Duhovna kolaboracija

1
1141
Cvijetin Milivojević / Foto:YouTube Screenshot

Sve samo retorsko pitanje do pitanja: te, „ne bi on, ali hoće ga narod!“; te „ko bi drugi, ako ne, opet i nadalje, baš on?“… Onda malo neuspelog bega od vlastite „ružne prošlosti“ u kombinaciji sa jalovim pokušajem samoironije („ni ja, a ni vi koji ste u Srpskoj radikal… šta ćete… od prošlosti ne možete da pobegnete“). Pa, malo demagogije o prosečnim platama od 500 evra u državno-partijskoj birokratiji i javnom sektoru (a niko od Vrhovnikovih adrenalinskih zavisnika da upita šta je sa ostalih 90 odsto zaposlenih koji se nisu oposlili partijskim prečicama?)… Pa, malo bajki o „srpskom snu“ koji će već sadašnje generacije mladih da ostvaruju ovde, u Srbiji, a ne negde tamo daleko. Pa, ko zna koja po redu lažna najava kako će se i On uskoro svojevoljno preseliti u četvrti-peti red (Ne obeća li, još pre dve godine, da će se uskoro povući sa čelne pozicije u stranci i da više neće svojim imenom na partijskoj listi unapred presuđivati ishod oktroisanih izbora?). I višak potrebe, što mu dođe kao preovlađujuća osobenost njegovog tipa vladavine, da najbliže svoje saradnike drži na večitoj probi, na stalnoj žeravici, da ih tera da se stalno i iznova trkaju i dokazuju u agresivnoj, ratobornoj odbrani njegovog lika i dela od nekih imaginarnih neprijatelja koji su, navodno, „svi ujedinjeni u mržnji“ protiv njega samoga.

I, mnogo – ja, pa ja, pa ja, pa ja…!

Ukratko, Njegov „razgovor s narodom u Spensu“, na dan svete Petke koju, besprizorno, Njegova stranka videlista svojata kao svoju „zaštitnicu“, ličio je na reprizu reprize, kao one dve TV serije „Bolji život“ i „Srećni ljudi“, što se, svako malo, smenjuju na prvom kanalu medijske javne kuće.

U jednom trenutku sam glasno pitao moj televizor s kim li se ovaj čovek svađa. Da li je normalno da se svađa sa svojim poltronima i ostalim istomišljenicima koji mu, istovremeno, frenetično aplaudiraju?!

Da Vas podsetimo:  KLjUČNI DOGAĐAJI ZA RASRBLjAVANjE PORED 1918. SU I KOMUNISTIČKI KONGRES U DREZDENU, ZASEDANjE AVNOJA U JAJCU I TITOV USTAV IZ 1974.

Ostatak govora mi je bio toliko asocijativan (da baš ne izgovorim reč u trendu koja se odnosi na „naučni doprinos“ Malog uslovnog doktora sa javnom osudom ), da sam, jednostavno, metodom slučajnog uzorka, otvorio primerak beogradskog dnevnog lista „Obnova“, od 29. maja 1942. Toliko mi je, naime, Vrhovnikov partijski monolog povodom 11. rođendana Videlističke stranke zaličio na jedan tzv. dijalog predsednika vlade nacionalnog spasa Milana Nedića sa odabranim, „načestitijim i najpoštenijim seoskim domaćinima“ iz srezova račanskog, užičkog i crnogorskog. Dakle, evo kako je Nedić – koji je, uz funkciju prvog čoveka kvislinškog Ministarskog saveta, imao i još jednu, „narodnu“ titulu, potpuno primerenu i „najvrednijem Srbinu današnjice“ (armijski general je, naime, bio i „starešina Srpske zajednice rada“) – tada govorio:

„Mudrost je sačuvati državu u teškim i sudbonosnim vremenima, a upropastiti državu i narod – to je nešto najlakše. Ali, u našoj istoriji nikada se nije desilo da vođe uvuku narod u jedan beskoristan i besciljan rat, da dovedu državu do propasti, a zatim da sednu u avione i pobegnu. Tako naši stari nisu radili. Setiti se samo kako se ginulo na Kosovu. Ali, tako je moralo da bude kad se stvarala gospodska država, a ne seljačka…

… Ja nisam hteo da dođem na ovo mesto, ali bili su u pitanju otadžbina i narod. Komunistička kuga pretila je da uništi ceo srpski narod i da od Srbije stvori samo zgarište. I tada sam ja izašao pred vas i kazao vam istinu, otvoreno vam rekao kakva je situacija…

… Ja sam onda, u početku, apelovao na vas da mi date poverenje. I vi se mi ga dali. Dao mi ga je ceo srpski narod. Zatim, tražio sam pomoć od vas, jer jedan čovek ne bi mogao ništa da uradi. I to sam dobio. I, najzad, tražio sam vremena jer se tako jedno krupno delo nije moglo uraditi za jedan dan. Trebalo je mnogo vremena i mnogo žrtava da se srpski narod izvede na pravi put, da se ukloni sa bespuća. A sada neću da govorim rečima, već neka govore moja dela…

Da Vas podsetimo:  Uvedite nove poreze i akcize na rijaliti, novobogataše, banke i divlju gradnju

Sve je bilo razrušeno, sve uništeno. A sada vi vidite, sve železnice rade, saobraćaj se obavlja redovno, putevi su opravljeni i uspostavljen je red. I još nešto. Onda je vladao nered, bio je pravi haos. Sada vidite, hvala Bogu, da se radi na sve strane. Taj boljitak mora da se oseti, uskoro će se osetiti…

Naš seljak je bio zaveden, ali posle ovog teškog iskušenja niko vas više nikada neće moći da zavede…

Vi znate, braćo, šta bi oni naši izrodi želeli. (Seljaci su jednodušno odgovorili: „Znamo mi to dobro. Sit je naš narod njihovih laži, samo više nas neće moći lagati.“) Ali, mi nećemo da srpski narod još jednom propadne i da postane puka sirotinja. Mi nećemo dozvoliti da te strane radiostanice kažu ono što bi želele i što im je jedini cilj: srpski narod više ne postoji, Srbija više ne postoji. Za nas je danas najbolje da ćutimo i da gledamo svoja posla, a na njih će pasti narodna kletva. Doći će oni jednoga dana pred narodni sud da odgovaraju za svoja dela…

Mi smo patili samo onda kada smo napuštali naš srpski put. Teško je vreme koje ja nosim. Poneki put pokleknem, ali kada pomislim da radim za otadžbinu i za narod, ja ponovo dobijem snagu. Potrebna mi je vaša podrška i vi mi je, eto, sada dajete…

Kad se vratite u svoja sela, svojim domovima, kažite sve ovo našim milim seljacima, kažite im reč istine. Recite im da u Beogradu sedi general Milan Nedić koji bdi nad vašim domovima, nad celim srpskim narodom i da mu je jedina želja da vidi Srbiju onakvu kakva je bila, jaka, složna i snažna…“

Da Vas podsetimo:  Muke sa adresom ili "kad čeljad nisu besna, nisu ni prebivališta tesna"

Predsedniku se, prigodnim rečima,u ime svih seoskih domaćina (valjda, umesto opravdano odsutnog Marka Ledenog Đurića, ups…), obratio Adam Ilić iz Račanskog sreza: „Dobri naš roditelju, hrabri junače, predsedniče srpske valde i spasioče srpskog naroda… Mi ćemo uvek sledovati vašim naređenjima jer je to jedini put našeg spasenja. Mi smo vam zahvalni i kličemo vam: Živeo general Nedić, živela Srbija!“

Posle čega se, piše „Obnova“, od pre 77 i po godina, armijski general pozdravio i razgovarao sa svakim svojim gostom pojedinačno. A onda ih je, mislim na goste iz unutrašnjosti, umesto na sendviče, pozvalo na zajednički ručak u skadarlijska „Dva jelena“.

Kako je o toj svenarodnoj svetkovini, izvestio jedini elektronski medij u ondašnjem stonom Beogradu, nemam podataka. Ali, s obzirom na programsku šemu Radio Beograda, na dan 29.5.1942 – mo’š mislit’?

Elem:

„15.00 – 15.00 Izveštaj Vrhovne komande na nemačkom jeziku, kratke vesti, izveštaj o vodostanju i zabavna muzika…

17.00 – 17.05 Izveštaj Vrhovne komande na srpskom jeziku

18.00 – 18.10 Nacionalna služba rada. Predavanje dr Jovana Mijuškovića, ministra narodnog zdravlja

18.10 – 19.00 Srpski marševi.

19.00 – 19.30 Čas nemačke narodne grupe

21.45 – 22.00 Beogradski stražar

22.10 – 22.45 Nemačka pesma

22.45 – 24.00 Večna nemačka muzika. Svira Veliki radio-orkestar.

00.00 – 01.00 Pozdravi za front i otadžbinu.“

Svaka sličnost sa stvarnim likovima i ovim vremenima je namerna…

Cvijetin Milivojević
Izvor: cvijetinmilivojevic.blogspot.com

1 KOMENTAR

  1. Браћа Милан и Милутин Недић „дрмали“ су бившом југословенском војском, БЈВ.Није ни чудо, јунаци из Првог светског рата, солунци. Зато би било много занимљивије знати шта је ђенерала Милана Недића навело, шта га је подстакло да почне да ради за Вермахт још много пре почетка рата 1941. После убиства краља Александра у Марсеју, а нарочито после убиства генерала Томића у Београду, шефа војне обавештајне службе Краљевине Југославије који је знао Недића и држао га на кратком повоцу, Недић се отео контроли, сарадњу са Немцима није више ни скривао (као ни генерал Симовић своју сарадњу са Енглезима), па је чак у немачком посланству у Београду 1937 одликован највишим немачким војним одликовањем (за детаље види књигу „Рат шпијуна у Краљевини Југославији“ Милорада Јанковића). НМевероватно колико је простора у чланку посвећено празним речима са неке сеоске клопанције. „Mi smo patili samo onda kada smo napuštali naš srpski put. Teško je breme koje ja nosim. Poneki put pokleknem, ali kada pomislim da radim za otadžbinu i za narod, ja ponovo dobijem snagu.“ цитира аутор п’разне и патетичне Недићеве речи, а ја цитирам њега, аутора, наиме. Почујмо ово: “ …поред Немаца у овом злочину /стрељању Срба укључујући и децу крајем октобра код Крагујевца, у Шумарицама/ учествовали су и припадници Недићеве оружане силе . пети добровољачки одред, којим је командовао Марисав Петровић…Између посталих, похапсили су 650 радника који су радили на регхулисању реке Лепенице. Рација је обухватила ђаке гимназије и Учитељске школе, који сду затечени на часовима /обратите пажњу!/ …Тај „родољуб“ /Недић/ је ћутао када су недужни припадниоци његовог „вољеног“ народа стрељани. Итд. За више детаља види књигу „Прилагођавање“, Ђокице Јовановића. Стрељани људи, за одмазду, нису били комунисти, био је то народ, била су то деца. Али, ђенерал је носио, како рече, тешко бреме, ваљда свог трбуха. не видим какво друго…Узгред буди речено, Марисав Петровић није ухваћен, преживео је, успео да побегне на запад, живео је у Немачкој, где је такође преживео један неуспешан покушај атентата. Недић није извршио самоубиство; кренуо је да бежи, па су га негде у Војводини ухватили у колима. Тешка је ово тема. Ко покуша да пише о оваквим стварима, мора да се наоружа знањем, логиком, али пре свега молитвом. И у сваком тренутку мора да има на уму да појам народ, обухвата или боље рећи укључује и појам изрод. (видидетаљније код Петра Џаџића, Homo Balcanicus homo heroicus) Исти народ, српски, дао је Теслу и Недића, Пупина и Марисава Петровића. Немам ништа против аутора, није ме могао разочарати јер ништа нисам ни очекивао.

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime