Ekonomski projekti SNS-a – od Tarabića do Tome i Zorane

4
1444
Zorana Mihajlović i Tomislav Nikolić / Foto: ceopom-istina.rs

Teško je među pripadnicima srpskog naroda naći one, koji više ili manje, ne veruju u Kremansko proročanstvo. Pored brojnih racionalnih, možda je ovaj iracionalan razlog presudan da Srbi sa hrišćanskim mirom prihvate brojne Kineze–pionire kao svoje komšije, saputnike u autobusima i tramvajima, snabdevače kućnim potrepštinama i ukusnom hranom. Odavde do krupnog biznisa nije dalek put.

Drugi moćni narodi koji kod Srba nemaju takav kapital stvaraju kurs–kadrove i prisiljavaju političare na vlasti da ih regrutuju u državni upravljački sloj.

Kako je počelo oko kanala Dunav–Morava–Vardar?

U želji da osvoji i utvrdi vlast, Srpska napredna stranka je znala da napaćenom i obezvoljenom narodu mora ponuditi nešto veličanstveno, što do tada niko nije obećao, iako je sto godina sanjano.

Jorgovanka Tabaković, šefica ekonomskog tima SNS o planovima stranke kaže 2012. godine: „Dva velika infrastrukturna projekta — prokopavanje kanala Dunav–Morava–Vardar, kao i Luka Beograd na desnoj obali Dunava, povezaće rečne, drumske i železničke saobraćajnice, energetiku, poljoprivredu i ekologiju. Finansiranje će biti rešeno kroz sistem javno–privatnih partnerstava, koncesija i javnih radova. Ovim merama povećaće se zaposlenost, BDP i životni standard građana.“ („Prokopaćemo kanal Dunav–Morava–Vardar“, sajt SNS, 10. 4. 2012).

Dok građani Srbije priželjkuju da se za njihova života desi bitan napredak u razvoju, „međunarodna zajednica“ ne miruje.

Energetski portal Srbije, pod naslovom „Moravske hidroelektrane do 2018. godine“ 13. 1. 2014. prenosi izjavu ministra energetike, razvoja i zaštite životne sredine, Zorane Mihajlović, da su nemačke firme sa EPS–om sklopile 2011. godine ugovor o izgradnji bar 5 hidroelektrana na Velikoj Moravi, da projekat izgradnje ide po planu, „i da ne može biti ugrožen čak ni izgradnjom kanala Dunav–Morava–Vardar.“ (naše isticanje).

Portal nas obaveštava i da su pregovori oko izgradnje kanala Dunav–Morava–Vardar u toku, i da su najviše interesovanja izrazili kineski investitori. Portal kaže da je „Kompanija China Gezhouba Group navodno besplatno uradila studiju izvodljivosti za ovaj projekat, gde je pokazano da je projekat izvodljiv i ekonomski isplativ.“

Pre nego što čitalac stigne da se obraduje, portal dodaje: „Međutim, ministar energetike prof. dr. Zorica Mihajlović istakla je da je potrebno mnogo analiza, ali i pregovora sa drugim državama kako bi se uopšte govorilo o izgradnji ovog kanala.“

Kada bi prosečan čitalac u Srbiji čitao Energetski portal Srbije, shvatio bi da već traje bitka protiv Kanala. Zorana ne daje šanse Kanalu.

Tačno je da studija izvodljivosti nije konačan dokument po kome se kreće u investiciju, ali ova studija pokazuje ima li uopšte smisla dalje raditi na projektu. Za dalji rad neophodan je dogovor svih aktera viđenih u Projektu. Do danas samo je Kina izrazila političku volju da razmatra Projekat. Zvanična Srbija, osim Tomislava Nikolića, ne pokazuje više ni zainteresovanost za ideju izgradnje Kanala.

Može li Zorana bitno ometati ovaj Projekat? Može! To je Zorana koja se podsmevala Srbima i prva im saopštila da je propao Južni tok. Zorana koja je Tomislavu Nikoliću prepravila Ugovor o isporuci ruskog gasa a koji je ovaj doneo u Soči. Tek pred V. V. Putinom su mu otkrili učinjenu gadost. I sve to bez ikakvih posledica. Poznato je da je Zorana atlantistički kadar i da ozbiljna sila stoji iza nje.

Da Vas podsetimo:  Ambasadori kao samoproglašeni gospodari

Moramo se složiti sa stavovima Željka Cvijanovića iznetim u članku „Sve naše Zorane“ objavljenom sredinom sada već davne 2014. godine da Srbija, autistično nastavlja u pravcu sante; da je postala društvo izolovano od svetskih trendova; da se pokazala se prava priroda onih koji govore da je evropski put Srbije suprotstavljen njenoj izolaciji na svetskoj sceni… I poentira:

„A sagledavanje te prirode nalaže zaključak da su upravo oni izolovali Srbiju kako ne bi primetila rešenja koja se nude niti krenula za njima. Za tu izolaciju zemlje najzaslužniji su kadrovi poput Zorane Mihajlović. Njihova brojnost i sposobnost ne obezbeđuje Srbiji budućnost, već joj samo nagoveštava veličinu žrtve koju će morati da podnese kada se ka toj budućnosti zaputi.“

Podunavska Kina?

Početkom novembra 2016. godine ponovo oživljavaju napisi u štampi o Kanalu Dunav–Morava–Vardar. Predsednik Srbije Tomislav Nikolić traži da se aktuelizuje tema izgradnje Kanala. Zorana tvrdi da izgradnja Kanala nije tema, nije u planu Vlade, da Srbija nema novca za izgradnju. Ignoriše i tvrdnju Nikolića da je plovni kanal deo sveobuhvatnog strateškog partnerstva Srbije i Kine. Nemoćni Nikolić zaključuje da Zorana nema viziju.

Tokom 2017. godine Fond strateške kulture je prvi koji nastoji da srpskoj javnosti predoči značaj ekonomskih i drugih veza sa Rusijom i Kinom. Prvog dana juna objavljuje vrlo iscrpan članak: „Srbija i Novi put svile“. Autor je Jovan N. Šipovac iz Udruženja „Čast Otadžbine“. Šipovac argumentovano pokazuje vezu između ubrzanog ekonomskog razvoja zemlje i njenih ukupnih nacionalnih interesa. Opravdano zaključuje da je pred nama istorijska prilika da se ekonomski zaostatak od nekoliko decenija nadoknadi.

Akademik Srpske akademije nauka i umetnosti, prof. Časlav Ocić objavljuje 2016. studiju jezgrovitu, ali krupnih implikacija: „Hoće li Kina postati podunavska država? Mogući uticaj Podunavske i strategije Novog puta svile na budućnost evropske integracije“ (izvornik na engleskom: „Will China become Danubian country? Possible impact of Danubian and New Silk Road strategies on the future of European integration“). On smatra da: „Ulaganja u infrastrukturu novog Svilenog puta (kao i druge, direktne sektorske investicije) u Istočnoj, Centralnoj i Jugoistočnoj Evropi mogla bi skratiti proces premošćavanja praznina u razvoj u EU: mogla bi značajno doprineti uklanjanju neusklađenosti u razvoju — sektorskih disproporcija (uskih grla) i prostornih (subregionalnih) razlika — i poboljšati ukupnu koheziju EU koja intenzivira evropske integracione procese dinamizirajući ekonomski rast u šesnaest zemalja Istočne, Centralne i Jugoistočne Evrope.“

Vilijam Engdal, američko–nemački analitičar se istim povodom zapitao: Hoće li Kina trajno podeliti Evropu? On opasnost ne vidi u Kini nego u želji Nemačke i Francuske da dominiraju. Nagoveštaj otpora toj dominaciji on prepoznaje u izjavi mađarskog premijera, Viktora Orbana koju je ovaj dao kao domaćin šestog godišnjeg samita Kine i zemalja Centralne i Istočne Evrope („16+1“) u Budimpešti 27. novembra 2017. godine: „Mi se nalazimo na početku perioda u kome će dalji razvoj Evrope zavisiti od tehnološke i finansijske uključenosti Istoka“. Samitu je prisustvovao i kineski premijer Li Kećiang.

Da Vas podsetimo:  Da li će se cene vratiti na staro?

Uviđamo da su naši mađarski susedi prepoznali odakle dolaze ključni razvojni činioci i to javno saopštili Evropi. Dodali bismo da je od tehnološke i finansijske uključenosti ne manje važan novi model međunarodnih ekonomskih odnosa koji Kina nudi. Sve države na svetu, bez obzira da li su velike ili male, bogate ili nerazvijene, treba da budu ravnopravne. Da se međusobno poštuju. U međunarodnim odnosima treba se pridržavati pravednosti i opravdanosti, a cilj toga je da uvek imamo zajedničku pobedu. Sa stanovišta male, nerazvijene i siromašne države kao što je Srbija, teško da se ovakvom modelu ima šta prigovoriti. Zvaničnici SAD su, međutim, osudili ovaj model kao opasan pokušaj Kine da stvara neka svoja posebna pravila mimo „međunarodne zajednice.“

Važnija je Zoranina Tirana, nego Peking

Sredinom septembra 2017. godine ponovo su Tomislav Nikolić i Zorana Mihajlović razmenili argumente za i protiv aktiviranja srbijanskih vlasti oko izgradnje Kanala. Zanimljivo je da je Nikolić izneo svoje čvrsto uverenje da će Kanala biti i da on od toga nije odustao. Teško je pretpostaviti da se ovo uverenje zasniva samo na viziji Tarabića da će „žuti ljudi piti vodu sa Morave“. Kao što je teško pretpostaviti da se otpor Zorane zasniva na činjenici da Srbija nema novca. Kina zna da Srbija nema novca, da ne vodi razvojnu politiku, da nema razvojnu banku. Uslov Kine da uđe u razmatranje Projekta je politički dogovor Srbije, Makedonije i Grčke. Nikolić je izjavio da će raditi sa zvaničnicima Makedonije i Grčke i da će Vladi Srbije doneti novu Studiju izvodljivosti.

U decembru 2017. godine pod naslovom „Kineski zmaj razvija Srbiju“ beogradska Politika prenosi činjenice i utiske Živadina Jovanovića sa konferencije u Kini, na kojoj je je posebno razmatrano povezivanje morskih i rečnih luka na Putu svile. Srbija kao država sa pet luka na Dunavu bila je u centru interesovanja.

Jovanović, kao i Ocić, vidi angažovanje Kine kao faktor smanjivanja jaza između visokorazvijenog Zapada i manje razvijenih ostalih delova Starog kontinenta. Da je ovaj jaz ogroman svedoči 25 miliona internih migranata EU iz 16 zemalja Centralne, Istočne i Jugoistočne Evrope. On ističe da Srbija prvi put u svojoj istoriji, zahvaljujući saradnji sa Kinom, koristi svoj geografski položaj kao činilac ekonomskog razvoja i prekograničnog infrastrukturnog povezivanja.

Krajem decembra 2017. održana je druga sednica Nacionalnog saveta za koordinaciju saradnje sa Rusijom i Kinom na kojoj su utvrđeni prioriteti za 2018. godinu. Zorana je saopštila da su prioriteti, kada je reč o saradnji sa Kinom, zaključivanje komercijalnog ugovora za poslednju deonicu pruge Beograd–Budimpešta, od Novog Sada do Subotice, zaključivanje ugovora o finansiranju auto puta Preljina–Požega, kao i nastavak izgradnje obilaznice oko Beograda. Nikolić skoro da nije rekao ništa.

Da Vas podsetimo:  Strateški ciljevi i prioriteti spoljne politike Srbije

Nakon mesec dana, 28. januara 2018. godine osvanuo je u Politici članak sa novom (starom) vešću: Za Kinu je moravski kanal izvodljiv i isplativ. U podnaslovu: „Prema preliminarnim procenama vrednost projekta bila bi 12 milijardi evra, a izgradnja bi trajala do sedam godina.“

Ako znamo da je Kina za Put svile odvojila 1.000 milijardi evra i da će taj globalni razvojni projekat trajati 35 godina, zaključićemo da u izgradnji Kanala nema ničeg megalomanskog. U članku se pored činjenica koje smo već pomenuli, navodi objašnjenje Nenada Mileusnića, člana Odbora za ekonomske nauke SANU, zašto bi Kanal bio koristan.

Ključna stvar je da bi se njegovom izgradnjom skratio put brodovima od Beograda do Soluna za čitavih 1.260 kilometara. Inače je rečni saobraćaj više nego dva puta jeftiniji od železničkog, a do šest puta jeftiniji od drumskog. Ostvario bi se jeftin i efikasan transport ljudi i robe, obezbedila znatna proizvodnja električne energije, stanovništvo bi imalo dovoljno vode za piće i navodnjavanje poljoprivrednog zemljišta. Izvela bi se zaštita zemljišta od poplava i trajno regulisali tokovi Velike, Južne i Zapadne Morave, Pčinje i Vardara. Razvio bi se banjski turizam i izgradila pristaništa u priobalnim gradovima.

Dva dana kasnije, prema izveštaju Tanjuga, Zorana svojim starim argumentima (nije prioritet, nema novca) dodaje i jedan nov. „Važniji su svi drugi projekti koji vode ka našim komšijama (Albancima i Bugarima, prim. Č. K.) zato što je to prioritet za Srbiju, a što se više povežemo sa komšijama, bolje ćemo se i razvijati.“ („Mihajlović: Kanal nije prioritet vlade već autoputevi“, Politika, 30. 1. 2018). Dok bukvalno ceo svet gleda u Peking, ona navodno razvojnu šansu Srbije vidi u Tirani. Narod je prozreo da nas NATO prisiljava da se zadužimo i da mu napravimo transverzalu.

Upitana od strane novinara Novog magazina ima li novca za kanal Dunav–Morava–Vardar čiju izgradnju inicira bivši predsednik Srbije, Tomislav Nikolić, Zorana odgovora: „U toku ove godine možemo se baviti dokumentacijom i svime što je potrebno za pripremu projekta, a nakon toga razgovarati o načinima finansiranja.“ Teško je razlučiti da li je ovo znak skromne promene u stavovima ili taktička varka pred očekivano preuzimanje Rudarsko-topioničarskog basena Bor od strane Kine.

Teška je činjenica da Nikolić sve ove godine nije dobio ni reč podrške od političke nomenklature u Srbiji. Ne javlja se ni Jorgovanka. Od radikalnog borca za Srbiju, pretvorila se u ljupku plavušicu koja vodi politiku uravnoteženog budžeta, što je u nerazvijenoj državi samo drugo ime za održavanje hronične stagnacije.

Pouzdajmo se u dobro zdravlje Nikolića, u činjenicu da je Kina strpljiva i uporna i da Tarabići ne greše.

I budimo spremni. Neka bude — što biti ne može.

Časlav Kuzmanović

ceopom-istina.rs / Analitički forum

4 KOMENTARA

POSTAVI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Molimo unesite vaše ime