I kada budete razumeli ovo, gospodo, osetićete da postoji samo jedan mogući lek: kazati istinu, ostvariti pravdu. Sve što zadržava svetlost, sve što povećava neznanje, samo će doprineti produžavanju i zaoštravanju krize. Uloga dobrih građana, onih koji osećaju neodoljivu potrebu da ovo jednom prestane, jeste da zahtevaju potpunu istinu.
Emil Zola
Politika je, kako to vole da kažu ovdašnji trabanti second hand real-političke doktrine, vještina mogućeg. No, zahvaljujući ideološko-propagandnom aparatu i tehnologijama medijske manipulacije, ta vještina mogućeg danas može udovoljiti čak i zahtjevu za nemogućim. Dobro je poznato da su naši vlastodršci oduvijek nastupali kao licencirani čudotvorci, koji retorički brišu granice između mogućeg i nemogućeg.
Primjera radi, na Cetinju nema vode, ali će čokolada teći potocima. U trenutku kada Crna Gora bilježi rekordnu stopu nezaposlenosti, možeš obećati novih 40.000 radnih mjesta a da i ne trepneš. Kada nema moralne i političke odgovornosti za javno izgovorenu riječ, kada ne postoji mehanizam koji sankcioniše laž, svako čudo je tek retorički moguća šarena laža koja se za tri dana zaboravi. Paradoks je u tome da što je laž spektakularnija, što manje veze sa realnošću ima, to je njen propagandni efekat snažniji.
Spektakularizacija politike korespondira duhu medijske hiperrealnosti. Budući da realnost izvan medijskog simulakruma i ne postoji kao politički relevantna, kome je do realnosti, neka se ne bavi politikom!
Naročito ne u Crnoj Gori.
Jer kod nas su politički relevantne činjenice poput one mačke iz čuvenog Šredingerovog misaonog eksperimenta. Mačka je živa, kažu predstavnici vlasti. Ne, mačka je mrtva, tvrde predstavnici opozicije. Trebalo bi to provjeriti, ali kako? U sudaru sa medijski posredovanom stvarnošću, koja po analogiji sa Šredingerovim eksperimentom ima funkciju hermetički zatvorene kartonske kutije, iskustveni dokazi malo vrijede, istina je puka spekulacija i varijacija beskrajnih misaonih mogućnosti, koje zavise isključivo od „upletenosti“ posmatrača. Živimo u epohi koja je tehnološki omogućila i politički legitimisala nulti stepen istine, objektivnosti, smisla. Stvarnost je rastočena u puku, bezreferencijalnu, sliku čija semantika predstavlja predmet pogodbe između političkih elita. A takva pogodba, što se Crne Gore tiče, podrazumijeva da je u toj slici sve relativno osim vlasti jednog čovjeka i njegove kamarile. Ona je oduvijek nepromjenljiva i apsolutna. Izbori se organizuju samo da bi se, po ko zna koji put, u to uvjerili. Jer, bodrijarovski rečeno, budući da svijet vodi sumanutom stanju stvari, na nama je da se sumanuto ophodimo. U društvu koje njeguje kvantnu političku mehaniku, predstavnici državnih institucija nastupaju kao tamničari percepcije, ambasadori medijatizovane istine pogodne isključivo za jednokratnu političku upotrebu. Nakon dugog vijećanja mačka je, u interesu demokratske konsolidacije društva, barem za naredne četiri godine proglašena namrtvo živom!
Kao nikada ranije, minula izborna kampanja, sam izborni dan i ono što je nakon njega uslijedilo, objavili su temeljan raskid crnogorske političke prakse sa klasičnim poimanjem realnosti.
Kada je tokom predizborne kampanje Savjet mladih DPS-a Nikšić organizovao performans: „Pogled u budućnost kroz virtuelnu stvarnost” kojim se pomoću savremene 3D tehnologije prezentovao izgled budućeg trga, bilo je jasno da je vrag odnio šalu. Ni Potemkinova sela više nisu što su bila! Predizborno asfaltiranje periferijskih makadama danas je u sjećanju nostalgično arhivirano kao „stara, dobra, vremena“, premda ta vremena nisu ni tako stara, još manje dobra. Umjesto da se, kao do sada, svake četiri godine vrši kozmetički remont stvarnosti, ona se sada elegantno može rekreirati, stvoriti ako treba ex nihilo prema želji i potrebi organizatora prigodnih performansa. Od potemkinovske lakirovke i virtuelne realnosti predizbornih kampanja, stigli smo do tačke u kojoj se potvrđuje teza Manuela Kastelsa o realnoj virtuelnosti, odnosno, virtuelnom kao suštinskom sastojku naše realnosti. Razlika u odnosu na prethodnu, tehnološki inferiornu epohu, jeste u tome što današnja politička opredjeljenja nisu tek prosti odabir između različitih političkih interpretacija istog svijeta već izbor modela stvarnosti u kojoj se egzistira. Kao u kultnom filmu braće Vahovski, „Matriks“, izbor je između crvene ili plave pilule. Konzumenti plave pilule, otporni na stvarnost, pelcovani protiv političkog bjesnila koje vreba iz tehnološki nekultivisane percepcije, sada napokon imaju, realno virtuelni, osnov da više vjeruju Vladi nego svojim očima. Bezočnost je, dakle, i zvanično postala mjera istinskog patriotizma. A odsustvo sumnje u izjave državnih zvaničnika pečat na ljubavno pismo apstraktumu zvanom država. Ili važnije: onome ili onima koji je personifikuju.
Zaista, stvarnost nikada nije bila tako ružičasta!
Tako je, po sopstvenom priznanju, specijalni državni tužilac na direktnoj telefonskoj liniji sa onostranim. Možemo sumnjati u postojanje Boga, ali ne i u Njegovu vezu sa g-dinom Katnićem. Odnekud dopiru krici i šaputanja koje g-din Katnić simultano prevodi u juristički diskurs i to u direktnom televizijskom prenosu. Uostalom, zašto bismo mi Crnogorci bili gori od naših susjeda, molim vas lijepo? Ako „Bog čuva Srbe“, i ako postoje samo „Bog i Hrvati“, nije li sumnja u Katnićevu tezu – da je Bog spasio Crnu Goru od krvoprolića – autošovinistička blasfemija? Samozatajni Duško Marković, kandidat za mandatara nove vlade, ipak sumnja. Doduše ne u Katnića, nego u Boga. Bog – „Ako ga ima“, riječi su Markovića – mogao je samo nemušto pratiti rad nadležnih državnih organa. I valjda se diviti filigranskom radu mehanizma čiji je koordinator upravo Marković. Svaka čast Bogu, ali u Crnoj Gori „udba“ je i dalje bog. I batina, dakako.
Jeste da verzija koju je prvih dana prezentovao spec. državni tužilac zvuči apsurdno, ali baš zato mu se mora vjerovati – shodno Tertulijanovoj maksimi – credo quia absurdum est! Od strane dežurnih tamničara percepcije sumnja u Katnićev iskaz i uopšte priču o državnom udaru, inkvizitorski se proglašava za saučesništvo u antidržavnoj zavjeri. Odlazeći premijer je u tom smislu bio više nego jasan. Kao komesar Pavle iz Ćosićevog Daleko je sunce, koji je strijeljajući partizana Gvozdena, strijeljao sumnju.
Ali, ako ništa drugo, Srbija i Crna Gora su ponovo dva oka u glavi. Jedno oko je opazilo teroriste bez oružja. Drugo, oružje bez terorista. Ovdje je bio nekakav bašibozuk, tamo silni teroristi, bez mane i straha. Kvantna teologija državnog udara, vjerujem, ima spremno objašnjenje kauzalnog lanca ovih nesvakidašnjih simultanosti.
Ako pak u tome i podbaci, tu je uvijek, zlu ne trebalo, spremna inkvizicija, univerzalni lijek protiv svake sumnje.
Mićun Milatović
www.stanjestvari.com / Mikrokozma / IN4S
