Dvor za prljanje medalja

1
1041

Samo ponekad, sport nam ukazuje nezasluženu čast, pomaže nam da se osećamo višim i boljim. Čak da budemo pobednici nad većima od nas, spremni da svu našu bedu zataškamo nadom da se nekako možemo izvući. Junaci koji vladaju svetom su među nama, skoro da su isti kao mi, ili nam se bar tako čini: moderni bogovi i apoloni. Samo malo nam treba da njihov život iz vodene bajke postane naša istina. Potiču odavde, liče na nas i žive samo zbog toga da nas obraduju.

Foto: Predrag Trokicić

Dejan Savić je učinio običnu stvar: osvojio je prvenstvo Evrope sa vaterpolistima. To jeste mimo logike, kaže on, ali ko mari za raspored mogućnosti u sportu gde uglavnom pobeđuju Srbi. Nema logike, jer je Srbija zemlja sa najviše neplivača po glavi stanovnika, ali oni i ne igraju lopte van plićaka. Nema logike, jer u vodene sportove, izuzimajući šedrvane, ne ulaže niko, a u fudbal svi. Logika nestaje pred saznanjem da se svi protivnici specijalno pripremaju za ove naše, pred svako veliko takmičenje, ali to im vredi malo ili nimalo.

Logika se ne vraća u Srbiju kad se vrate šampioni. Navijali smo i radovali se, ne možeš da se tučeš u vodi sa Mađarima, Hrvatima i Špancima ako nemaš dovoljno uverenja da imaš snage i hrabrosti za njih. Onaj momak iz hrvatske reprezentacije je prilično jako udario Filipa Filipovića u nos, ali Dejan Savić kaže: „Boks u vaterpolu, to je obična stvar!“

Ne bih svoju sportsku radost zbog ovog uspeha pokazivao manirima sportskih komentatora, niti momke nazivao „delfinima“, niti imenima drugih plivajućih subjekata, niti im iz nekog nadahnuća dodeljivao nadnaravne osobine. To je bio samo bljesak, podvig u sportu koji čine obični ljudi. Za par dana sve će biti zaboravljeno.

Da Vas podsetimo:  Parizer – još jedna „Vučićeva šema“?

U stvari, želeo sam da pišem o nečemu sasvim drugom, pre svega uz pitanje koje me, ne samo povodom vaterpolista, stavlja u krupnu nedoumicu: čije su to selekcije? Nacionalne ili Vučićeve?

Nisam u stanju da odgovorim, čak ni sebi. Ne mogu ništa protiv upotrebe sportista za nesportski marketing Vrhovnika. Mogu da pojmim zašto ih on zove sebi: uvek mu treba parče tuđe slave, prisustvo ljudi koji su od njega bolji i veći i svakom pogledu. Zlatna pobednička prašina, koja u dvorskoj bliskosti delimično pada i na njegovu samookrunjenu glavu. Nije mi sasvim jasno zašto se uopšte odazivaju, gde nestaje ona sportska drskost i ljudska snaga i pretvara se u nedostojnu skrušenost i zbunjenu usiljenost pred manjim od sebe, u svakom pogledu.

To osećanje, da će pobednici svakako morati da odu kod njega sa medaljama, da mu daju neku kapu, loptu ili značku, zagorčava mi svako finale i oduzima najvažniji deo sportske radosti: da su ti momci pobednici i nad poniženjem. Na nekom nivou, makar u simboličkoj emotivnoj ravni, selekcija moje zemlje nije dovoljno moja, taman onoliko koliko je njegova.

Tu sam nepomirljiv sa sobom, jer mi teško pada to posedničko prljanje uspeha koji nimalo ne pripada onome koji ga kalja. Mešanje uličarske politike kao naše zle sudbine i visokog sporta jeste šljašteći kič, neukusno prisvajanje trijumfa tamo gde se on ispoljava, u nedostatku ličnog dela. Čak i u zataškavanju nedela, koje je sve teže zataškati, uz ponižavajuće ulagivačke poduhvate, molerisanje mračne biografije i neljudske podvige raskošno plaćenih laskavaca.

Možda deo prethodnih zapažanja prilično dobro ilustruje Vrhovnikov govor vaterpolistima na mračnom prijemu koji su možda i mogli (i morali) da izbegnu. „Hvala svima koji ste se tako srčano borili za naše boje, crveno, belo, plavi dres. Iako u bazenima nema dresova, on vam je u srcu i u glavi!“ On od svih, pa i od njih uvek očekuje više i bolje, iako „za vas nema više i dalje.“

Da Vas podsetimo:  Kada se krvarilo, a niotkuda pomoći – ko je pritekao?

Dres u glavi, to je proizvod jednog od oratorskih podviga, jer je govornik sve misli potrošio, pa i reči.

Nema logike, rekao je Dejan Savić, misleći možda i na sumornu stvarnost u kojoj se vaterpolo u Srbiji gasi, da je sve ovo možda labudova pesma koja će teško dopreti do predsednika bez sluha. Njegovo je samo da svojom neizbežnom, nesportskom siluetom osenči i inficira svaku medalju i zapiša je kao svoje vlasništvo, skoro uveren da je najzaslužniji za nju. Stavite mu na tikvu kapicu sa brojem 10 koju mu je poklonio Filipović, pa vidite šta će ispasti.

Predlog za sledeće šampione, kad ih bude: ne idite na prijem kod njega. Izaberite čiji ste. Neka on moli za prijem kod vas. Nije on pobednik ničega nego vi, ne treba on vama nego vi njemu. Pa ako imate vremena, dobre nerve, jak želudac, višak vremena i ako se smilujete, primite nesrećnika.

Ljubodrag Stojadinović

Peščanik.net

1 KOMENTAR

  1. Одличан чланак г. Стојадиновића

    На ту тему додао бих и ја нешто :
    Када је на почетку фудб свет првенства у Русији Србија победила Костарику, министар ино послова Ивица Дачић је изјавио :

    Костарика је међу првим земљама признала Косово.
    ОСВЕТИЛИ СМО ИМ СЕ !

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime