek očito nesposoban da bude na čelu istog, što pokušava već mnogo godina“. (http://ruskline.ru/news_rl/2016/06/14/sobor_umer_da_zdravstvuet_sinod/)

Da Vas podsetimo:  Dva intervjua i Vučićeva lažnopatriotska agonija

A to nije povod za likovanje, naravno. Nego je povod za duboko tugovanje i zamišljenost nad nama, slabim i malovernim pravoslavnima, u čije vreme je Gospod dopustio tragediju nesabornosti u Crkvi od Istoka.

I mi, Srbi, treba da tugujemo ponajviše. Jer, posle svih primedaba SA Sabora SPC povodom metodologije skupa na Kritu i dokumenata za taj skup spremnih, delegacija SPC će na taj skup ipak ići. Za ovo se, između ostalog, potrudila grupa episkopa vaspitanih na fanariotskoj teologiji koja je odbila da se prikloni svetopredanjskim stavovima različitih Pomesnih Crkava.

LIČNI STAV KAO FORMA PRITISKA

U svom tekstu objavljenom u „Politici“ u rubrici „Lični stav“, vladika Maksim (Vasiljević) je istakao da primedbe SA Sabora SPC iz maja 2016. uopšte nisu značile neodlazak na Sabor, i da patrijarh Irinej nema pravo da sprečava episkope SPC da na taj Sabor odu. On je optužio druge pomesne Crkve, koje su Sabor odbacile zbog dokumenata što pokušavaju da „kanonizuju“ ekumenističku eklisologiju, za izvesno maloverje:“Mi želimo istaći da je u poređenju s nekim negativnim stavovima, za Srpsku crkvu iznad svega važnije vaseljensko poslanje pravoslavlja. Pojedini, a to uvek iznova biva, ispoljavaju kolebanje slabašne volje i kao da se odriču od smelosti i aktivne saradnje s blagodaću Božijom.“(http://www.politika.rs/scc/clanak/357025/Vladika-Maksim-Treba-ici-na-Sabor-na-Kritu) Teško se oteti utisku da je ovakvo dociranje plod neuviđanja jednostavne činjenice da odnos prema skupu na Kritu nije plod delovanja nekakvih „zilota ne po razumu“, „neznavenih“ (kako bi rekao duhovni otac vladike Maksima), nego bogoslovsko svedočenje niza Pomesnih Crkava, Ruske Zagranične Crkve u okviru Moskovske Patrijaršije, kao i velikog broja najuglednijih episkopa i teologa na grčkom govornom području (od mitropolita Serafima Pirejskog, preko Jeroteja Vlahosa, do Dimitrija Celengidisa), i, što je najvažnije, Svete Gore. Zar je moguće da se svi „plaše“ skupa na Kritu samo zato što nemaju vere u Duha Svetoga? Ili je u pitanju nešto drugo, mnogo ozbiljnije – a to je poricanje ekumenističke teologije, čija je saborska perjanica titulrani mitropolit pergamski Jovan Zizjulas, učitelj vladike Maksima koji revnosno izdaje njegova dela na srpskom i engleskom?

SUŠTINA JE U ZIZJULASU

U usijanoj atmosferi uoči skupa na Kritu, mnogi su prevdideli da je na čelu komisije koja je skup pripremala bio jedan od najvećih ideologa ekumenizma, već pomenuti dr Jovan Zizjulas, čija je dogmatika odavno istisnula dogmatiku oca Justina sa Bogoslovskog fakulteta SPC.

Ko je ovaj čovek?

U Francuskoj, u poznatoj rimokatoličkoj izdavačkoj kući „Serf“, u biblioteci „Pravoslavni“, pojavila se knjiga benediktinca Patrisa Majea, pod naslovom „Pavao Šesti i pravoslavni“ (Patrice Mahieu, Paul VI et les Orthodoxes, Les editions du Cerf, Paris, 2012). Predgovor je pisao galski mitropolit Emanuil Adamakis, iz Carigradske patrijaršije. Knjiga, na osnovu mnoštva dokumenata, od kojih su neki bili sasvim nepoznati, govori o odnosu prema pravoslavnom Istoku pape – ekumeniste, čoveka koji je završio Drugi vatikanski koncil i razorio svoju versku organizaciju modernizmom i reformom mise.

Ovaj papa je, u dogovoru sa svojim carigradskim kolegom, patrijarhom – modernistom Atinagorom, skinuo, 1965, anateme koje su Konstatinopolj i Rim bacili jedan na drugog 1054. godine i krupnim koracima krenuo ka „jedinstvu“, kroz „dijalog ljubavi“, čija je prva žrtva bila svetopredanjska Istina. Dijalog je išao do „usijanja“: papa Pavao Šesti je, posle mnogo zagrljaja i poljubaca upućenih „grkoistočnjacima“, koji su iznenada postali „ljubljena braća“, na kraju dao predlog patrijarhu Atinagori (koga je Sveti Justin Ćelijski zvao „avanturistom“) da zajedno služe Liturgiju.

Autor knjige „Pavao Šesti i pravoslavni“ ističe da se patrijarh Atinagora složio i da su formirali komisiju koja je trebalo da osmisli podrobnosti ovog „istorijskog događaja“. Komisija je zasedala u Pravoslavnom centru Carigradske patrijaršije u Šambeziju, u Švajcarskoj (od 27 – 29. aprila 1970. i 14-15. maja), a zatim u Cirihu od 5. do 7. juna. I papa i patrijarh su tražili da zasedanje komisije bude tajno, zato što je bilo došlo do „krađe informacija“. Komisija se potpuno afirmativno izrazila o mogućnosti sasluživanja, bez obzira na hiljadugodišnju jeres Rima, i zaključak je bio sledeći: “Izgleda da je još rano, u ovom trenutku, da se kaže kako ostvariti ovo sasluživanje. Mislimo da je dovoljno istaći da treba imati dva sasluživanja. Ako se Sveti Otac (Papa) saglasi, prvo sasluživanje, kako iz psiholoških razloga, tako i da bi se podvuklo da inicijativa potiče od njega (što je Patrijarh više puta istakao) treba obaviti u pravoslavnom hramu, po pravoslavnom liturgijskom obredu (u Carigradu ili na Kritu, na primer). Drugo sasluživanje treba da se obavi u Rimu, najbolje odmah posle nekoliko dana, po rimskom liturgijskom obredu“. Rad ove kriptounijatske komisije bio je, kako rekosmo, tajni; s „pravoslavne“ strane, njeni članovi bili arhimandrit Damaskin (Papandreu), kasnije mitropolit švajcarski i najjarosniji ekumenista iz Šambezija, koji je svojim tekstovima i postupcima (sve dok ga Bog nije zaustavio) decenijama sablažnjavao punotu Crkve, kao i, u „komisijsko“ vreme mirjanin, a sada ključni teolog Fanara – titularni mitropolit pergamski Jovan (Zizjulas).

Plan je propao, jer Pavao Šesti nije hteo da postigne uniju sa carigradskim patrijarhom, a da od sebe odbije ostale Pravoslavne Crkve. Ali, ostaje činjenica – Zizjulas je od mladih dana bio za evharistijsko opštenje pape i patrijarha.

Da Vas podsetimo:  Herojske devedesete

ZIZJULAS I „EVHARISTIJSKA EKLISIOLOGIJA“

Da bi skup na Kritu bio svepravoslavni sabor, bila mu je neophodna pravoslavna teologija. Ona je, međutim, u 20. veku bila ozbiljno ugrožena zahvaljujući ekumenističkim ispadima i zamagljenjima, kojima je veoma doprineo upravo Zizjulas.

Njegova tzv. „evharistijska eklisiologija“ nije pravoslavna, nego kriptopapistička, i na nju je uticao poznati kardinal, otac Drugog vatikanskog koncila, Anri de Libak. Da je „evharistijska eklisiologija“ dubinski nepravoslavna, dokazao je najveći grčki bogoslov danas, verni sin Svetog Predanja, mitropolit Jerotej (Vlahos), svojom studijom „Jeres koja se unosi u Crkvu“. Po njemu, zizjulasovsko učenje da je Crkva Božja imala „ispravnu“ eklisiologiju samo u prva tri veka, a da je posle cara Konstantina izgubila istinito učenje o sebi samoj, jeste jeres, jer poriče obećanje Hristovo da ni vrata adova neće nadvladati Crkvu, koja je i danas, kao i u doba Svetog Ignatija Bogonosaca, ista onakva kakvom ju je Hristos utemeljio. „Evharistijska eklisiologija“, svojim prenaglašavanjem „zajedničarenja“ i svakoliturgijskog pričešćivanja kao „članske knjižice“ Crkve, svojim nastojavanjem na episkopolatriji (gde episkop postaje mikropapa, „namesnik Hristov na zemlji“, a pastva treba samo da zine, pričesti se i ćuti dok episkop vodi stado u Rim, u kome, po Polu Mek Partlanu, rimokatoličkom teologu i piscu knjige o Zizjulasu i Anri de Libaku, živi „čuvar Evharistije“, megapapa), svojim proterivanjem istinskog podvižništva (očišćenje – prosvetljenje – oboženje, bez koga nema sjedinenja s Hristom) postala je metod da se poruše Autokefalne Crkve kao narodne Crkve („nacionalna Crkva, a ne nacionalna vera“, rekao bi Vladika Nikolaj) i da, u nekad pravoslavnim zemljama, ostane amerikanizovana pustoš po kojoj se kreću samovoljni „evharistijski eklisiolozi“ sa svojim doktorskim titulama i gordošću olimpskih bogova, isto tako strasni i isto tako gnevni kao i njihovi antički prauzori.

PRAVOSLAVLjE I PAPIZAM PO ZIZJULASU

Još u svom ranom tekstu o pravoslavlju, pisanom za Katoličku enciklopediju, kao mirjanin, Zizjulas je ispovedio svoju neopravoslavnu eklisiologiju (Vidi: Jovan Zizjulas, Pravoslavlje, Bogoslovski fakultet SPC, Beograd, 2003.)

Tekst je napisan vrlo zamagljeno, ali iz njega se vidi da on ne shvata samo Pravoslavnu Crkvu kao UNA SANCTA: „Crkva je svuda gde posebna istorijska zajednica pokazuje i projavljuje, samom svojom strukturom i verom, eshatološko naznačenje sveta sadržano u DOGAĐAJU Hrista” (to znači da i rimokatolici i „tradicionalni“ protestanti, kao i monofiziti, koji su „istorijske Crkve”, na neki način jesu pričasne UNA SANCTA). Pravoslavna Crkva je UNA SANCTA pod uslovom da „svoju strukturu i veru prilagođava eshatološkim kriterijumima datim događajem Hrista”, da ne smatra da su svi elementi njenog Predanja „suštinski za prisustvo UNA SANCTA”; mora da teži jedinstvu s drugim Crkvama – inače nije UNA SANCTA.

Dakle, da bi Pravoslavna Crkva bila UNA SANCTA, ona mora da se menja u skladu sa „eshatološkom vizijom” (Čijom? Teologa poput Zizjulasa?) i da učestvuje u ekumenskom pokretu. Inače će da „izdahne”.

Primenu ovog trećeg kriterijuma (nisi UNA SANCTA ako nisi ekumenista), Zizjulas u tekstu „Pravoslavlje” razjašnjava govoreći o odnosu pravoslavnih i rimokatolika.

Odnosi pravoslavnih i rimokatolika opterećeni su, smatra on, „sumnjičavošću pravoslavnih” zbog njihovog istorijskog iskustva s Rimom. To je „psihološka klima”. Veliko rasterećenje u uzajamnim odnosima Rima i Carigrada bila je odluka patrijarha Atinagore i pape Pavla VI da povuku anateme iz 1054. godine, i da pravoslavni i papisti počnu da se uzajamno nazivaju „sestrinskim crkvama”. Bez te „korenite promene psihološke atmosfere” bio bi nemoguć savremeni teološki dijalog. Ali, nije se (u XX veku) menjala samo psihologija! U pomoć je priskočila i metodologija! I u toj oblasti došlo je do „raskida s prošlošću!” U središte pažnje postavljene su Svete tajne, i time su postignute dve stvari: dijalog se više ne bavi, kao nekad u Firenci i Ferari, pitanjima koja nas razdvajaju, nego onima koja nas ujedinjuju; dogovori teologa odmah se sprovode u praksi, u liturgijskom i duhovnom životu, itd (recimo, ako i mi i papisti na sličan način doživljavamo „evharistijsku eklisiologiju”, onda papisti mogu da okače poneku vizantijsku ikonu u svom hramu, a pravoslavni mogu da uklone ikonostas i Časnu trpezu izlože pogledu sviju.)

Naravno da je ovaj put teološkog dijaloga lažan. Jer, pravoslavno hrišćanstvo i rimokatolicizam se ne razlikuju toliko po formi (između nas i njih ima mnogo toga zajedničkog, čak i u dogmatici), koliko po blagodatnoj svetoduhovskoj sadržini. Kod njih su sveci, ti plodovi crkvenog života, u najboljem slučaju u prelesti, a u najgorem sluge đavolje (poput Jozafata Kunceviča i Alojzija Stepinca.) Zato je zaobilazna strategija savremenog carigradskog ekumenizma, kome je mitropolit Zizjulas čelnik, štetnija od svega što se u naše vreme nudi na tržištu „razmevanja”, „praštanja”, „tolerancije” i „ljubavi“ bez Istine.

ZIZJULASOVI UČITELjI I FANARIOTSKA IDEOLOGIJA

Uostalom, Zizjulasova teologija se, umnogome, uobličila pod snažnim uticajem rimokatoličke teologije koja je dovela do Drugog vatikanskog koncila što se jasno vidi iz studija papističkog teologa, Pola Mek Partlana, člana Mešovite komisije za pravoslavno – rimokatolički dijalog, autora knjiga „Evharistija gradi Crkvu / Anri de Libak i Jovan Zizjulas u dijalogu” i „Sveta Tajna spasenja / Uvod u evharistijsku eklisiologiju”. Pišući predgovor za knjigu „Evharistija gradi Crkvu”, sam mitropolit Zizjulas je istakao uticaj teologije kardinala Anrija de Libaka na njegovu sopstvenu misao, i ustvrdio da je ponovno ujedinjenje između pravoslavnih i rimokatolika moguće samo u okvirima „evharistijske eklisiologije”.

Da Vas podsetimo:  "Autoput mira" - ili korupcije i heroina

Poput fanariotskog kanoniste Vasilija Fidasa, koji svagda brani ne samo prvenstvo časti, nego i vlast Carigrada nad ostalim Pomesnim Crkvama i pravoslavnom dijasporom, dogmatičar Zizjulas svoju učenost koristi da bi opravdao fanariotsko vlastoljublje. On je svojevremeno, u intervju engleskom katoličkom listu „Tablet”, izrazio zabrinutost zbog porasta nacionalizma u Rusiji i na Balkanu – i to u pomesnim Crkvama. Po njemu, porast nacionalizma plod je uticaja Zapada. On nije deo „istorijske strukture” Pravoslavne Crkve: on se javio u XIX veku, kada su se u „autokefalnim Crkvama pojavile snažne veze s pojmom nacije”, što je bio deo zapadnog mentaliteta. Zizjulas smatra da je „ta opasnost na Balkanu sada smanjena zbog Evropske unije, ali da u Rusiji i dalje postoji čvrsta saradnja između Crkve i države, što stvara probleme”. Što se Grčke Crkve tiče, on tu ne vidi nikakve probleme (mada je u Rusiji Crkva, zvanično, odvojena od države, a u Grčkoj je Crkva – državna): “Grčki pristup je gibak. Crkva je spremna da bude deo države ako je država poziva da učestvuje u upravljanju, ali podjednako je spremna i da bude nezavisna od države.“

Zizjulas smatra da je, u Pravoslavnoj Crkvi, „puritanski odnos prema homoseksualizmu” takođe plod „zapadnog uticaja”, dok je prvobitni odnos Grčke Crkve prema tom problemu bio „gibak i neosuđivački”. On je temu „neosuđivanja“ homoseksualizma pokušao da nametne i svepravoslavnom saboru, ali je u tome sprečen, pre svega odlučnim stavom Ruske Crkve (http://pravoslavnaporodica.org.srb/ctenie/vera-svetih/800-zizjulas-namece-homoseksualnost)

ZIZJULAS NIJE GLAS SVETOG PREDANjA CRKVE

Najveći pravoslavni teolog francuskog govornog područja, Žan – Klod Larše, u intervjuu datom potpisniku ovih redova jasno je rekao da je Zizjulasovo učenje – jeres: “Personalizam Zizjulasa, kao i Janarasa, se predstavlja kao utemeljen na učenju svetih Otaca, naročito Kapadokijskih. U stvari, to je samo privid koji mu je bio dat a posteriori, a koji ozbiljni patrolozi poriču. To je u stvari jedna teorija koja potiče od moderne personalističke ruske filozofije (Berđajev), jevrejske (Buber i Levinas) i rimokatoličke (Munije i Nedonsel) i od egzistencijalističke hrišćanske filozofije (Berđajev) i ateističke (Hajdeger, Sartr), sa kojima je tesno povezana. Osnovna ideja te teorije je da ličnost ontološki prethodi esenciji ili prirodi, što izražava čuvena Sartrova izreka: ”Egzistencija prethodi esenciji”. U početku, Janaras, i zatim Zizjulas, koji je njima bio nadahnut, su predstavili tu teoriju kao pravoslavnu protivtezu zapadnoj teologiji, koja tobože daje prednost esenciji ili prirodi na štetu ličnosti. Ali ta koncepcija je ubrzo postala jedan zatvoreni sistem, gotovo jedna sholastika, u kome je ličnost precenjena, ukrašena svim pozitivnim osobinama, dok je esencija ili priroda bila veoma potcenjena. Između ostalog, Janaras i Zizjulas pretvaraju ličnost u sinonim slobode, dok je priroda sinonim nužnosti (takođe i u Bogu). Može se konstatoviti da se sve jeresi koje se odnose na Svetu Trojicu ili na Hrista, odlikuju, bez izuzetka, gubljenjem ravnoteže između ličnosti (ili ipostasi) i prirode (ili suštine, esencije). To je, međutim, jedna suptilna ravnoteža koju je celo pravoslavno Predanje staralo da održi kroz vekove po cenu teških teoloških borbi i čak mučeništva. /…/Ukidajući tu ravnotežu – dajući prednost ličnosti na štetu prirode – Janaras i Zizjulas su razvili jednu novu, modernu, jeres: jeres ”usiomaha” (protivnika prirode). Ali, kako nas uči istorija Crkve, svaka jeres kvari ravnotežu u dogmi, i lančanom reakcijom dohvata sve što se na nju odnosi. Drugim rečima, svaka jeres sadrži mnoštvo drugih jeresi (koje jedna drugoj ponekad protivreče!). Na taj način, više pravoslavnih teologa je u Zizjulasovoj misli otkrilo monarhijanstvo, triteizam, nestorijanizam, doketizam, monoenergizam i monotelitizam (jeresi iz prošlosti hrišćanstva, nap.V.D.) Ispostavlja se takođe da on poriče pravoslavnu teologiju božanskih energija a da podržava, kao što je nedavno izjavio na skupu posvećenu Maksimu Ispovedniku održanom u Beogradu, izvestan broj katoličkih teologa, koji u ime tomističkog učenja pomešanog sa personalizmom, odbacuju pravoslavni pojam oboženja. Zizjulasova teorija je u sadašnje vreme naišla na kritike od strane većine pravoslavnih teologa i patrologa, i ostalo je samo nekoliko srpskih episkopa kao i nekoliko američkih teologa koji je podržavaju. Jedan od ovih je nedavno upotrebio Zizjulasov personalizam da bi opravdao nestupanje u brak i da bi otvorio vrata homoseksualnosti, smatrajući da svaka ličnost treba da izrazi slobodu u odnosu na prirodni determinizam. Iz ovoga se vidi dokle može da dovede jedna takva teorija.“(http://borbazaveru.info/content/view/8086/1/)

UMESTO ZAKLjUČKA

Dakle, eto zašto skup na Kritu ne može da uspe: vavilonska kakofonija teologije tuđa Crvi od Istoka, pored pretenzija Carigrada da bude „pravoslavni“ Vatikan, ključni je razlog. Ipak, treba da blagodarimo Gospodu Koji brine o Crkvi Svojoj, i koji nije dozvolio da se nepravoslavni stavovi prihvate kao obavezni među onim što na Bogom blagosloveni način ispovedaju Istinu Koja je Hristos.

Borba za veru se nastavlja, i trajaće do Drugog Dolaska Onog Koji je već satro greh, smrt i đavola, i sjedinio nas, Duhom Svetim, sa Ocem Nebeskim. U Njegovoj vojsci, Svetoj Crkvi, valja ostati do kraja, jer je, vekovima, njen steg – steg pobede i radosti.

Vladimir Dimitrijević

FSK

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime